Dani su vec donijeli najzanimljivije dijelove iz obimnog i nadasve interesantnog svjedocanstva akademika Muhameda Filipovica Bio sam Alijin diplomata. Pred vama je ekskluzivni nastavak: dijelovi druge knjige koja upravo treba da izadje iz stampe. Kako su funkcionirala diplomatsko-konzularna predstavnistva BiH? Ko su bili spijuni SDA u bosanskim ambasadama? Kako je profesor Filipovic razotkrio kradju bosanskih pasosa? Ko je provodio Sacirbegovicev scenarij rusenja ambasadorske karijere Muhameda Filipovica? Zasto je Velika Britanija promijenila odnos prema BiH?

Primitivci, koji nemaju pojma o tome sto je diplomatski rad, naravno, misle da je trosenje novca na jedno odijelo, koje se oblaci samo desetak puta godisnje, nepotreban luksuz, dok luksuzom ne smatraju svoje neodmjerene licne troskove i uopce cinjenicu da je najveci uzaludan trosak i najveci luksuz za jednu drzavu da ima neefikasne diplomate. Slab diplomata je najskuplji diplomata. Bio sam svjedok situacija kada su clanovi drzavne delegacije nase zemlje na pregovorima u Zenevi, medju kojima su bili i clanovi Predsjednistva drzave i predsjednik Skupstine drzave, stanovali na mansardi jednog trecerazrednog hotela, dok su se bodyguardi nekih nasih velicina sepurili u apartmanima najluksuznijih hotela grada.

Svi diplomati u svijetu, kako unutar sluzbi svojih zemalja i u interesu njih, tako i u interesu opceg nekog stanja i potrebe napretka mira i suradnje u svijetu, suradjuju veoma intenzivno. Nazalost, samo kod nas to nije bio slucaj i mogu kazati da, za dvije i pol godine mog diplomatskog rada, nisam nikada dobio nikakvu informaciju, uputu ili drugi neki dokument iz kojeg bih saznao sto su interesi moje zemlje, sto je za nju bitno, kuda ide nasa politika, za sto se ona zalaze u medjunarodnom politickom prostoru, te sto moja vlada misli i o cemu odlucuje, odnosno kakvi su njeni planovi i zahtjevi, sto ona zeli da postigne u odnosu na medjunarodni diplomatski medijum. U svemu sam se morao snalaziti sam. Mislim, a danas sam u to i uvjeren, da nasa vlada i nije vodila neku svjesno vodjenu i dugorocnije planiranu, aktivnu medjunarodnu politiku i da joj neka ozbiljna diplomacija nije bila ni potrebna, te da je ona nasu diplomatsku mrezu dizajnirala, razvijala, koristila i tretirala samo i uglavnom kao instrument za prikupljanje novca od nasih gradjana rasutih po svijetu i za stvaranje neophodne, ali svakako lazne, slike o svom toboznjem interesu za neke probleme medjunarodnih odnosa.

Racuni za poklone 
Kada je doslo na red da se predaju racuni o utrosku sredstava namijenjenih za poslove oko otvaranja i uspostavljanja ambasade, tada su nastali problemi. Na kraju sam shvatio da me grupa medjusobno usko povezanih ljudi, navodnih prijatelja drzave, zapravo onih koji su osnivali ambasadu i raspolagali znatnim sredstvima koja su prikupljali od nasih ljudi koji su zivjeli u Svicarskoj, a to su bila sredstva koja su gradjani dali u tu svrhu, vuce za nos, da izbjegava da mi polozi racune i da radi protiv mene na svakom koraku. Tvrdilo se da je utroseno 270.000 SF za unutrasnje uredjenje prostorija. Tako su govorili racuni o utrosku sredstava koje je grupa zaduzena za pripremanje prostorija ostavila kao dokaz svoga rada. Cudno je bilo samo to da su nasi ljudi, radnici svih struka, od zidara i stolara do instalatera i malera, tvrdili kako su sve radove na zgradi, odnosno na njenoj adaptaciji izvrsili besplatno, cak da su donijeli i sav materijal potreban za to. Sva oprema je, takodjer, prema izjavama, a, kako ce se kasnije pokazati, i stvarno, bila poklon nasih ljudi koji su zivjeli u Svicarskoj. Samo je mali dio namjestaja bio kupljen i to jedino onaj kojim je bila namjestena soba za ambasadora. Bio je to sasvim obican radni stol i jedna garnitura najobicnijih fotelja za sobu ambasadora i vojnog atasea. Jedva da je sav taj namjestaj, sto je bio kupljen, kostao 10.000 SF. Medju troskovima je najveca stavka bio trosak za nabavku i montiranje sigurnosnih vrata. Ona su kostala gotovo 75.000 SF. Kasnije je, sasvim slucajno, bilo otkriveno da su i ta vrata, za koja je inace postojao racun o utrosku sredstava, bila poklon od jedne svicarske firme u kojoj je radilo dosta Bosanaca, te je gazda, od svoje firme, kao svoj prilog domovini njegovih radnika, isporucio ta vrata.

