DOSJE DANA: KOME JE SMETAO NEDZAD UGLJEN

Kome je smetao Nedzad Ugljen? Na ovo pitanje ni do danas nema odgovora: brojni svjedoci zbivanja iz vremena ubistva pomocnika direktora AID-a skloni su tezi da je silna opstrukcija istrage Ugljenovog ubistva i poduzeta upravo s ciljem da se ne sazna istina. Dani su u proslom broju citaocima ponudili dio iskaza koji je Nedzad Herenda dao vojnim i policijskim istraziteljima neposredno nakon otmice i ranjavanja zbog kojih su Edin Garaplija, Haris Pezo i Refik Muran osudjeni na trinaest, odnosno devet i pet godina zatvora. Pred Vrhovnim sudom FBiH u Sarajevu ovaj je slucaj ponovno aktueliziran, no sugovornici naseg magazina su skeptici: tesko da ce, netom opredijeljeno za nezavisnost, sudstvo ovog dijela zemlje smoci snage da se uhvati ukostac sa organiziranim cuvarima bosnjacke svijesti i savjesti. Oni idu i korak dalje - tvrdnjom da je Ugljenova smrt kraj akcije obracuna sa svjedocima zacete juna 1993. godine, sprovodjene "Trebevicima" i okoncane u jesen 1996. zatvaranjem fascikli koje su trebale dokumentirati zlocine i kriminal na kojima se uljuljkivala tada aktuelna vlast?!

Zagovornici ove teze kao krunski dokaz upravo nude nestanak Nedzada Herende i njegovo navodno stavljanje na raspolaganje Haskom tribunalu, kojem bi ponudio kompletan iskaz o akcijama jedinice Seva. Da ne bude zabune, istrazitelji u slucaju Herenda, odnosno Garaplija i ostali, niti jednog trenutka nisu imali pravo na saznanja o aktivnostima Seva niti samog Nedzada Herende: to je i za njih bila najcuvanija tajna, dostupna samo probranim naredbodavcima i koordinatorima akcija. Jedan od policijskih duznosnika sa zavidnom praksom isljedjivanja danas kaze: "Garapliji i ostalima je dokumentirano djelo, no ne stoji kvalifikacija - ima prekoracenja ovlasti, ali nema otmice"?! On podsjeca da je Garaplija u tom trenutku bio sluzbeno lice i imao nalog za rad. Uz to, sva ispitivanja uhapsenog (otetog) obavljana su u objektima MUP-a, dok je Herenda prevozen sluzbenim automobilima?!

Izetbegovici i Seve
Edin Garaplija pred Vrhovnim sudom FBiH ponavlja iskaz dat Danima jos na pocetku sluzenja svoje zatvorske kazne: "Hapsenje smo obavili profesionalno i po Zakonu o AID-u. Ademovic mi je kazao da je Herenda istaknuti clan Seva i da treba provesti akciju Orao radi otkrivanja ove grupe i njenih nalogodavaca. Znam da je Herenda u Seve primljen nakon sto se dokazao ubivsi dvanaest Srba (Garaplija se ovdje poziva na svjedocenje Dragana Vikica i ubistva na pocetku rata ispred Doma policije u Sarajevu, op. a.) medju kojima su bila i cetiri civila." Garaplija od Suda trazi da svoje iskaze o Sevama daju Alija i Bakir Izetbegovic, Kemal Ademovic, Fikret Masic, Husein Hajdarevic, Irfan Ljevakovic i Jusuf Pusina. Naravno, vec odavno nije tajna da je donedavni predsjednik Predsjednistva Alija Izetbegovic preko svog sina Bakira kontrolirao najvise vojne i policijske duznosnike, a javna je tajna da se upravo oko Izetbegovica mladjeg okupljao tim nikad ozvanicene ali zato prisutne bosnjacke tajne sluzbe, o cijem bi radu, kada bi htjeli, zanimljive podatke mogli dati jos i Mustafa Hafizovic, Hasan Cengic, Asim Dautbasic ili nezaobilazni SDA kadar KOS-a - Fikret Muslimovic.

