Kuce, dobri automobili, banke, debeli racuni - to je njihov svijet, dok njihovo biracko tijelo skapava u egzistencijalnoj nesigurnosti i besperspektivnosti. U tom pogledu oni bivsi, omrazeni komunisti, prema njima danasnjima bili su sveci altruizma...

Da je balkanska politika prljava i beskrupulozna, vec je otrcano opce mjesto, ali politicki stil i metode koje demonstriraju bosanske nacionalne stranke, uspanicene pred sve jasnijim izgledima gubljenja monopola vlasti, idu i ispod toga mracnoga stereotipa, i postaju zastrasujuce svjedocanstvo potpunoga rasapa smisla i odgovornosti u politici, mracni prizor pretvaranja samoga pojma u vlastitu negaciju. U antipolitiku, to jest u opasno sociopatsko zagadjenje svakodnevnoga zivota gradjana.

Evo slicice s kojom se ovih dana susrecem. Izlazeci iz kuce, vadim iz postanskoga sanducica nekakav letak, koji je svuda naokolo u one krezube plehnate otvore pozabadao ocevidno vrlo vrijedni stranacki agitator, odnosno dobro placeni raznosac. Ima ih i svuda po trotoaru, pod nogama, obilato se mijesaju s liscem topola, koje opada na kasnom listopadskom suncu. GLAS BOSNJAKA - stoji u glavi letka, a ispod toga obavijest: uredjuje i izdaje informativna sluzba SDA Novo Sarajevo. Sve sto tu pise, artikulirano je u ostroj, nepomirljivoj opreci mi - oni. Ton je kataklizmican: ako glasate za nas - med i mlijeko, ako glasate za njih - slijedi vam nacionalna, vjerska, egzistencijalna propast! Ne kaze se izricito tko su oni, ali je iz konteksta vise nego jasno: SDP. Tekst vrvi besmislenim diskvalifikacijama, namjerno krivim politickim i povijesnim identifikacijama, a po opcoj dikciji vidi se da je njegovim tvorcima mnogo vise na umu da glasaca, kojemu se obracaju, slude, uzrujaju, prepadnu, da ga napune mrznjom i strahom, nego da ga privuku dobrim ponudama i ozare pozitivnim emocijama. Ustrasen Bosnjak - najbolji Bosnjak, tako bi se moglo definirati radno nacelo s kojim su prionuli na svoj rodoljubni posao kreatori ovoga letka.

Idem, medjutim, dalje u svakodnevnoj trolejbusnoj turi prema gradu. Nisam se jos cestito sabrao od straha paklenoga pred najezdom povampirenih komunista, kojim me zasuo zeleno dizajniran GLAS BOSNJAKA, kad, evo, gledam na drugoj obali iznad mosta na Vrbanji ogromni pano u crveno-bijelo-plavom HDZ-ovom dizajnu, na kojemu stoje tri rijeci, vidljive na kilometar: OPREDJELJENJE ILI ISTREBLJENJE. Jasno i jednostavno, kao - sjekira!

Mozak koji je mogao smisliti ovakvu marketinsku poruku doista je moguc samo u HDZ-ovoj "skoli" primitivnoga monizma, tribalne ksenofobije i iste takve pljackaske nezasitosti.

U taj repertoar spada, nesumnjivo, i famozna Jelaviceva zamisao o odrzavanju hrvatskoga sabora i raspisivanju referenduma, koja ovih dana ne prestaje uzbudjivati javnost, a osobito visoke sluzbenike medjunarodne zajednice, prvenstveno OSCE-a. Sef ove organizacije Robert Barry u neku ruku i ima razloga da ne spava bas najmirnije, jer izuzimanje Republike Srpske, i rezerviranje odluke o ublazavanju rigidnoga etnicizma u sastavljanju Doma naroda samo za Federaciju, stvara rezervu i kod ljudi kojima se ni na koji nacin ne moze pripisati bilo kakva bliskost s HDZ-om, a s druge strane, Barry je svoju odluku donio u trenutku u kojemu je to za Jelavica bio pravi propagandni poklon. On ga, naravno, nije odbio, nego je u skladu sa svojim prizemno demagogijskim shvacanjem politike i profiterskim refleksom odmah uzviknuo: svehrvatski sabor, referendum hrvatskoga naroda!