Bila mi je unekoliko cudna velika sprega ljudi koji su radili u ambasadi sa ljudima koji su vodili stranku SDA u Svicarskoj, sa tzv. cuvarima interesa muslimanskog naroda, zapravo njegovih novaca, koji su se pojavljivali kao neki sponzori ambasade u Bernu, koji su se u sve poslove pokusavali izravno mijesati i donositi odluke, te su smatrali da se sve odluke, koje se ticu poslova ambasade i osobito nacina njenog rada, odnosa u njoj, uredjenja njenih kancelarija (slike A. Izetbegovica), nacin opcenja i osobito pozdravljanja, te oblacenje sluzbenika, a ponajvise zaposljavanja, moraju sa njima dogovarati i obavljati kako oni misle da treba da se obavljaju. To je izgledalo kao da je ambasada stajala pod neposrednom brigom i nadzorom ogranka stranke SDA koji djeluje u Svicarskoj i to sasvim nelegalno. A predsjednik tog ogranka je bio neki mladic po imenu Beso, koji nije znao sastaviti tri ciste, ali je umislio da je najvaznija osoba u Svicarskoj, sto je u odredjenom smislu odista i bio. Da bi mogao vrsiti odgovornu duznost predsjednika SDA Svicarske, on je stemplovao u firmi u kojoj je radio kao radnik (vodio se kao bolestan sa 50 posto redovnih primanja), a prihode je nadoknadjivao iz sredstava stranke. Osim toga, stranka mu je placala stan, telefon i automobil, te izvanredne troskove, sto je, prema svicarskim standardima, bilo vise od 50 posto mjesecnih rashoda. Nije bilo nikakvo cudo da takav covjek smatra da je veoma vazna osoba.

Osjetivsi da kod mene nece moci prolaziti ta simbioza stranke i drzavne diplomacije, zapoceli su da me ogovaraju i vode protiv mene pravu harangu. Prva ocjena koju su o meni lansirali je bila da ja nisam njihov ambasador, tj. da nisam to postao po zelji i volji stranke. Receno je da ja rastjerujem prave ljude i prijatelje Bosne, koji su svojim sredstvima izgradili i podigli ambasadu, da uvodim "vlaske" obicaje, te primam i Srbe i Hrvate isto onako kao i muslimane. Nisam tada znao, ali sam predosjecao, da je ta velika ljubav nekih ljudi za stranku, za muslimane i za samu ambasadu, zapravo maska za ozbiljne licne interese i koristi koje su iz te silne ljubavi izvlacene. Da bih nekako parirao tim akcijama, poduzeo sam dva koraka. Prvo, sazvao sam jedan sastanak svojih suradnika iz ambasade i otvoreno im rekao da znam da neki od njih rade protiv mene i da cine nekorektne stvari. Drugo, sazvao sam sastanak u ambasadi oko 40 osoba koje su predstavljale gotovo sve organizacije nasih ljudi u Svicarskoj.

