KOSTUNICA U SARAJEVU

Da je Svevisnji rijesio da novom ju goslovenskom predsjedniku Voji slavu Kostunici tako upakuje bo sanski problem da ga ovaj moze shvatiti od izlaska do zalaska sunca, vjerovatno bi mu upakovao dan bas onako kako ga je Kostunica proveo u proslu subotu. Jer Bosna i Hercegovina, mogao je da se uvjeri, potpuno izlazi iz tipske slike njegovih ostalih problema i poslova: niti je Kostunica ikada igdje docekan sa toliko servilnosti kao tog dana u Trebinju, niti je ikada igdje docekan sa toliko skepse kao, istog dana, u Sarajevu. Cak ni stranci - ti ljubazni stranci, koji ga uvjeravaju da pomoc stize prekosutra i lupaju ga po ramenu da se uvjere je li ziv covjek ili jos jedan proizvod Milosevicevog iluzionizma - nisu isti u Sarajevu kao u evropskim metropolama. Koliko god se ljutio na Wolfganga Petritscha zbog pokusaja da s njim razgovara kao sa Miloradom Dodikom ili Draganom Kalinicem, Kostunica je mogao da se uvjeri da se bez istog tog Petritscha u Bosni svasta moze poceti, ali se nista ne moze zavrsiti.

Sila zvana Petritsch
Prije nego sto je Kostunica sve to shvatio, njegov prvi predsjednicki dolazak u Bosnu lebdio je na ivici diplomatskog incidenta. Naime, obecao je Mirku Sarovicu da ce biti u Trebinju na svecanosti povodom ukopa zemnih ostataka Jovana Ducica, mozda najveceg srpskog pjesnika ovog vijeka. Istovremeno, u Sarajevu su s pravom protestovali sto se jugoslovenski predsjednik ponasa kao njegov prethodnik i ne postuje suverenitet Bosne, ciji glavni grad zaobilazi. U petak, kada je Kostunica vec razmisljao da mora da iznevjeri ili Trebinje ili Sarajevo, ona sila s pocetka teksta rijesila je da ga spasi i poslala mu Petritscha, uz Jacquesa Kleina, najzasluznijeg sto je na kraju ipak napravio pravi izbor.

Ljudi iz Kostunicinog okruzenja kazu da je taj sastanak bio daleko od njegovih poluceremonijalnih prijatnih susreta kakve posljednjih nedjelja ima sa strancima. Njih dvojica morali su prvo da rasciste Kostunicinu ljutnju povodom Petritschevog ultimativnog teksta Financial Timesu, o cemu su Dani pisali u proslom broju. Petritsch je u Beogradu optuzio Kostunicu da je uskratio zahtijevanu predizbornu podrsku "demokratskim snagama" i Miloradu Dodiku i da je podrzao nacionaliste iz SDS-a. Kostunica je, kako je sam kasnije rekao, uzvratio Petritschu da je bez icega za samo 15 dana uradio vise nego ovaj za godinu i po u Bosni. Prstalo je, ali su se i dogovorili: Petritsch pred Kostunicom vise nece pominjati Dodika i Haag, a Kostunica nece podrzavati SDS. Dogovorili su i da Kostunica te subote putuje u Trebinje, da tamo ne daje politicke izjave i da odmah poslije Trebinja putuje u Sarajevo. Za transport Kostunice, koji je tog dana zaista bio nebeski Srbin, pobrinuo se Klein: njegovim helikopterom prebacen je u Sarajevo, da bi vec sat kasnije njime letio put Podgorice na dogovor sa Crnogorcima o saveznoj vladi.

Zlocini prije svega
Jednocasovni boravak u Sarajevu Kostunica, koji se tamo vidio sa svim jacim politicarima do kojih se tog vikenda moglo doci, ocijenio je kao "najavu veoma vazne normalizacije i uspostavljanja diplomatskih odnosa izmedju BiH i SRJ". "Uvjeren sam da ce ono sto ovdje najavim biti i ostvareno onog trenutka kada SRJ dobije svoju novu demokratsku saveznu vladu. To je, prema mom sudu, s obzirom na to kako teku konsultacije, pitanje dana", obecao je on.