Nakon svih takvih upornih a neuspjelih pokusaja posljednjih godina, stvari su do ociglednosti jasne, i zamorno ih je ponavljati: "lideri" poput Jelavica i stranke poput HDZ-a zapravo su narodne krvopije i paraziti. Njihov politicki, socijalni i eticki horizont tijesan je, skucen, i ne seze dalje od dobro potkozenog i dugorocnog zbrinjavanja osobnih i obiteljskih egzistencija: kuce, dobri automobili, banke, debeli racuni - to je njihov svijet, dok njihovo biracko tijelo skapava u egzistencijalnoj nesigurnosti i besperspektivnosti. U tom pogledu oni bivsi, omrazeni komunisti, prema njima danasnjima bili su sveci altruizma...

Moralni i intelektualni patuljak, trivijalni eskamoter s prstom vjecno presavijenim u figu, Jelavic, niti itko od njegovih politickih drugova i duhovnih saptaca, ni na trenutak nisu kadri pomisliti kako bi, umjesto sabora i referenduma i svih tih sludjujucih trikova jedne vasarski prostacke politike, bilo beskrajno politicnije, moralnije i korisnije - naloziti da se obavi kriticka inventura naopakoga HDZ-ovog decenija, i da se okrene novi list. Kako bi i bili kadri kada se za to trazi stanovita ljudska velicina i politicka inteligencija, te ne manji osjecaj odgovornosti za posao koji radis, za narod koji predstavljas i za zemlju u kojoj zivis i koju, jedinu, bastinis.

Jedina im je motivacija - moc i vlast, pod svaku cijenu. Za stjecanje i produzavanje jednoga i drugoga najbolje sredstvo je - vlastiti narod. Do sada recept te prijevare funkcionirao je dobro. Sva njihova mudrost sastoji se u tomu sto misle da se njegovo funkcioniranje moze podgrijavati u beskraj, i to na priprost nacin: kada vidis da podbacuje, radikaliziraj do kraja... Takve je upute Jelavic izricito dao svojim partijskim propagandistima uoci pocetka tekuce kampanje, a da ih se svi striktno pridrzavaju, moglo se vidjeti neki dan u Duvnu. Govorili su na glavnom predizbornom skupu, pred uvredljivo malo ljudi, Jelavic i Marko Tokic. Ovaj potonji, valjda zavicajno-domacinski pogodjen tako slabim odzivom, u potrazi za najjacom kartom upustio se u cistu nebulozu, obecavajuci Duvnjacima da ce "HDZ ispuniti stoljetne teznje Hrvata BiH za spajanje s maticom zemljom, jedinom, vjecnom Hrvatskom". Ni to mu, kazu, ne bi dosta, nego mu se ruka omaknula u kosu erekciju onoga ljupkog pozdrava, sto se rado omicao i pokojnom ministru Gojku, a koji se inace u svijetu nigdje ne koristi od 1945.

Osim ostrvljenih marginalaca po mracnim evropskim predgradjima, koji iskaljuju psihopatsko-rasisticke nagone na neevropskim doseljenicima, nema nikoga u danasnjemu svijetu komu bi i u ludilu palo na pamet politicko koketiranje s "rimskom" gestikulacijom. Nikomu, osim jedne male, provincijalne politicke stranke, zagubljene izvan vremena i prostora u srcu zapadnoga Balkana, ciji funkcioner nalazi da je sarmantno i politicki probitacno na takav nacin utjelovljivati "narodnjacko-demokrscansku orijentaciju" svoje stranke, "trinaeststoljetnu privrzenost katolickoj crkvi", nebalkansku "pripadnost zapadnoeuropskoj civilizaciji".

Stoput jao narodu kojega takva stranka poziva na "sabor" i na "referendum", i koji joj povjeri makar i jedan jedini glas! Taj narod doista jest ugrozen, u samomu moralnom i politicko-povijesnom temelju. A nikoga nema da mu to stanje dijagnosticira i posreduje, jer je ista mrena na ocima svim institucijama koje se samoatribuiraju kao njegove: vjerskim, kulturnim, politickim. Mozda bi ga moglo spasiti jedino to da poruku "svoje" stranke o opredjeljenju ili istrebljenju okrene i primijeni naopako.