Stop torbarenju 
Rekao sam da bi za pocetak bilo dobro da se prestane sa manipulacijama novcem koji se prikuplja kao pomoc za nasu drzavu. Sav promet novcem bi trebao ici tim legalnim putem o kojem postoji bankovna i druga evidencija. Cekovi su bili na ime racuna koje je otvorila Vlada BiH, Armija BiH, te Ministarstvo obrane BiH, kao i Ministarstvo za socijalno staranje, sto bi trebalo da ide u svrhu fonda humanitarne pomoci. Rekao sam im da ubuduce necu vise dozvoliti onaj cirkus i sramotu kojeg su predstavnici raznih drustava redovno priredjivali prilikom dolazaka predsjedavajuceg Predsjednistva Alije Izetbegovica ili ministra Harisa Silajdzica u Zenevu, kada su predstavnici mnogobrojnih organizacija, udruzenja ili dzemata dolazili u hotel, tamo sjedili satima, nosili sa sobom torbe i kese pune novca, a sve to pred ocima cijele javnosti i posebno spijuna svih vrsta i cekali da ih licno predaju tim licima. Tih vasara nece vise biti, jer je to bila prava sramota koja je omogucavala razna tumacenja i zlonamjerne interpretacije, a od najvisih predstavnika nase drzave pravila torbare.

Nastojeci da koliko-toliko sredim stanje u ambasadi kao i da vratim ljudima povjerenje u zakon i red, vratio sam u sluzbu nezakonito i neopravdano otjeranog konzula Mehmeda Spahu. Spaho je bio, rjesenjem ministra Silajdzica, od pocetka postavljen za prvog konzula ambasade u Bernu, jos prilikom njenog formalnog osnivanja. Kao pravi pravnik, a krajnje skrupulozan u svim pitanjima koji se ticu novca i osobito raspolaganja tudjim novcima, on je smetao grupi koja je na celu sa Mustafom Bijedicem i Dzevadom Kapetanovicem, uz asistenciju nekoliko predstavnika stranke SDA, upravo odlucila da od naroda skupo naplati svoj patriotizam i odanost stranci na vlasti.

Da bih koliko-toliko normalizirao stanje u ambasadi, u kojoj je najurgentniji problem bilo stanje obezbjedjenja zgrade ambasade, nasao sam jednog iskusnog skolovanog policajca, tada u statusu izbjeglice iz BiH, po imenu Mustafa Lepirica, inace rodom iz Kljuca.

Svoj rad zapoceo sam, prvo, posjetama mojim kolegama koji su predstavljali druge zemlje u Svicarskoj i posebno onima koje sam upoznao prilikom ceremonije inauguracije. Pored rutinskih stvari, kao sto su dolasci i odlasci Alije Izetbegovica i njegove ponekad dosta brojne pratnje, te ostalih brojnih bosanskohercegovackih funkcionara koji su dolazili u Svicarsku, zatim problema oko preuzimanje dijela troskova skolovanja nase djece, osobito izbjeglicke, od strane domacih vlasti, te problema koji se javljaju sa pravima na rad nasih radnika i sl., stalno sam insistirao na tome da se Svicarska jace angazira i aktivnije politicki i diplomatski postavi spram ukupne bosanske problematike, prije svega problema rata i mnogobrojnih posljedica sa kojima se u uvjetima rata suocava BiH, da snaznije pomogne BiH kao drzavu, da sa nama obnovi vazenje ugovora i konvencija stvorenih sa bivsom drzavom, a posebno da nase odnose ucini dvosmjernim, jer su tada bili samo jednosmjerni: Svicarska nije tada imala ambasadora u nasoj zemlji, nije ga imenovala i nije otvorila ambasadu u Sarajevu.

Svicarska upozorenja 
Na veoma fin i delikatan, ali svicarski precizan i odlucan nacin, Svicarci su me upozorili na tri stvari za koje oni smatraju da opterecuju nase odnose. One su bile, od strane Svicaraca, u postavki vec graduirane po tezini. Prva stvar odnosila se na izvjesno, kako je to bilo kvalificirano, neraspolozenje koje postoji prema nama u Savjetu Konfederacije Svicarske. To je, po rijecima Von Denikena, jako otezavalo poboljsavanje nasih odnosa, osobito u pitanju imenovanja ambasadora, sto je nadleznost Savjeta. Taj problem mi je prvotno serviran preko Doyena diplomatskog kora, papskog nuncija biskupa Alfreda Webera, koji mi je kazao da ta stvar vuce korijen iz nekog navodnog nezgrapnog, pa moze biti i dosta uvredljivog postupka predsjedavajuceg naseg Predsjednistva Alije Izetbegovica prema tadasnjem predsjedniku Savjeta Konfederacije Adolfu Ogiu, koji je bio predsjednik Savjeta Konfederacije tokom 1993. godine. Odmah sam najostrije i najodlucnije odbio takvu mogucnost, kako sa stajalista poznavanja licnosti i moralnog i intelektualnog integriteta naseg predsjednika, tako i po cinjenici da sam i sam bio u kriticno vrijeme zajedno sa Izetbegovicem u Zenevi i da u to vrijeme nisam cuo niti znam za bilo kakav slucaj tog karaktera.