Zanimljivo je, recimo, da tek danas nekada i sami akteri rada ovih sluzbi priznaju da je najveci drzavni kadrovski ispit redovno polagan pred ovim krugom, ali i da je upravo tu zakazao Nedzad Ugljen. Naime, prva mu je mana bila visegodisnji staz u Sluzbi drzavne bezbjednosti: uoci samog rata Ugljen je, inace zaduzen u to doba za pokrivanje jugoslavenske emigracije u inostranstvu, intenzivno i suvise iscrpno obradio Adila Zulfikarpasica. U Sarajevo je dosao iz Mostara, a gotovo odmah po dolasku sa jos nekolicinom pripadnika iste sluzbe osnovao je Seve. Svjedoci danas tvrde da je sve vrijeme bio direktni naredbodavac Sevama. Da se popne stepenicu vise na hijerarhijskoj ljestvici omogucava mu tadasnji ministar MUP-a Bakir Alispahic, kojem ce svoju lojalnost dokumentirati u slucaju sukoba Alispahic - Alibabic. No, da nikad nije posve prosao, sam Ugljen je shvatio u dva navrata: danas su direktni akteri svih istraga vezanih za ovaj slucaj skloni tvrdnji da su upravo ta dva incidenta odredila i slucaj Herenda i slucaj Garaplija i, konacno, Ugljenovu smrt.

Prva je Pogorelica: MUP-ovo poljoprivredno imanje iznad Dusine nadomak Fojnice bilo je mjesto za obuku podobnih kadrova. Kroz Pogorelicu su prosli svi na koje je bosnjacka tajna sluzba racunala ukljucujuci i faktor "mudzahedin". Zahtjevi medjunarodne zajednice da se Pogorelica ukine, jer je detektirana kao moguci centar za obuku terorista, u konacnici su za ishod imali ultimativni zahtjev za smjenu tadasnjeg zamjenika ministra odbrane Hasana Cengica, a nedugo zatim i ministra MUP-a i potom direktora AID-a Bakira Alispahica. Iako su i MUP i AID obavjestajno pokrivani i od inostranih tajnih sluzbi, iako i sami istrazitelji tvrde da nikada nisu bili sigurni je li ih slusaju domaci ili strani agenti, visoki duznosnik bosanske policije Danima tvrdi da je Ugljen u bosnjackom vrhu bio osumnjicen za otkrivanje Amerikancima detalja o Pogorelici?! Isti izvor, pozivajuci se na jednu pravnicu visoko pozicioniranu u bosnjackom drzavnom i stranackom vrhu, parafrazira Ugljenovu ispovijed: "Lako je Bakiru (Alispahic, op. a.), on je na sigurno sklonio Izetbegovicev nalog o osnivanju Pogorelice"?!

Eksplozija Trebevica
No, detektiranje Ugljena kao opasnog svjedoka zivljenja i funkcioniranja bosnjackog vrha dogodilo se marta 1996, na jednom sastanku u MUP-u na kojem su uz najvise policijske bili i najvisi vojni duznosnici i na kojem se Ugljenu omakla recenica: "Mi smo ucinili sto je bilo do nas, likvidirali smo onu trojicu na Igmanu"?! Trojica o kojima je rijec nikada nisu identificirani, a bili su osumnjiceni za ubistvo britanskog humanitarca u Zenici. Svjedok ovih zbivanja danas kaze: "Materijalnih dokaza nemam, ali pouzdano znam da su iz samog MUP-a i SDB-a, kasnije AID-a, redovno opstruirane sve istrage cije bi okoncanje neminovno ukazalo na motive zlocina, odnosno moguce nalogodavce. Tako je bilo ne samo u zenickom slucaju vec i u tzv. akcijama protiv organiziranog kriminala, poznatijim kao 'Trebevici'. Ismet Muzurovic (danas penzionirani pripadnik MUP-a BiH, op. a.) je u Konjicu raspolagao iskazima u kojima su ubice Golubovica sve priznale, u Bugojnu je kompletirana istraga oko nestanka 20 Hrvata, Grabovicu da i ne pominjem. I istraga na Kazanima je zaustavljena onoga casa kada se ispostavilo da ima dovoljno dokaza da se optuzi i sam stranacki vrh tada. Zato i kazem: sve akcije su provedene da bi se dokazi sklonili ili unistili."

