Pise: Ermin Cengic  

I poslije Cire - Ciro

Danima prije odluke IO Nogometnog saveza BiH da Elvira Bolica, Elvira Baljica, Hasana Salihamidzica, Mirzu Varesanovica i Emira Granova, zbog sklonosti nocnom provodu i udaranju saigraca, "do daljnjeg" odstrani iz reprezentacije, spekuliralo se o tome da celnici NS BiH pripremaju i odlazak Mise Smajlovica sa mjesta selektora. Fudbalska mahala naglabala je o tajnim razgovorima sa starim selektorom Fuadom Muzurovicem, a neposredno pred ostavku na funkciju izbornika hrvatske reprezentacije, u igru za stolicu bh. selektora upao je i Miroslav Ciro Blazevic.

Terapija smirivanja javnosti i medija, uzasnutih groznom igrom i porazom od reprezentacije Izraela te krahom snova o plasmanu na Svjetsko prvenstvo, ipak je obavljena na najbezbolniji nacin. Igraci prosjecnog kvaliteta, do jucer nacionalni heroji, preko noci su postali neznalice i izdajnici, cime je opravdana "kazna" za njihov neupitni bezobrazluk i neprofesionalizam. Smajlovic je, naravno, ostao selektor kome Izvrsni odbor NS BiH pruza podrsku, ali su u mobitelima nogometnih foteljasa ostali upisani brojevi Muzurovica, Blazevica i inih kandidata za selektora, sve do naredne prilike i narednog poziva na linc zbog propasti bh. reprezentativnog fudbala, kada ce se na navijackoj giljotini opet naci selektorova glava.

Varburg i trabanti 
Mahala i odabrani mediji su tako odigrali svoju ulogu. Svi su se javno bavili greskama igraca, tajno se licitiralo sa nogiranjem Smajlovica, ali niti jedno slovo nije napisano (cast izuzecima koji ce se sami prepoznati), niti je izgovorena ijedna rijec kljucnog pitanja: ko ce i kada ce suspendovati Jusufa Pusinu i gomilu njegovih nesposobnih i korumpiranih trabanata?

Punih osam godina, jos od onog dana kada je od Alije Izetbegovica, kao neku vrstu trajnog uhljebljenja, dobio na poklon funkciju predsjednika fudbalske organizacije, Jusuf Pusina gradi NS BiH kao svoju privatnu firmu. Za saradnike je birao uvijek one koji ce izgledati manje sposobni i inteligentni od njega (Ahmet Pasalic i Munib Usanovic), u organe NS BiH su birani samo oni koji su unaprijed bili spremni na ulogu njegovih poltrona i poslusnika, selektorima je uvijek davao do znanja da ih moze smijeniti kad hoce i zbog cega hoce, a kroz reprezentaciju je svih tih Pusininih godina prodefilovalo gotovo sve sto je htjelo igrati, imalo dvije noge i znalo pravila fudbalske igre.

Vremenom se Pusina cak i osamostalio od centra moci koji mu je, za neupucene, stitio ledja i napravio sistem koji ne moze funkcionirati ako mu se na celu ne nalazi bivsi prvi policajac RBiH. Opstajuci na izmisljenoj savjetnickoj funkciji u Izetbegovicevom kabinetu, Pusina se blefiranjem zastitio od napada izvana, a iznutra on svakako nikada nije imao opoziciju, jer mu se niko nije smio, a i nije htio suprotstaviti. Kao nagradu za nesposobnost i oportunizam, sef nogometne organizacije garantirao je svim tim Pasalicima, Usanovicima, Bacicima, Colakovicima... da ce ostati na pozicijama koje ne zasluzuju i da ce se u njihove dzepove i dalje slijevati novac od ulaznica za utakmice reprezentacije.

Naravno, cak ni Pusina ne bi mogao izdrzati pritisak javnosti da je tog pritiska uopce bilo. Vrlo perfidno, oko nogometnog saveza je okupio nekoliko novinara spremnih da za besplatnu ulaznicu ili placeni put na gostovanje reprezentacije usute kada treba imenovati glavnog krivca zato sto BiH, umjesto nogometne organizacije, ima privatno preduzece puno diletanata koje je Pusina prvi put odveo na fudbalsku utakmicu netom nakon sto ih je imenovao u neku od inih komisija ili odbora. Vjesto manipulisuci korumpiranim predstavnicima medija, Pusina je otupio ostricu kritike na svoj racun, a kada bi se povela prica o kriminalnim rezultatima najboljeg bh. tima, naglo bi izbijale afere oko toga sto je Salihamidzicu otekao glezanj lijeve noge, Baljic bi dobijao gripu, a talentirani vlasnici bosanskog pasosa iz drugih hrvatskih i trecih austrijskih liga bi se pitali "zasto ih nema na spisku".

