HISTORIJSKA ČITANKA
OHO ljepilo
HO
je ljepilo života. Da živiš još stotinu godina ili da umreš odmah sad
- svejedno ti je, jer ništa se tu ne može promijeniti. Nauka i tehnika
mogu koliko god hoće daleko, tvoja sudbina neka krene u najčudnijim smjerovima,
neka ti se sve pred očima razbije i polomi i neka ostatak života provedeš
istražujući i skupljajući ljepila, neka se od toga obogatiš i neka postaneš
doktor za razna lijepljenja, ali OHO će ostati ljepilo života jer nijedno
drugo ljepilo životu nije davalo smisao, onako kako ga u vremenima odraslosti
daju prva jutarnja cigareta, kafa tamo gdje te konobar poznaje i vožnja
auta po širokoj autocesti koja vodi do mjesta na koje ne možeš zakasniti.
Ovako je to bilo: Peti je razred, sat opštetehničkog, nastavnik nešto truni o tlocrtima i bokocrtima, a ti lagano iz tube istiskuješ prozirni ljepljivi gel, razmazuješ ga po prstima i dlanovima, njuškaš kao lijeni pas jazavčar i opija te miris umjetnog raja. Kada si dijete, kemija miriši najljepše: divan je miris benzina, miris masne boje kojom se farba drvenarija u stanu, pa miris plastike koja se topi u vatri, ali nijedan od tih mirisa nije baš sasvim miris raja, nije kao miris OHO ljepila.
Tridesetak sekundi kasnije ljepilo se na tvojim prstima pretvorilo u drugu kožu. Čupkaš ga, pa guliš, a ono se odvaja lagano i pravilno, kao što su se sa lica careva i kraljeva odvajali gips i glina posmrtnih maski. Ali umjesto blijedog lika smrti ispod se pojavljuje čista i živa bijela koža. Svaka linija tvoga dlana dobila je svoj preslik u oguljenoj foliji, u rajskoj koži stvorenoj od OHO ljepila. Mogao si tih dana, samo da si znao čitati takve stvari, vidjeti negativ svoje sudbine u onome što si ogulio s prstiju i dlanova. OHO ljepilo bilo je nešto kao metafizički i praznovjerjem ispunjeni vid fotografiranja dječijih dlanova.
Ne znaš u čemu je zapravo suština tog užitka. Vjerojatno u tome što si svo vrijeme imao dojam da guliš vlastitu kožu, ali umjesto bola osjećao si ugodu. Ispod svakog sloja tog epitela mogao je biti novi sloj i tako do u beskraj. Neki obijesni bog bi tako, guleći svoju pravu kožu, dokazivao svoju besmrtnost i božansku prirodu koja je iznad svake prirode.
Stariji su se bunili zbog te igre s OHO ljepilom. Govorili su da je ono otrovno, ali je na tubi pisalo da nije. Istina, bilo je zapaljivo, no to nije mogao biti razlog za zabranu. Svašta je nešto zapaljivo, jer kad bi se čovjek služio samo nezapaljivim stvarima, tada bi bio riba ili školjka, a ne čovjek. Ali onda se saznalo da se OHO ljepilo pravi od mišjih govana. Zar ti se ne gadi, pitala bi te majka dok bi ga razmazivao po dlanovima, a ti si ju malo blentavo gledao, nisi odgovarao, ali si razmišljao o najmanje dva teška životna pitanja. Prvo: Šta se to dogodi sa starijima da izgube moć uživanja u takvim stvarima kao što je guljenje OHO ljepila s prstiju? I drugo: Zar nije važnije smrdi li nešto kao govno od toga priča li se da je nešto govno? Takva pitanja su ti onako usputno prolazila kroz glavu, kasnije im se godinama nisi vraćao, ali da si na njih ikada našao prave odgovore, cijeli svijet bi ti se našao pod nogama jer te za sobom ne bi povukle one brige koje će te činiti brižnim i zbog kojih će drugi ljudi vjerovati da si normalan.
Tuba OHO ljepila bila je crvena i biela, sa crnim slovima. Bio je to, uz kutiju Plavog radiona, etiketu UPI-jevog jogurta i plastičnu kutiju Zvijezda ulja, jedan od najprepoznatljivijih predmeta uopće. Ne bi mogao ni zamisliti da će postojati život bez tih stvari, da ima mjesta i vremena u kojima se živi bez njih ili da će nekome pasti na pamet da izmisle novu i drukčiju tubu za OHO. Ali, naravno, i to se moralo dogoditi jer je u općoj histeriji redizajniranja koja je bila velikim dijelom uvjetovana našim putem u socijalizam sa ljudskim likom, insistiranjem na tržišnoj ekonomiji i pokušajem da se stvori novi svijet koji bi izgledao potpuno drukčije od onog starog, na kraju svaka stvar promijenila svoje lice, a svaki predmet svoj dizajn.
Kada se promijenila tuba OHO ljepila, ono je nekako iščeznulo iz tvoga svijeta. Želiš vjerovati da bi ga i danas gulio sa dlanova, samo da ništa nisu mijenjali i da je dizajn ostao isti. Optužuješ nekoga za svoje odrastanje. Ne možeš vjerovati da si ovakav postao iz čista mira.
