Razgovarali: Emir Imamovic i Emir Suljagic 

DANI: Gospodine Jackson, moramo na samom pocetku biti vrlo iskreni prema Vama i priznati da su Ratnici jedan od najznacajnijih i najsnaznijih filmova o Bosni. Da li ste, kada ste radili scenarij, bili na neki nacin svjesni kako ucestvujete u izuzetno vaznom filmskom projektu?

JACKSON: Kada sam prvi put procitao ispovijedi vojnika koji su sluzili u Bosni, bio sam sokiran i dirnut onim sto sam procitao. Osjecao sam da taj materijal ima dosta toga za reci Britancima kada je rijec o Bosni. Bio sam svjestan da sam u ljudskim okvirima napisao nesto veoma snazno, jer su drugi plakali dok su citali, a to vec nije uobicajeno. Autenticnost potice iz cinjenice da su vojnici bili veoma posteni dajuci nam svoja svjedocenja. Niko od nas nije mogao pretpostaviti kako ce ljudi reagirati - to vise nije britanski film, nego iskustvo koje ce na kraju svi podijeliti.

DANI: Na kraju je to, ipak, ispao "najbosanskiji" film do sada, sa kojim se najlakse identificiraju Bosnjaci.

JACKSON: Film ne drzi stranu nikome. U to vrijeme, 1992/93, tamo gdje je film snimljen, bosnjacko stanovnistvo je trpjelo najvise. Vidjeli smo da su vojnici ljudski reagirali na patnje zena i djece. Ali, siguran sam da bi isto tako reagirali i da su zrtve bili Srbi ili Hrvati.

DANI: Vas je film zapravo prenio traumatizirajuca iskustva britanskih vojnika iz Bosne. Ipak, cini se kako ste propustili znacajnije naglasiti ulogu srpske vojske u Bosni. Mislite li da je to mana Ratnika, iz kojih neinformiran gledalac ne moze saznati puno o srpskoj ulozi na Balkanu, ali moze steci dojam kako je najkrvavija etapa rata bio sukob Hrvata i Bosnjaka?

JACKSON: Da, malo sam dotakao Srbe kroz lik britanskog vojnika koji se zove Sochanik, i inace je dijete Srpkinje i Poljaka. Ucinio sam to da bih pokazao da svi likovi i nisu bili tako distancirani. Kao sto kazete, film je vidjenje britanskih vojnika, a oni nisu uvijek najbolje razumjeli sta se ustvari desava. Smisao filma nije da vas obrazuje, vi ste bili ovdje i sve sto su oni prezivjeli, prezivjeli ste i vi, cak i gore. Ali, da bih napisao scenarij, bilo mi je potrebno da shvatim neke stvari, pa sam proucavao sukob prije nego sto sam dosao u Bosnu. Ono sto film pokusava jeste da uvjeri publiku kako je mandat UN-a bio manjkav, fatalno manjkav.

DANI: U cemu ste Vi, radeci na scenariju, prepoznali tu kljucnu manu uloge plavih sljemova u BiH?

JACKSON: Nisam nikakav strucnjak za Bosnu - stavise, znam vrlo malo o tome. Ono sto bih htio reci - i to je u srzi filma - jeste da je UN napravio stravicnu gresku saljuci ljude u Bosnu sa mandatom da stoje po strani dok se pred njima odvijaju zlocini protiv covjecnosti.

DANI: Kako ste se osjecali dok ste pisali o stravicnim dogadjajima koji su se desavali u zemlji do koje se iz Londona avionom moze stici za manje od cetiri sata, sa svim cekanjima na aerodromima?

JACKSON: Osjecao sam se razorenim i krivim jer sam znao tako malo.

DANI: Da li ste i koliko saradjivali sa britanskom vojskom i da li je tacno da je vrh te armije bio zapravo jako nezadovoljan Ratnicima?

JACKSON: Vojska nam je pomogla, film uopce ne bi mogao biti napravljen bez nje. Dala nam je opremu i ljude, ali ne znam kakva je bila njihova reakcija, jer mi nista nisu rekli.

DANI: U Bosni su, medjutim, reakcije bile veoma glasne. Dok su bosnjacki predstavnici film dizali u zvijezde, politicki predstavnici bosanskih Hrvata ne samo da su bili kivni vec su u cijelu pricu uveli i britanske obavjestajne sluzbe. Mozete li to komentirati?