Ali stvari su izasle iz protokolarnog miljea onog trenutka kada su ga novinari pitali hoce li se izviniti Bosnjacima i Bosni za ono sto je tokom rata prema njima dolazilo i letjelo iz pravca Beograda. Odgovor je licio na diplomatski, ali nije to bio. "Nisam politicar koji ce praznim rijecima, obecanjima, isprikama ili izvinjenjima prenebregnuti svu slozenost nasih odnosa", rekao je Kostunica, ali je priznao da je bilo zlocina, doduse "na svim stranama". "Potrebna je izgradnja povjerenja i istrazivanje onoga sto se zaista zbilo prije nekoliko godina ili decenija", rekao je on i izazvao nove nedoumice u Sarajevu. Sto se njega tice, nedoumica nije bilo, ali dok je preko Hercegovine letio prema Podgorici Kostunici je vjerovatno bilo jasno da ce odnosi Srbije i Bosne zavisiti od toga koliko ce uspjesno moci da rijesi pet vrucih problema koji ga u Bosni cekaju.

Prvi je pitanje zlocina i karaktera bosanskog rata. Kostunica nije tip koji ce braniti srpsku nevinost. On nece, kao prethodna vlast, na pitanje Srebrenice odgovarati onim osionim "koja Srebrenica?", niti ce to pitanje, ma koliko se nekima u Banjoj Luci cinilo sitnim, htjeti i moci da ignorise. Iako je samo prije mjesec dana - zalazuci se za oslobadjanje novinara Miroslava Filipovica, koji je dopao zatvora zbog pisanja o srpskim zlocinima na Kosovu - napisao da se ne slaze sa takvim nacinom pisanja, Kostunici nije trebalo mnogo da sa vlasti, odakle se osim Milosevica vide jos neke stvari, shvati koliki je to problem. "Spreman sam da prihvatim krivicu za sve te ljude koji su pobijeni. Za ono sto je Milosevic cinio, kao Srbin prihvatit cu krivicu za mnoge zlocine", rekao je tv mrezi CBS, doduse samo o zlocinima na Kosovu.

Valja li Srbija ako nije slaba
Ali na tezu o agresiji i apsolutnoj srpskoj krivici, koja vec pet godina sprecava uspostavljanje diplomatskih odnosa Sarajeva i Beograda, Kostunica, znajuci ga, nece pristati. To pitanje izmedju Beograda i Sarajeva, koje se nalazi pred Sudom pravde u Haagu, kao politicko vjerovatno ce rjesavati pragmaticni stranci, koji nece dozvoliti da ono ostane problem uspostavljanja diplomatskih veza. Sustinski dio tog nezaobilaznog pitanja, medjutim, rjesavat ce godinama Bosnjaci i Srbi i, ma koliko to nekima danas u Sarajevu izgledalo netacno, dolazak Kostunice korak je ka njegovom otvaranju.

Tipican stav Sarajeva o tom pitanju ocituje se u reakciji Rasima Kadica na Kostunicinu posjetu. "Razocaran sam njegovim odgovorom u vezi sa izvinjenjem Bosnjacima, odnosno BiH, i pokusajem izjednacavanja svih strana za ono sto se desavalo na prostoru bivse Jugoslavije", rekao je Kadic i dodao: "Ali i mi moramo biti pragmaticni i iskoristiti mogucnosti otvaranja veza sa Srbijom. Nama treba Srbija, Srbiji treba BiH."

Drugi veliki problem bit ce pitanje Daytona, o kome je Petritsch zelio da cuje Kostunicu. Odgovor predsjednika SRJ nece zadovoljiti nikoga u Bosni iako se on cini veoma logicnim. Naime, Kostunica je sebe pred Petritschem definisao kao "tvrdokornog branioca Daytona", sto znaci da ce biti protivnik i aktuelnih namjera da se taj sporazum dogradi ili eliminise, ali i ne treba sumnjati da nece imati mnogo razumijevanja i za ono kriminalno sprecavanje povratka izbjeglica, koje se provodi iz Banje Luke.