Jedan od nasih sugovornika podsjeca i na uspjesnu istragu oko ubistva fojnickih fratara napominjuci da je bas ona ilustrativan primjer: ishod je rezultat nepostivanja direktive iz samog MUP-a koja je trebala i ovu istragu skrenuti u pogresnom pravcu?!

Istom je sugovorniku posve jasan izbor Garaplije i ostalih: sam je Garaplija, sto ne mora biti nebitno, jedan od djaka Pogorelice i sa takvim policijskim dosjeom koji mu u startu zatvara vrata realnog bavljenja sluzbom. Dodaju li se tome tvrdnje koje su u javnost plasirane jos u vrijeme obracuna na relaciji Alisaphic - Alibabic, da su Seve, sem ostalih zadataka (ukljucujuci i snajperske), bile glavni izvrsilac sverca i kriminala u drzavne svrhe, postaje jasnije i opredjeljenje i izbor raznih cela, caca, juka i ostalih.

"Otkrice Dana o tajnom planu Fikreta Muslimovica i meni je samom razjasnilo neke stvari, bolje reci, dopunilo mozaik. Znao sam da neki plan postoji, ali tada nisam znao koji mu je cilj. U medjuvremenu sam se uvjerio da je nase istrajavanje na poslu bilo obicno pokrice za skrivanje stvarnih zlodjela", kaze nas sugovornik plasticno ilustrirajuci svoju tvrdnju sarajevskim zbivanjima od drugog jula 1993. godine. Tada je, naime, isprovociran prvi otvoreni sukob u samom gradu nakon hapsenja Senada Pecara, bliskog suradnika Musana Topalovica Cace. Kada se Alija Izetbegovic zainteresirao za razloge hapsenja, Rasim Delic ga je podsjetio na plan, no detalji nisu pominjani. "Mjesec dana nakon Neckovog (Nedzad Ugljen, op. a.) ubistva shvatio sam da nas svjesno opstruiraju. Radilo se pod strasnim pritiscima, nije se tacno znao ni broj timova angaziranih na slucaju, svako je imao svoje istrazitelje, svako od nas je dobijao drugacije podatke, oni koji su okolo tvrdili da su oni na redu, najvise su se trudili da nam ometu rad", tvrdi nekadasnji policijski istrazitelj.

Dokle je odmakla istraga? U javnost su povremeno curile informacije: po jednima je utvrdjeno da je krunski svjedok Herenda zapravo bio dvostruki agent; po drugima je sam Ugljen koketirao pa cak i radio za zapadne obavjestajne sluzbe; po trecim, najnovijim, i Garaplija i ostali su (mozda i ne znajuci) igrali dvostruku igru?! Za koga? Jedini profiter svih neotvorenih sehara tajni bosnjackog vrha jeste sam taj vrh, koji je sebi u trajni zadatak dao ocuvanje bosnjacke svijesti i savjesti kroz svoje institucije - od privatnih upravljanja drzavom, preko privatnog raspolaganja drzavnim novcem do privatnog razracunavanja sa sprovodiocima vlastite politike. U onom casu kada postanu opasni svjedoci.

Svjedok s Igmana

Svjedok okrsaja na Igmanu bio je Cazim Mucic, komandir Stanice vojne policije u Sokolovic-Koloniji. Svoje svjedocenje je dao pred istraznim sudijom Viseg suda u Sarajevu Nevzetom Boljanovic:

"Kriticnog dana sam od svog nacelnika dobio naredjenje da dodjem na punkt kod mosta na Zeljeznici i zaustavim bijelo vozilo UNPROFOR-a sa licima koja se nalaze u tom vozilu, a koji su pocinili masakr u Zenici. Po nalogu je iste trebalo razoruzati i privesti u Stanicu policije. Odmah sam dosao na punkt i od dezurnih policajaca saznao da je takvo vozilo rano ujutro vec proslo tim punktom i da se nalazi u Butmiru. U tom momentu je naisao nacelnik policije Velagic Rasim sa kolima i jos troje lica i pozvao me da i ja s njim podjem i ucestvujem u hvatanju tih lica i njihovom razoruzavanju. Nakon toga smo izvrsili raspored ljudstva i opkolili kucu u kojoj su se ta lica nalazila. To je bila kuca efendije Kubata. Vozilo se nalazilo ispred kuce. Efendija Kubat bio je u dzamiji. Rekli smo mu da udje u kucu i pozove ta lica na predaju, odnosno na razgovor, i da im utvrdimo identitet. Pojavio se jedan od njih: bio je Arap i naoruzan. Trazili smo odobrenje za kretanje po opcini Ilidza, ali nam ovo lice nije pokazalo bilo kakve dokumente o svom identitetu. Pokazao nam je dozvolu za prolazak kroz DB-objekt - tunel. Ova dozvola za prolazak kroz DB-objekt je bila na ta lica i bila su upisana neka arapska imena, koja ja nisam ni procitao niti bih ih upamtio. Ovaj koji je izasao iz kuce je pitao zasto se skupila tolika policija: rekli smo da smo obavijesteni da se tu nalaze neka lica koja su osumnjicena da su napravila neki eksces na podrucju Zenice. Razgovor smo vodili dijelom na arapskom jeziku preko efendije Kubata, a i ovaj Arap je nesto znao bosnjackog jezika. Nakon toga smo trazili da izvrsimo pregled auta. Nismo nasli nista sto bi upucivalo na neke tragove i to unutar auta, a na vanjskom dijelu smo kasnijim pregledom vidjeli da je brisana oznaka UN, a ispod vozila su se nalazili svjezi tragovi guljenja bijele farbe i navedene oznake. Za to vrijeme ostala dvojica Arapa koji su bili u kuci efendije Kubata nisu izlazila. U kuci je bila i porodica efendije Kubata. Tada je ovaj Arap zatrazio da udje u kucu i da klanja, sto smo mi odobrili. Niko od nas nije usao u kucu da klanja jer smo smatrali da bi time ugrozili sigurnost porodice Kubat. Ubrzo su sva trojica izasla iz kuce i to potpuno naoruzana. Arap koji je s nama razgovarao zatrazio je da telefonom pozove nekog komandanta u Sarajevu koji mu je dao odobrenje za prolazak kroz tunel. Za cijelo to vrijeme sva trojica su se vrlo agresivno ponasali. Za to vrijeme nacelnik Velagic, koji je i pregovarao sa Arapima, kontaktirao je sa MUP-om iz Sarajeva i rekao nam je da je od njih dobio naredjenje da mi smirujemo situaciju dok ne stigne ekipa iz Sarajeva. Tada smo, prema dogovoru, odobrili ovoj trojici Arapa da se posluze telefonom, svu trojicu smo stavili u jedno nase policijsko auto, koje ih je odvelo u komandu Cetvrte motorizovane brigade u Hrasnici. Ja sam ostao na licu mjesta, tako da mi nije poznato sta se dogadjalo u Komandi. Radiovezom smo javili u Komandu da se pripreme da bi ih po dolasku uhvatili i razoruzali. Nakon otprilike pola sata, radiovezom dobio sam nalog da porodicu efendije Kubata izvedemo iz kuce jer se Arapi vracaju nazad. Mi smo to i ucinili. Ponovo smo izvrsili raspored ljudstva oko kuce efendije Kubata i napravili blokadu. Kada su stigli, odmah po zaustavljanju vozila, a to je bilo na oko tri metra ispred mene, vidio sam da su ti Arapi uperili cijevi pusaka i pistolja u efendiju