A u radikalno pogorsanim situacijama, kada bi se zaljuljala stolica don Jusufa, polupismena ergela iz Pusinine zurnalisticke brigade bi svojski prionula na posao skidanja glave Muzurovicu, Musovicu, Hadzibegicu... Oni najblizi Pusininoj sofri bi, pritom, galantno nudili igracima, neupucenim u dvorske spletke, da se kod Sefa zauzmu za njihovu poziciju u prvom timu, naravno, uz odredjenu naknadu i transparentno naglasavanje vlastite bliskosti sa nogometnim milijunasima. Gledaoci bh. televizija i citaoci novina, ni krivi ni duzni, morali su saznati da je Salihamidzicev nadimak Braco, likom upoznati Konjicevu blizu i dalju rodbinu, ali i Baljicev omiljeni jelovnik.

Mit o imperiji 
U medjuvremenu, sama priroda Pusinine organizacije pogodovala je stvaranju atmosfere u kojoj su igraci skromnih dometa proglasavani fudbalskim velemajstorima, a oni koji bi se domogli minhenskog Bayerna, madridskog Reala ili nekog jaceg turskog kluba - vec usporedjivani sa legendama poput Osima ili Ferhatovica. Okivani u zvijezde, igraci sa neizgradjenim ljudskim kvalitetima i stotinama hiljada maraka u dzepu postali su nedodirljivi, pa je bilo samo pitanje vremena kada ce neka od zvijezda urnisati i reprezentativni dres i selektorove principe, dajuci sebi oduska u cjelonocnom derneku 48 sati uoci vazne kvalifikacione utakmice za drzavnu reprezentaciju. Predsjednik NS BiH odigrao je nezaobilaznu ulogu u deformisanju kriterija i licnosti igraca, snishodljivim odnosom prema dvadesetogodisnjim bogatasima koji su popravljali imidz i rejting njegovog saveza.

Objektivno, pitanje pozicije i kvaliteta bh. nogometa uopce treba odvojiti od kriminogene baze na kojoj se gradio mit o mocnoj fudbalskoj imperiji Jusufa Pusine. To sto BiH po igrackim i trenerskim imenima nema mjesta ni u trecem razredu evropskog nogometa, treba razluciti od cinjenice da je, zahvaljujuci impotentnosti svih bh. zaljubljenika u najvazniju sporednu stvar na svijetu, Pusina postao to sto jeste, razgranao mrezu politickih i novcanih veza zbog koje se cini da ga je nemoguce ukloniti. Zato je i odgovor na pitanje kada ce Pusina dati ostavku uvijek bio neizvjesniji od procjenjivanja momenta u kome ce njegov mecena Izetbegovic napustiti svoje radno mjesto u Predsjednistvu BiH.

Problem upravo i jeste u tome sto je Izetbegovic imao politickih protivnika koji su trazili njegov odlazak (iako je predsjednik SDA otisao najmanje zbog toga ili kajanja zbog promasaja koje je napravio). Pusina nema ni protivnika, njegov maligni sistem niko nije spreman ni da kritikuje, a kamoli da razvali. On, zapravo, takav kakav jeste, odgovara svima.

Partiji koja ga je cijelo vrijeme podrzavala i uredno snabdijevala profilom bosnjackih kadrova koje je trazio, Pusina se nikada nece moci oduziti - ni moralno ni materijalno. HDZ je svoju kooperativnost spram takve imbecilne politike SDA dokazao ukljucivanjem jos jednog nogometnog anonimusa, Ilje Dominkovica, u sistem Pusininih dvorskih sluga. Uticajni dio opozicije se takodjer nikada nije oglasavao, valjda zbog toga sto su im usta poodavno zacepljena prestiznom funkcijom predsjednika Olimpijskog komiteta koju obavlja visoki funkcioner SDP-a Bogic Bogicevic.

Politicki neupitan, novcano dobro potkovan, okruzen amorfnom masom karikatura koje aplaudiraju svakom potezu ovog brkatog supovca, Pusina je od patoloske vezanosti za poziciju Sefa i cinjenice da je uzrok svih problema, postao uvjeren kako je upravo on - njihovo rjesenje. Kada reprezentacija gubi, Pusinu niko ne smjenjuje, nego je on taj koji smjenjuje i povlaci radikalne poteze, a u rijetkim momentima proteklih godina kada je prvi tim donosio osmijeh na lica ljubitelja nogometa, javnost je, putem njegovih medija, podsjecana na cinjenicu da nas je upravo On uveo u FIFA-u i UEFA-u. Iako bi, kako rece jedan nekorumpirani kolega, NS BiH bio primljen u svjetsku i evropsku nogometnu federaciju cak i da je na njegovom celu bio balvan.

Unatoc tome, krajnji rezultat svih Pusininih godina sefovanja je to sto je ubijedio sve oko sebe, ali i samog sebe, da bosanski fudbal ima prvog covjeka kakvog zasluzuje. Sto je, nazalost, tacno.

I poslije Cire - Ciro