Treci problem bit ce onaj koji je Alija Izetbegovic definisao izjavom kako su za stabilnu Bosnu neophodne "demokratska Hrvatska i slaba Srbija". Naravno, demokratska Hrvatska trebala je Izetbegovicu da ne bi morao da brani neodrzivu tezu kako je jedini on normalan, a slaba Srbija da bi se pred strancima sakrile sve unutrasnje slabosti njegovog koncepta Bosne. Zato se zvanicno Sarajevo pripremalo za Milosevicev vjecni zivot. Stvari su se promijenile, bit ce tu svega, ali Srbija je krenula prema demokratiji. Sta do sada nije valjalo u Srbiji, poznato je. Ono sto ubuduce nece valjati svodit ce se na sve slabiju ideju da Milosevica treba postediti suda; na ideju, koja je pocela da slabi, da on odgovara samo za interne stvari (kriminal i kradja izbora); i na ideju da, kada dodje da u Haagu ili Beogradu odgovara za razne zlocine, sve bude svaljeno iskljucivo na njega.

Sveprisutni Radovan i nevidljivi Mile
Ali integracija Srbije u svijet bit ce najbolji lijek protiv toga. Srbija ce, medjutim, jacati, i svi oni u Sarajevu koji takvu Srbiju budu gledali kao na a priori neprijatelja Bosne nece uraditi vise od demaskiranja svoje ksenofobije ili uvrijedjenosti sto ce podrsku stranaca morati da podijele sa Beogradom.

Kako ce izgledati posljednji i mozda najveci problem Kostunice u Bosni, mogao je da vidi vec u subotu u Trebinju kada su mu se svi slihtali do gadjenja, da bi poslije, kad je poletio za Sarajevo, svi, ukljucujuci i Dodika, gundjali kako mu to nije trebalo. Ali da je u Trebinje dosao u majici kratkih rukava, sigurno bi vec u Sarajevo sletio sa dugackim, toliko su ga Srbi vukli za iste. Kakav Kostunica, on je Stefan Vojislav Drugi (valjda Nemanjic), klicao je predsjedniku SRJ vladika Atanasije Jevtic zaboravljajuci u svom zanosu da ovaj danima prica kako samo zeli da bude obicni predsjednik jedne obicne zemlje, za sta valjda ne mora da bude Stefan Vojislav, nego ce biti dosta i ono prozaicno Kostunica. Patriotski zanos Matije Beckovica, bez koga nacionalne priredbe kod Srba vjerovatno ne bi ni imale prvi red, pozdravio je Radovana Karadzica, sto sa stanovista jednog pjesnika nije nelegitimno, ali bi bilo ljepse da je Radovanu pozdrav urucio licno u sumi nego sto je onako patriotski potpio Sarovica, Dodika i Kostunicu, koje ce stranci prvom priliko pitali: "Vi ono o Radovanu, a?"

Kostunica je, naravno, cutao, Sarovic se sepurio kao da ga je on licno poslao da pobijedi Milosevica, dok je Dodik, nekako slucajno, stalno stajao tu negdje. Koliko su se ponasali u stilu "Ja dobra precjednika, da zoce potrajati", na kraju je potvrdio Dodik, inace najneomiljeniji Kostunicin politicar u RS-u, a i sire. Kad se vratio u Banju Luku, Dodik je pokazao da je odrzao obecanje kako se on nece sa Kostunicom slikati kao Sarovic, nego ce da rade poslove. Pa je ispricao kako je predsjednika SRJ u Trebinju "tokom razgovora upoznao sa aktuelnom politickom i ekonomskom situacijom u RS-u". Pa je rekao kako se Kostunica saglasio sa njegovim prijedlogom da Bosna i SRJ treba da uspostave diplomatske odnose. Pa je rekao kako je ovaj bio posebno odusevljen Dodikovom idejom o regulisanju dvojnog drzavljanstva, sto bi znacilo da SRJ prizna gradjanima RS-a pravo na njeno drzavljanstvo.

Kostunica je toliko bio iznenadjen Dodikovim ingenioznim idejama, za koje premijer RS-a uostalom nije ni nadlezan, da je saopstio da se Dodik s njim mozda i sreo, ali on s Dodikom nije. "U Trebinju sam prisustvovao sahrani. Kada sam procitao jednu od Ducicevih pjesama, zakleo sam se da na sahrani njegovih zemnih ostataka necu dati nikakvu politicku izjavu niti voditi politicke razgovore", rekao je Kostunica. "Sa Dodikom sam razgovarao samo onoliko koliko je on stajao pored mene, i to ne o politickim temama."