JACKSON: Svjestan sam da je film izazvao veoma snazne reakcije. Nisam iznenadjen, jer se slicno desilo i u Britaniji. Mogu samo reci da nema nikakvih veza sa britanskom obavjestajnom sluzbom - sto ce mi? - Film je baziran na ispovijesti nekih 90 vojnika koji su bili tamo i sve vidjeli svojim ocima. Razlog sto je film dirnuo tako mnogo ljudi jeste zato sto je uspio prenijeti njihovo postenje. Znam da su mnogi od njih imali velikih problema dok su nam to prepricavali. Mnogi bi usred razgovora poceli plakati.

DANI: Kakva je bila reakcija vojnika po cijim ste pricama kreirali likove?

JACKSON: Vojnici koji su bili sa nama u Ceskoj Republici na snimanju vec su otisli na Kosovo dok je film prikazan, tako da smo im morali poslati jednu rolnu. Jako im se svidio, i neki od njih jos uvijek se javljaju. I clanovi njihovih familija zvali su ili pisali BBC-ju nakon filma, i mislim da im je bilo veoma drago sto je neko napravio film o njihovim iskustvima. Javnost je bila duboko uznemirena i mnogi su takodjer zvali ili pisali.

DANI: Da li su ti vojnici ikada do kraja shvatili svu apsurdnost pozicije u kojoj su bili tokom bosanske misije?

JACKSON: Mislim da su je razumjeli ali im nije imala smisla. Odluke o tome su, u svakom slucaju, donosili ljudi hiljadama milja daleko od Bosne i bez ikakvog iskustva rata. I oni nisu morali sakupljati ostatke ljudi, sto vojnici jesu radili.

DANI: Jeste li prije radili ratne drame i da li ste pratili filmove o posljednjim balkanskim ratovima, proizvedene u bivsoj Jugoslaviji?

JACKSON: Premda sam pisao drame, nisam nikad napravio nista slicno i sumnjam da cu ikada. Medjutim, gledao sam srpski film koji se, nisam siguran, zove "Lijepo selo" ili "Selo u plamenu", koji je prica o dva covjeka iz iste zajednice koji zavrse na dvije razlicite strane, i to je bilo uzasno.

DANI: Zasto?

JACKSON: Zato sto su glavni likovi situirani u vrlo jednostavnu prijeratnu seosku zajednicu, u kojoj su vjere zivjele jedna uz drugu, uz mnogo uvjerljivih detalja. Zatim vidite politicare iz gradova kako siju nepovjerenje i mrznju da bi narod morao napustati svoje domove, - izbjeglice na zakrcenim putevima, sela u plamenu... Ne sjecam se svakog detalja filma, jer sam ga gledao prije tri godine, ali se sjecam da je na kraju grupa muskaraca i jedna zena u klopci u tunelu, gdje ih, jedno po jedno, ubijaju. Jedan od ljudi iz tunela je poznavao jednog od onih vani, u filmu ste ih vidjeli kao prijeratne prijatelje i na kraju jedan od njih ubije drugog. Vidjeli ste sta im je rat napravio. Sjecam se da je, kao u Ratnicima, gluma bila nisko profilirana, bez heroizma, ali vrlo ubjedljiva. Cini mi se da film nije drzao stranu nikome.

DANI: Radeci na filmu, boravili ste u srednjoj Bosni. Koliko je taj, recimo, dodir sa stvarnoscu uticao na Vas rad na scenariju i sta je to sto Vas je tokom boravka u "ukletoj dolini" najvise dojmilo?

