Irfan Horozovic: Filmofil, Sejtarija, Sarajevo 2000.

"Snijeg je padao kao u djetinjstvu", recenica je kojom pocinje sedamnaesta glava romana Filmofil izuzetno plodnog bosanskohercegovackog pisca Irfana Horozovica. Ovom recenicom gotovo da se moze odrediti o cemu je zapravo rijec u knjizi ciji je i naslov takodjer vrlo znakovit, ali i taj naslov sa svojim znacenjem je tek bitan element cjeline koju bi ova recenica mogla definisati. A i recenica "Snijeg je padao kao u djetinjstvu", ako i moze biti naslov, vise prilici kakvoj pateticnoj zbirci poezije nego romanu. Filmofil, cija poetika, mada uslovljena piscevom prognanicko-egzilskom pozicijom sto za posljedicu ima ratni okvir romana, jos uvijek u sebi nosi dovoljno elemenata koji se opiru zanrovskom definiranju pod "ratni". Knjizevna kritika obiman Horozovicev opus od dvadeset knjiga svrstava u tri grupe, knjizevnostvaralacke faze. Prva je "borhesovska", druga "banjalucka", a treci, posljednji period, od 1992. godine do danas, naziva "prognanickom" fazom. U toj posljednjoj fazi su nastale knjige: Prognani grad, Bosanski palimpsest, Slican covjek, Knjiga mrtvog pjesnika, Berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo, 1998, Imotski kadija i Filmofil. I sam pisac sa takvim novim, stradalnickim iskustvom kaze: "(...)Pisao sam mnogo, u pravu ste. Pokusao sam zapravo na svoj nacin svjedociti. Niz projekata kojima sam se bavio prije rata, ozbiljno i sa velikim iscekivanjima, odgurnuo sam ustranu i poceo sam pisati male ljudske price o strahu, o tragedijama, o zlocinima, o ljubavima u nevremenu, o djeci, o ljudima koji pokusavaju zivjeti u svijetu o kojem su dotad samo slusali ili ga vidjeli na filmu."

I upravo je film najjaci faktor opiranja utjerivanja Filmofila u ratnu suru. S pravom. I zasto bi, uostalom, svoje neupitno filmofilsko iskustvo pripovjedac podredio bilo kome drugom ma koliko to drugo, novo, u ovom slucaju prognanicko-stradalnicko, bilo toliko mocno, odredjujuce da jednostavno ne trpi rivalitet. Jesam stradalnik, ali sam i filmofil. Ili je mozda tacnije: jesam filmofil, ali sam i stradalnik, jer filmsko iskustvo je ipak starije. Upravo ta dva iskustva (a autor ih prezentira pravo bogatstvo) u posljednjoj Horozovicevoj knjizi ravnopravno ukrstaju maceve. Kakav god da je ishod, pisac podjednako dobro na citaoca uspijeva prenijeti kako svu radost djetinjstva koje je takvim ucinio i ulazak filma u taj svijet, tako i sav uzas rata koji nemilosrdno razara sve pa i svijest o sretnom djetinjstvu. Jedan za drugim se vjesto smjenjuju mikroeseji o filmu, dijalozi zrtve i katila, vrijeme proslo i vrijeme sadasnje. Citalac koji sa piscem ili junacima romana dijeli isto iskustvo moze reci da je ovaj roman vec vidio, sto mu, svakako, nece uskratiti radost citanja jer se ipak radi o hrabroj knjizi u kojoj pisac stvari postavlja na svoje mjesto i naziva svojim imenom pod cijenu da Filmofila koliko sutra proglase bosnjackim Filmofilom. Ono sa cime citalac, mozda jos uvijek, nije u stanju rascistiti, Horozovic to smjelo radi. Jesmo, rasli smo zajedno, gledali iste filmove, kartali, pili, guzili, ali u ratu se pokazalo ko je ko i sta je ko. Rat je definitivno kraj iluzija. A iluzije su srusili negativci. Oni ce svakako jednoga dana dojahati u Den Haag. Rekao bi Irfan Horozovic. (N. Dzanko)