Koliko ce im potrajati
"Evo nama novog predsjednika u Beogradu, a voli ga i svijet, pa ce i nama biti lakse", stav je politicara u RS-u, koji su najveca opasnost delegitimizaciji Kostunice u narednom periodu. Mozda on nece moci da udovolji svim zeljama stranaca, vjerovatno nece mnogim zeljama Bosnjaka, ali da nece udovoljiti vecini zelja bosanskih Srba, u to najmanje treba sumnjati. Godinama su oni za sve svoje probleme pitali Milosevica, godinama je on rjesavao i pokrivao mnoge njihove neplacene racune, i to ne samo onih iz SDS-a, i oni najmanje imaju pravo da danas o Slobi govore lose. Dolazak Kostunice, medjutim, nece biti nastavak lagodnog zivota, koliko god on imao dugacke rukave. Ali, on od Srbije nece moci da digne glavu i braca na lijevoj obali ugodit ce mu samo onoliko koliko sami preuzmu odgovornost za svoje obaveze.

Jedino tako ce im predsjednik u Beogradu - potrajati.

Otvaranje politickog testamenta

Organizatori Ducicevog povratka su kretanje njegovih posmrtnih ostataka uskladili sa svojom vizijom aktuelne geopoliticke realnosti. No, u scenarij se nije uklopio beogradski knjizevnik Ivan Colovic, koji je organizatorima javno zamjerio sto su zaboravili pozvati prognanog Mustafu Cicu Arnautovica - drugog najveceg trebinjskog pjesnika

Pise: Senad Pecanin

Simbolicki povratak pjesnika Jovana Ducica u rodno Trebinje prva je grandiozna manifestacija nacionalno-religiozno-politickog jedinstva nove srbijanske vlasti i starog vrha Srpske pravoslavne crkve. Za razliku od spektakularnog vozanja mostiju cara Lazara, cija putanja je u predvecerje rata u bivsoj Jugoslaviji ocrtala granice zamisljene Velike Srbije, organizatori Ducicevog povratka su kretanje njegovih posmrtnih ostataka uskladili sa svojom vizijom aktuelne geopoliticke realnosti. Tako je Crna Gora i ovog puta bila usputna stanica karavana srpskih nacionalistickih ideologa, doduse ovog puta bez Milosevicevih slika, sa velikim finalom i Vojislavom Kostunicom u Trebinju, zbog cega je "priveden" i na sarajevski aerodrom.

Napokon "oslobodjena" od Milosevica, najstariji beogradski dnevni list Politika i svojim je komentarom o Ducicevom povratku jos jednom pokazala da se rezimi mijenjaju, ali da ona ostaje ista: "Medju Srbima se ponovo pojavio pesnik Jovan Ducic. Spustio se medju nas da pre svega opomene da je nebeska kao ovozemaljska Srbija vecna. Srpski narod je to odlucno pokazao, izabravsi sebi za predsjednika srpskog demokratskog viteza, srpskog domacina, Vojislava Kostunicu."

No, istim povodom, otvorenim pismom Organizacionom odboru prenosa posmrtnih ostataka Jovana Ducica u Trebinje, nekoliko dana prije zavrsne ceremonije, oglasio se i beogradski knjizevnik Ivan Colovic. U pismu se kaze:

"Gospodo, na osnovu objavljenih informacija o vasem radu, vidim da na zavrsnu ceremoniju polaganja Ducicevih posmrtnih ostataka u Mauzolej u Trebinju, koju ste planirali za nedelju 22. oktobar, niste pozvali mog prijatelja Mustafu Cicu Arnautovica. Mislim da je to veliki propust, jer je, posle Ducica, Arnautovic sigurno najveci pesnik rodjen u Trebinju i jedan od velikih poznavalaca i postovalaca dela svog slavnijeg sugradjanina. Rodjen 1934. godine, Cico je bezmalo 60 godina ziveo u rodnom gradu na Trebisnjici. Onda je dosao februar ratne 1993. godine, kada je u roku od desetak dana Trebinje 'ocisceno' od Muslimana, koji su u ono vreme cinili nesto manje od polovine ukupnog stanovnistva tog grada. Iz Rozaja, gde je najpre izbegao, Cico mi je po jednom poznaniku poslao svoju knjigu pesama 'Govor vode', s posvetom: 'Metak kao svitac svijetli iz mog cela. Cico. Rozaje, 6.2.1993.' Sada on kao izbeglica zivi u jednom mestu u Holandiji. Znam, sada je kasno da zovete Cica u Trebinje, da vam se pridruzi u slavljenju Pesnika i Pesnistva. Ali, mogli biste, kad se svecano popnete na Crkvine, odakle se lepo vidi Cicova kuca, kao i kuce nekoliko hiljada drugih prognanih Trebinjaca, da se setite mog druga, da pomenete i njegovo ime. Duciceva dusa bi tome mogla samo da se obraduje, jer ne verujem da ona uziva u strasnoj 'cistoci' koja sada vlada Trebinjem."

Jedinstvo vjere, nacije, vojske i - poezije!

Apoteozi Jovana Ducica, koja je sluzbeno proglasena neki dan u Trebinju, nije nedostajalo nista: cinodejstvovanje predvodio je licno najvisi vjerski poglavar, a u protokolu posvecenja sudjelovali su jednako brojni svestenici, gospoda pjesnici od Srpske akademije, najvisi politicari Republike Srpske i Jugoslavije, kao i clanovi Djeneralstaba entitetske vojske. Nikad se u ovim krajevima nije vidjelo takvo manifestno jedinstvo vjere, nacije, drzave, vojske i - poezije.

Da od Jovana Ducica srpska poezija ima vecih i zanimljivijih pjesnika, to je ozbiljna knjizevna kritika pokazala davno. No, medju svim svojim pjesnicima srpska poezija sasvim sigurno nema vecega i strasnijeg Srbina nego sto je bio Jovan Ducic. Ta cinjenica, uz emigrantsku smrt i dugo posthumno stranstvovanje, vise nego poezija sama, ocevidno bila je presudna u nacional-religijskoj kanonizaciji ovoga pjesnika.

Da bi se potcrtala svetacka i mucenicka, a zapravo politicka dimenzija Duciceva, u skoro svim trebinjskim besjedama ponavljane su zamjerke bivsem rezimu da je proskribirao Ducicevo djelo. Cinjenice, barem iz bosanskohercegovackoga iskustva, govore drukcije. Politicki testament Ducicev iz njegove posljednje, americke faze jest bio nepocudan, sto nije cudno, jer je bio naglaseno antijugoslavenski, i jos naglasenije velikosrpski.

Nasuprot tomu, Ducicevoj knjizevnosti trajno se posvecivala duzna paznja. Proucavan je u skolskim programima, preporucivan u obaveznoj lektiri, stampan u citankama, a niti jedna bosanskohercegovacka pjesnicka antologija nije ga propustila visoko vrednovati. Nije bilo poslijeratnog gimnazijalca u Bosni i Hercegovini koji nije morao znati za Ducica kao za velikoga pjesnika. Prva sabrana djela Duciceva u sest knjiga objavljena su u Sarajevu, u ediciji Kulturno nasljedje Bosne i Hercegovine 1969. godine. A, evo, u najnovijoj reprezentativnoj antologiji bosanskohercegovacke poezije dvadesetoga vijeka, objavljenoj ove godine u Sarajevu, Jovan Ducic i Antun Branko Simic zastupljeni su s najvecim brojem pjesama.

Zato je posteno da se kaze: po unutarnjem nalogu knjizevnoga zavjestanja, Ducic je u Bosni i Hercegovini i dosad bio, i ostao, kulturno integriran. Cjelokupni protokol Duciceve trebinjske transhumacije, kao i simbolika koja je namijenjena njegovu hercegovackom pocivalistu, s knjizevnoscu ima malo veze, a sva je u funkciji aktualizacije njegovoga politickog testamenta. Ostvarenje toga testamenta, pak, za Bosnu i Hercegovinu znacilo bi politicko ugasnuce u moljevicevskoj viziji Velike Srbije.

Ivan Lovrenovic (Izvjestaj za Radio Slobodna Evropa)