Nunciju sam kazao da moze, a ja ga i molim da ucini upravo to, da proslijedi svome izvoru u Savjetu Konfederacije Svicarske da je nesto takvoga bilo potpuno nemoguce, politicki nelogicno i mimo obicaja i nacina postupanja moga predsjednika. Obecao sam, medjutim, da cu odmah poduzeti sve da sam tu stvar izvedem nacisto. Kontaktirao sam odmah emisara tog bivseg predsjednika Savjeta Konfederacije Gya de Chambriera, i ustanovio da on uopce nije kontaktirao sa predsjednikom Izetbegovicem, nego sa drugim covjekom, tadasnjim otpravnikom poslova nase misije pri UN-u u Zenevi, Mustafom Bijedicem. Ovaj mu je, navodno u ime Izetbegovica, rekao, kada je De Chambrier prenio sugestiju tadasnjeg predsjednika Savjeta da bi bilo dobro da Izetbegovic ucini formalnu posjetu Bernu, da "Izetbegovic nema sada vremena za takve gluposti". Nisam uopce mogao vjerovati u tako nesto, cak ni to da bi Bijedic, koji je bio vrlo iskusan diplomata, osim ako je lud, mogao nesto takvoga reci. Smatrao sam da se radi o nekom nesporazumu. Da bi me uvjerio u svoju interpretaciju, De Chambrier mi je poslao obimno pismo i neku vrstu dokumentacije o svojoj prepisci sa Bijedicem. O tome sam ja obavijestio Sarajevo, a sam incident sam protumacio kao eventualni nesporazum jezicne vrste izmedju Bijedica i De Chambriera, a ne Izetbegovica i predsjednika Savjeta Konfederacije.

No, drugi slucaj je bio mnogo ozbiljniji. Demars do kojeg je doslo bio je utemeljen na cinjenici da je nasa Vlada objavila zakonsku obavezu nasih gradjana koji zive i rade u Svicarskoj, kao i svugdje u inozemstvu, da moraju da joj plate jedan izvanredni porez. S druge strane, radilo se, a time je dodatno bio argumentiran svicarski demars, i o brojnim zalbama nasih gradjana, upucenim organima vlasti Svicarske, na postupke nasih funkcionera u zemlji i u inozemstvu, na postupke nasih ambasada, a koji su zahtijevali da se placaju razni porezi, prijeteci brojnim i drasticnim sankcijama raznih vrsta, od oduzimanja pasosa i zabrane povratka u zemlju do sekvestra imovine. Ovi gradjani su u svojim zalbama trazili zastitu Svicarske. Nije se radilo samo o tome da im ljudi plate navedeni porez, vec o cijelom nizu lokalnih i drugih poreza koje su razrezale lokalne vlasti i pokusavale ih naplatiti, uz prijetnje raznim sankcijama u zemlji i u inozemstvu.

Naime, istina je bila da su predstavnici pojedinih opcina, koji su dolazili u tzv. posjete svojim gradjanima i izbjeglicama sa teritorija svojih opcina koje su se nalazile u Svicarskoj, prijetili i iznudjivali razne priloge, tvrdeci da ce onim koji ne udovoljavaju zahtjevima i ne placaju porez drzavi i specijalne poreze opcinama, biti oduzeta imovina u zemlji, da im nece dozvoliti povratak u njihova mjesta i slicno. Ljudi su se zalili i ambasadi na takve postupke, ali su se, kako se vidjelo, zalili i svicarskim vlastima, koje su o svemu tome pravile urednu dokumentaciju. Na nase intervencije da se prestane sa tim posjetima, koje su se uostalom u mnogim slucajevima i svodile na pokusaje da se od izbjeglica i radnika u inozemstvu iznude razna sredstva i pokloni i za licne potrebe tih opcinara, nije bilo odgovora.

