|
 HO
je ljepilo života. Da živiš još stotinu godina ili da umreš odmah
sad - svejedno ti je, jer ništa se tu ne može promijeniti. Nauka
i tehnika mogu koliko god hoće daleko, tvoja sudbina neka krene
u najčudnijim smjerovima, neka ti se sve pred očima razbije i polomi
i neka ostatak života provedeš istražujući i skupljajući ljepila,
neka se od toga obogatiš i neka postaneš doktor za razna lijepljenja,
ali OHO će ostati ljepilo života jer nijedno drugo ljepilo životu
nije davalo smisao, onako kako ga u vremenima odraslosti daju prva
jutarnja cigareta, kafa tamo gdje te konobar poznaje i vožnja auta
po širokoj autocesti koja vodi do mjesta na koje ne možeš zakasniti.
Ovako je to bilo: Peti je razred,
sat opštetehničkog, nastavnik nešto truni o tlocrtima i bokocrtima,
a ti lagano iz tube istiskuješ prozirni ljepljivi gel, razmazuješ
ga po prstima i dlanovima, njuškaš kao lijeni pas jazavčar i opija
te miris umjetnog raja. Kada si dijete, kemija miriši najljepše:
divan je miris benzina, miris masne boje kojom se farba drvenarija
u stanu, pa miris plastike koja se topi u vatri, ali nijedan od
tih mirisa nije baš sasvim miris raja, nije kao miris OHO ljepila.
Tridesetak sekundi kasnije ljepilo
se na tvojim prstima pretvorilo u drugu kožu. Čupkaš ga, pa guliš,
a ono se odvaja lagano i pravilno, kao što su se sa lica careva
i kraljeva odvajali gips i glina posmrtnih maski. Ali umjesto blijedog
lika smrti ispod se pojavljuje čista i živa bijela koža. Svaka linija
tvoga dlana dobila je svoj preslik u oguljenoj foliji, u rajskoj
koži stvorenoj od OHO ljepila. Mogao si tih dana, samo da si znao
čitati takve stvari, vidjeti negativ svoje sudbine u onome što si
ogulio s prstiju i dlanova. OHO ljepilo bilo je nešto kao metafizički
i praznovjerjem ispunjeni vid fotografiranja dječijih dlanova.
Ne znaš u čemu je zapravo suština
tog užitka. Vjerojatno u tome što si svo vrijeme imao dojam da guliš
vlastitu kožu, ali umjesto bola osjećao si ugodu. Ispod svakog sloja
tog epitela mogao je biti novi sloj i tako do u beskraj. Neki obijesni
bog bi tako, guleći svoju pravu kožu, dokazivao svoju besmrtnost
i božansku prirodu koja je iznad svake prirode.
Stariji su se bunili zbog te
igre s OHO ljepilom. Govorili su da je ono otrovno, ali je na tubi
pisalo da nije. Istina, bilo je zapaljivo, no to nije mogao biti
razlog za zabranu. Svašta je nešto zapaljivo, jer kad bi se čovjek
služio samo nezapaljivim stvarima, tada bi bio riba ili školjka,
a ne čovjek. Ali onda se saznalo da se OHO ljepilo pravi od mišjih
govana. Zar ti se ne gadi, pitala bi te majka dok bi ga razmazivao
po dlanovima, a ti si ju malo blentavo gledao, nisi odgovarao, ali
si razmišljao o najmanje dva teška životna pitanja. Prvo: Šta se
to dogodi sa starijima da izgube moć uživanja u takvim stvarima
kao što je guljenje OHO ljepila s prstiju? I drugo: Zar nije važnije
smrdi li nešto kao govno od toga priča li se da je nešto govno?
Takva pitanja su ti onako usputno prolazila kroz glavu, kasnije
im se godinama nisi vraćao, ali da si na njih ikada našao prave
odgovore, cijeli svijet bi ti se našao pod nogama jer te za sobom
ne bi povukle one brige koje će te činiti brižnim i zbog kojih će
drugi ljudi vjerovati da si normalan.
Tuba OHO ljepila bila je crvena
i biela, sa crnim slovima. Bio je to, uz kutiju Plavog radiona,
etiketu UPI-jevog jogurta i plastičnu kutiju Zvijezda ulja, jedan
od najprepoznatljivijih predmeta uopće. Ne bi mogao ni zamisliti
da će postojati život bez tih stvari, da ima mjesta i vremena u
kojima se živi bez njih ili da će nekome pasti na pamet da izmisle
novu i drukčiju tubu za OHO. Ali, naravno, i to se moralo dogoditi
jer je u općoj histeriji redizajniranja koja je bila velikim dijelom
uvjetovana našim putem u socijalizam sa ljudskim likom, insistiranjem
na tržišnoj ekonomiji i pokušajem da se stvori novi svijet koji
bi izgledao potpuno drukčije od onog starog, na kraju svaka stvar
promijenila svoje lice, a svaki predmet svoj dizajn.
Kada se promijenila tuba OHO
ljepila, ono je nekako iščeznulo iz tvoga svijeta. Želiš vjerovati
da bi ga i danas gulio sa dlanova, samo da ništa nisu mijenjali
i da je dizajn ostao isti. Optužuješ nekoga za svoje odrastanje.
Ne možeš vjerovati da si ovakav postao iz čista mira.
Arhiva Dani
183
|
