Prepustajuci se u ruke zagovornicima apartheida, bilo da je rijec o bosnjackim, srpskim ili hrvatskim nosiocima politike "deset najtezih godina", Bosna i njeni narodi u opasnosti su da nastave voznju evropskom autostradom - u suprotnom smjeru!

"Vama je bar lako da znate koga da mrzite, mi ovdje smo svi isti!"

Sjetio sam se tog razgovora prateci ovih dana ulicna divljanja u prilog obrazovnog apartheida u Brckom. U Americi - uprkos tom cak i vizuelnom razlikovanju Amerikanaca africkog, azijskog, latinoamerickog i drugih porijekla - rasisticki ispadi nikada ne ostaju samo bol i jauk napadnute manjine: kad su posljednjih godina rasisti palili crnacke crkve, prvi su u pomoc priskakali i iskazivali najdublju povrijedjenost i solidarnost pripadnici okolnih "bijelih kongregacija"; kad su po studentskom naselju uglednog Maryland Univerziteta osvanuli grafiti s porukama mrznje prema pripadnicima manjina, uslijedio je talas demonstracija solidarnosti u kojima su bijeli studenti nocima bdjeli sa upaljenim svijecama u znak saosjecanja s manjinskim kolegama; kad su, nakon strasnog zlocina u kojem je u federalnoj zgradi u Oklahoma Cityju masakrirano desetine neduznih, mediji brzopleto poceli da upiru prst na "muslimanski terorizam", smjesta su predsjednik Clinton i najugledniji komentatori reagovali upozorenjem da se ne smije niko okrivljivati dok se ne dokaze ko je pocinio zlocin, cime su sprijecili slijepu odmazdu i neosnovanu sumnjicavost protiv Amerikanaca arapskog porijekla.

Koliko bi u Brckom, i u Bosni uopce, sve bilo mnogo bolje da je nakon neonacistickog premlacivanja bosnjackog srednjoskolca lokalna politika pozvala sve djake da ustanu protiv nasilja umjesto sto je primitivnim daljinskim upravljacima podstakla djecu na dalje konfrontacije u svrhu ucvrscivanja rasistickog uredjenja uoci novembarskih izbora. Kao sto bi svakako bilo mnogo bolje da HDZ vrhuska povodom svojevremenog ubistva Joze Leutara nije zurila da politicki profitira od tog zlocina nazivajuci ga u zapaljivim priopcenjima "napadom na hrvatski narod", davno prije nego sto ce se znati nije li to mozda ucinila sama hrvatska mafija; i kao sto bi bilo bolje da srpski mediji i politikanti u slucajevima hapsenja optuzenih za zlocine objasne narodu za kakva su zlodjela oni okrivljeni umjesto da ga potpaljuje tvrdnjama kako su hapsenja "napad na sve Srbe"; i kao sto bi, uostalom, bilo mnogo bolje da se medjunarodno angazovanje protiv bezakonja i korupcije u Bosni prestane predstavljati kao "udar na bosnjacke interese".

Ovo predizborno vrijeme je, nazalost, prepuno tih politikantskih prevara u kojima se oni koji su najodgovorniji za bijedu Bosanaca svih nacionalnosti protekle decenije, grubo, primitivno, agresivno namecu kao najlegitimniji - i cak jedino legitimni - cuvari "vitalnih nacionalnih interesa" naroda koji je upravo pod njihovom vlascu dozivio najveca ponizenja. Tako, recimo, bosnjacki federalni premijer sa skupa partijskih vjernika u Travniku zastrasuje Bosnjake opasnostima daljeg slabljenja njihove pozicije zbog multietnickog opredjeljenja SDP-a: on ih, pored ostalog, podsjeca kako, eto, Bosnjaci moraju da dijele "sa nasim agresorima" sve sto su napravili, naprimjer ambasade, a zeljeli bi "da i nasa djeca budu diplomate i ambasadori"! Ovo posljednje znamo, obespravljenim Bosnjacima dobro je poznato cija su djeca-sestrici-amidzici u ambasadama, ali kakve sad veze ima SDP sa pristajanjem SDA da bosanski ambasadori budu cak i najvatreniji Karadzicevi propagandisti, poput Bozanica i Dutine! Dijeljenje vlasti i slasti "s nasim agresorima", jos od izbornog partnerstva SDA-SDS-HDZ prije punih deset godina, izbor je i specijalnost Bicakciceve partije i on se zaista ruga elementarnom zdravom razumu "svog naroda" kad pokusava da ga zastrasi stvarima koje sam dosljedno i uporno radi.

Isti efekat - prozirne politicke prevare - ima panicno zastrasivanje baukom "unitarne Bosne." Ovom babarogom se uoci izbora ucestalo sluze i clanovi drzavnog Predsjednistva, Radisic i Jelavic, dozivljavajuci kao neposrednu zivotnu opasnost sve nagovjestaje da bi moglo doci do jacanja zajednickih drzavnih institucija ukljucujuci i onu u koju su sami izabrani. Utrkivanje politikanata iz Republike Srpske ko ce prije i sto javnije zatraziti od Kostunice zastitu protiv izmjena Daytona ili mahanje referendumom o buducnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini potpuno je uzaludan posao: to sto medjunarodni faktori sve vise uvidjaju potrebu da ojacaju zajednicke institucije kako bi se Bosna mogla uspraviti kao funkcionirajuca drzava vise je zasluga srpskih i hrvatskih protivnika bilo kakve Bosne, ukljucujuci Radisica i Jelavica, nego svih apela koje je do sada uputio, recimo, Silajdzic.

Prepustajuci se u ruke zagovornicima apartheida, bilo da je rijec o bosnjackim, srpskim ili hrvatskim nosiocima politike "deset najtezih godina", Bosna i njeni narodi su u opasnosti da nastave voznju evropskom autostradom - u suprotnom smjeru!