Bukvicev porez 
Na sastanku svih ambasadora i DKP-a u inozemstvu, odrzanom pocetkom 1994. godine u Becu, neki od nas smo pokusali da ukazemo da nasa drzava nema pravo da zakonom obavezuje one ljude koji rade u stranim drzavama i koji podlijezu svim zakonima tih drzava, tj. koji su pod punom jurisdikcijom tih drzava, da placaju nasoj drzavi poreze. Osobito nije bilo moguce traziti da ti gradjani placaju porez na svoj neto licni dohodak ostvaren u radnom odnosu koji je zasnovan prema zakonima tih drzava. Nazalost, sva nasa upozorenja i argumente, te ukazivanja da ce nas takva praksa dovesti u sukob sa zakonima tih drzava, nisu uopce dolazila do usiju i razuma tadasnjeg potpredsjednika Vlade BiH Ediba Bukvica i ministra financija. Oni su rezolutno i pod prijetnjom disciplinskih mjera protiv onih koji to ne budu cinili, trazili od nas da provodimo taj zakon kao da se radi o nasoj zemlji, te da provodimo i njegove kaznene odredbe prema onima koji ne pristanu da placaju. Te kaznene mjere su bile odbijanje izdavanja bilo kakvog dokumenta naseg porijekla. Ja sam, vidjevsi da se radi o nerazumnim ljudima i o ljudima koji nemaju pojma o medjunarodnom pravu, odlucio da na svoju ruku ne provodim taj zakon u tom obliku i nacinu.

Odlucio sam da porez ipak prikupim, ali ne kao obavezno i po zakonu obvezujuce davanje, nego kao dobrovoljnom odlukom svakog pojedinog gradjanina upuceni individualni prilog svojoj ugrozenoj drzavi u korist njene obnove. Taj prilog je bio utvrdjen putem posebne izjave svakog pojedinca da ce dobrovoljno davati prilog u visini od pet posto svojih neto prihoda u tu svrhu, te da ce isti redovito uplacivati po za to posebno izdanim bankovnim uplatnicama na ime racuna Vlade BiH. Ovu pismenu izjavu svaki je gradjanin mogao povuci istog momenta kada je smatrao da ne treba da salje prilog ili iz bilo kojeg drugog razloga koji ga je na takvu odluku naveo. Upravo ta moja odluka, da pretvorimo porez u dobrovoljni mjesecni prilog, spasila je nas u Svicarskoj velike blamaze i bruke koja je u javnosti, i, naravno, u diplomatskom smislu, mogla da nam se sruci na glavu. Kad sam primio pismo Ministarstva inozemnih poslova Svicarske, u svom odgovoru na taj memorandum Vlade Svicarske Konfederacije naveo sam da se, s nase strane, u Svicarskoj drzavi ne naplacuje nikakav porez i da o tome nema niti dokaza niti bilo kakvog relevantnog dokumenta. Jedino o cemu se ovdje radi jeste istina da su izdani cekovi na ime Vlade BiH, putem kojih gradjani nase zemlje uplacuju na dobrovoljnoj bazi utemeljen prilog za pomaganje ratnog napora i obnovu svoje domovine.

Poziv u policiju 
Treci slucaj, medjutim, bio je najtezi. Jednog dana sam bio pozvan da hitno dodjem u Ministarstvo inozemnih poslova. Poziv mi je uputio, telefonskim putem, pomocnik ministra i sef politickog odjeljenja, dakle svakako najvaznijeg odjeljenja ministarstva, Von Deniken. Zbunilo me je sto me poziva na sastanak u zgradu gdje on ne radi, i to upravo u zgradu policije. Bilo je i ranije nekih slucajeva kada sam morao da se mijesam u policijske akcije koje su bile uperene protiv nekih nasih ljudi i da posjecujem zatvore i druge institucije trazeci da se sa njima postupa shodno medjunarodnim konvencijama i sl., ali mi ni na kraj pameti nije dolazilo da bi ti prestupnici mogli biti najvazniji suradnici moje ambasade. Docekali su me Von Deniken, zatim sef odjeljenja, odnosno sef policije za strance u ministarstvu i sef konfederalne policije Svicarske. Po ledenoj atmosferi u kojoj je susret zapoceo, odmah sam osjetio da se radi o necem veoma krupnom i ozbiljnom. Uzimajuci prvi rijec, Von Deniken je zapoceo izjavom da su me pozvali u ovu zgradu zbog delikatnosti pitanja o kojem zele govoriti i da za mene imaju pripremljen Ed Memoir koji se odnosi na subverzivnu djelatnost Ambasade BiH u Svicarskoj. Optuzba je bila konkretizirana tako da je nasa ambasada bila optuzena da svojom djelatnoscu ugrozava sigurnost Svicarske drzave i ometa njenu borbu protiv organiziranih kriminalnih i subverzivnih elemenata, a posebno trafikanata droge.