Kubata i vozaca-policajca. Arap koji je znao bosnjacki je izletio iz vozila, i to sa uperenim naoruzanjem prema meni, i naredio mi da bacim oruzje. Oruzje koje sam imao u rukama je bilo otkoceno i spremno za pucanje, ali pucanjem u njega doveo bih u opasnost zivot efendije Kubata i policajca-vozaca i zbog toga nisam pucao. Spustio sam svoje oruzje na zemlju pa me taj Arap doveo do vozila, prislonio uz vozilo i sasvim me razoruzao. Za to vrijeme niko nije pucao, ni nasa policija ni Arapi, ali je bilo velike galame. Jedan od druge dvojice Arapa je otisao do bijelog vozila s kojim su bili i dosli, sjeo u vozilo i izasao na ulicu. Zatim je za vozilo vezao, odnosno kablom meni vezao ruke. Nakon toga su me stavili u vozilo na zadnje sjediste. Tada su druga dvojica pustili vozaca-policajca i efendiju Kubata. Efendija Kubat je odbio da se udalji. Rekao je da zeli da krene sa mnom zbog mene, pa su i njega uveli u vozilo. Vozilom smo krenuli prema Hrasnici. U jednom dijelu Butmira su zaustavili vozilo i premjestili me sa zadnjeg na prednje sjediste. Povezli su nas prema Hrasnici, pa su policajci na punktu na mostu Zeljeznica pokusali vozilo zaustaviti, ali su oni tada uperili cijev meni u glavu. Kada smo stigli pred komandu Cetvrte mbr., izasao je iz vozila onaj koji je znao bosnjacki jezik i poceo vikati: "Sta je, nema vise brat muslim, sada je brat cetnik" i ispalio je jedan kraci rafal u zrak. Dalje smo krenuli prema Igmanu i na punktu Glavogodina dezurni policajci su napravili jednu manju zapreku. Oni su je zaobisli i zaustavili vozilo pred rampom. Uperili su cijevi u glavu meni i efendiji Kubatu. Morao sam reci policajcu da podignu rampu, da ne prave probleme. Poslije toga sam im rekao, preko efendije Kubata, da mi odvezu ruke kako bismo lakse prolazili kontrole. Oni su to i ucinili. Na punktu Radljevaca napravljena je zapreka prolaska ovom vozilu. Oni su pokusali autom da odguraju zapreku. Tada je Arap koji je sjedio iza vozaca ispalio kroz prozor u zrak jedan kraci rafal. Nasi su policajci na to..., zapravo, u tom trenutku nisam znao koji su to ljudi, samo znam da su odgovorili na ovu paljbu i poceli i oni pucati. U samom pocetku te pucnjave bio sam ranjen sa par metaka. Primijetio sam da je Arap koji je kroz prozor pucao u zrak izletio iz vozila i nastavio pucati. Iako ranjen, ja sam se velikom brzinom sageo i izgurao Arapa koji je vozio kola. Puzeci sam presao preko njegovog sjedista i spustio se na zemlju pored auta. Tada me je pogodio jedan metak u nogu. U vozilu su tako ostali jedan Arap i efendija Kubat. Nakon tog pucanja i mog ranjavanja, mene su odveli u bolnicu tako da mi ostali dio dogadjaja nije poznat", svjedocio je Cazim Mucic u okviru istrage vodjene pod oznakom KRI: 20/94 u Visem sudu u Sarajevu.

U depesi nacelnika CSB Sarajevo Munira Alibabica br. 17/05-2-372/94 od 1. februara 1994. godine se daje opis vozila i leseva. Iz depese je jasno da pregledom na mjestu pogibije, 30. januara 1994. godine oko 20,30 sati, poginuli Arapi nisu identifikovani. U zapadnim medijima je prihvacena izjava nacelnika CSB Zenica Asima Fazlica da su na Igmanu ubijeni "Arapi sa laznim pakistanskim pasosima". Ubistvo britanskog humanitarca u Zenici je tako pripisano "Afgancima" - arapskim veteranima afganistanskog rata. Afganci na Zapadu slove kao "nova ostrica islamske revolucije" usmjerena protiv sekularnih arapskih vlada i Zapada.(E. Hecimovic)