JACKSON: Jedno vrijeme sam proveo u Vitezu, Gornjem Vakufu, Ahmicima, sto mi je vise nego ista pomoglo da napisem scenarij. Odrastao sam u zapadnoj Evropi kao dio generacije koja je bila dovoljno sretna da nikad ne iskusi rat. Ja sam vojnike na ulici sretao jedino u Sjevernoj Irskoj. Dok smo se vozili kroz Bosnu, na putu do Viteza osjecao sam se kao da gledam dokumentarni film o Drugom svjetskom ratu, prije svega zato sto su vecinu saobracaja na putevima cinili vojni konvoji; drugo, zato sto je vise od 75 posto kuca bilo unisteno ili osteceno; trece, nije bilo nikakvog zivota: naprimjer, niko nije obradjivao zemlju, i znao sam da je to zbog toga sto su po toj zemlji tokom rata posijane mine. Ali, to su bili moji prvi utisci. Mjesto koje me duboko uznemirilo i najbolje mi predocilo sta se ovdje ustvari dogodilo, jesu Ahmici: procitao sam nesto prije nego sto sam dosao, ali nisam bio spreman za realnost, a realnost je bila ta da je najveci dio sela bio u rusevinama, a ni tim rusevinama nismo smjeli prici zbog straha od mina. Osjecaj je bio uzasan, izgledalo je kao mjesto puno duhova, a ono sto je bilo najstrasnije - i to se nalazi u filmu - jeste da se odmah do te kuce u kojoj su ljudi ubijeni na najsvirepiji nacin, nalazi uredjena kuca, sa zavjesama na prozorima, automobilom parkiranim u dvoristu u kojem se igra dijete. Izgledalo je nestvarno da ljudi mogu zivjeti sa svim uzasom i ponasati se kao susjedi. Kada smo poceli fotografirati, ljudi koji su tu zivjeli su postali jako agresivni, i onda smo napustili to mjesto. Ono sto me takodjer potreslo je bio broj zgrada pogodjenih granatama i groblja - u sjecanje su mi se urezala tri nadgrobna spomenika koja sam vidio pored jedne rjecice. Izgledali su kao proljetno cvijece koje je iznenada poraslo. Tesko je tu atmosferu pretociti u rijeci i uvijek se sjetiti stotina epizoda pohranjenih u sjecanju, ali bez odlaska u Bosnu, napisati Ratnike bi bilo skoro nemoguce.

DANI: Gostujuci kao predavac na workshopu sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, nekoliko ste dana proveli sa studentima dramaturgije, rezije... Kako su Vas se dojmili ti ljudi?

JACKSON: Akademija ima tako malo novca u poredjenju sa Zapadom, ali talent i rijesenost studenata u toj zgradi su nevjerovatni. Oni imaju tako mnogo prica za reci, tako mnogo prica koje svijet treba cuti. Samo se mogu nadati da ce bosanska kinematografija dobiti novaca da napravi neke od ovih prica.

DANI: Ratnici nisu bili ni prvi, niti su posljednji film koji radite sa rediteljem Peterom Kosmynskim. Prema nasim informacijama, radi posjete Sarajevu napravili ste pauzu u radu na vasem novom zajednickom filmu. Mozete li nam reci o cemu se radi i otkud tako cvrsta saradnja Jackson - Kosminsky?

JACKSON: Kosminsky i ja sada radimo film o britanskoj Laburistickoj stranci i njenoj pobjedi na izborima 1997, do koje je doslo nakon sto su bili u opoziciji 18 godina. Moj radni odnos sa Kosminskym je veoma komplikovan i mogao bi biti predmet nekog drugog razgovora. Mogu reci da se Kosminsky jako trudi oko materijala i veoma je aktivan u razgovorima o scenariju, ali ga na kraju uvijek ja moram napisati.

DANI: Svi likovi britanskih vojnika iz Ratnika, barem u filmu, fanaticni su navijaci jednog od najznacajnijih nogometnih klubova u povijesti te igre: "Liverpoola". Radi li se tu o cinjenici preslikanoj na traku ili ste mozda Vi, zbog vlastitog navijackog opredjeljenja, uveli u pricu tim kojem navijaci pjevaju: You'll never walk alone?

JACKSON: Ne! Ja sam oduvijek navijac "Manchester Uniteda", tako da je bilo uzasno tesko pisati o navijacima "Liverpoola". Ali, Liverpool je rodni grad mnogih vojnika i grad opsjednut nogometom, sto je bio i veoma vazan momenat u filmu.

DANI: Imate li u planu raditi jos neki film inspiriran bosanskim ratom?

JACKSON: Ne. Nisam siguran da sam kvalificiran da o tome govorim. Ratnici su film o stvarima onako kako su ih vidjeli Britanci, tako da sam o tome mogao pisati.