U prvi mah sam pomislio da je u pitanju bio Ismet Bajramovic Celo, koji je nesto prije toga bio ilegalno presao iz Njemacke u Svicarsku, te ga je svicarska policija uhapsila, a ja sam morao da ga, buduci da je imao diplomatski pasos nase zemlje i bio imenovan za zamjenika vojnog atasea u Njemackoj, vadim iz zatvora. Von Deniken je nastavio da izlaze kako je svicarska policija dosla u posjed, hapseci jedan broj notornih kriminalaca i dilera droge, 38 bosanskih pasosa, izdanih u Ambasadi BiH u Svicarskoj, i to ljudima za koje oni znaju da nikako ne mogu biti gradjani BiH, jer nisu Bosanci, nikada nisu zivjeli u BiH i nalaze se u Svicarskoj jos od prije datuma od kada je BiH postala samostalna drzava. To su sve odreda poznati kriminalci, sverceri droge sa Bliskog istoka i subverzivni elementi kojima je bosanski pasos omogucavao da nastave da borave legalno u Svicarskoj i da i dalje djeluju. Gotovo svi su bili albanske narodnosti. Bio sam odista prenerazen.

Znao sam da stvar ne smijem da negiram, jer je ocito da imaju u ruci dokaze o necemu sto ne sluzi nimalo na cast nasoj ambasadi. Znao sam, medjutim, i to da ni po koju cijenu ne smijem dozvoliti da mi oni uruce Ed Memoir, jer je to dokument koji bi ostao u arhivama, te postao dokument diplomatske historije i bio vjecno neke vrste dokaz o nasoj gresci. Unatoc iznenadjenju imao sam toliko pribranosti da kazem da trazim, zbog razloga izuzetne vaznosti predmeta o kojem se radi, da moj prevodilac, a to je bila gospodja Harisa Reis, prevede za mene njegov govor, kako bih tocno znao njegovo pravo znacenje. Stoga molim da se prisutni strpe dok gospodja Reis, koja je inace bila rodjena Svicarkinja, za mene ne prevede sve sto je Njegova Ekselencija Von Deniken izrekao. Dok je gospodja Harisa Reis prevodila ono sto je Von Deniken rekao, a mi stajali mirno, ja sam ipak nesto smislio. Cim je prevodjenje bilo zavrseno, odmah sam uzeo rijec, ignorirajuci cinjenicu da Von Deniken, zapravo, jos nije bio ni dovrsio ono zbog cega me je pozvao. Zahvalio sam Von Denikenu zbog toga sto nas je upoznao sa otkricem svicarske policije, kao i da sam siguran u dvije stvari. Prva je da je sve sto je ovdje Njegova Ekselencija ambasador Von Deniken rekao potpuno tocno, u materijalnom smislu. Rekao sam i to da sam siguran da interpretacija ne mora biti tocna i da sam sasvim siguran da i Vlada Svicarske dopusta takvu mogucnost, koju, naravno, valja dokazati. Rekao sam da su Vlada BiH i njena ambasada u Bernu, kao ustanova nase drzave, u toj cijeloj stvari sasvim nevini. Tvrdim da se ambasada nase drzave sigurno ne bavi takvim stvarima, nego da se i sama ostro i odlucno bori protiv njih. Ja njih molim da u ovom momentu prekinemo ovaj sastanak i da za sutra u isto vrijeme i na istom mjestu zakazemo novi. Ako ja na tom sastanku sutra ne budem mogao dati zadovoljavajuce i prihvatljivo tumacenje svega sto je receno i o cemu se ovdje radi, neka mi tada uruce dokument sa svim mogucim posljedicama koje on sa sobom vuce za moju vladu i nasu drzavu. Nisu u tom momentu nikako mogli odbiti ovaj moj zahtjev, jer je bio umjeren i nije polazio od negiranja sadrzaja Ed Memoira. 

(Nastavit ce se)