HISTORIJSKA CITANKA

U onoj zgradi u Titovoj ulici, na samom uglu prije nego sto ces skrenuti prema katedrali, zivio je nekad slikar Behaudin Selmanovic. Na vrhu kuce, u cardaku koji nalikuje starinskim secesijskim stilizacijama srednjovjekovnih kula, bio je njegov atelje. Umro je Selmanovic davno, prije nego sto smo prohodali ovim gradom, dugo je bio poluzaboravljen, a onda su tokom osamdesetih njegovo ime i slike na svjetlo danasnjeg dana izvukli povjesnicari umjetnosti. Mrtve prirode, melankolicni portreti boja bujne jeseni i smrti, pravilni oblici iscrtanih ivica, uspomene na neku davnu europsku likovnu modu koja je do Sarajeva s tuznim Behaudinom bila dosla uz nekoliko desetljeca zakasnjenja. Ali ipak bio je dobar, jako dobar, jer je zivio sam i nepoznat, pa je na njegove slike padalo prirodno svjetlo, a ne svjetlo nasih provincijskih pozornica na kojima su veliki talenti postajali najvecim prevarantima, dok su sitne duse zivjele od nade da istina, ona umjetnicka koja razdvaja dobro od ruznog, nikada nece proteci nasom zelenom kotlinom. U nekoj imaginarnoj galeriji Sarajeva u kojoj bi bila upamcena sva njegova vremena i sve bi bilo u cistoj slici, naslo bi se mjesta za Behaudina Selmanovica.

Ne bi ga, medjutim, ni spomenuo da krajem osamdesetih, pred sam kraj, nisi zalazio u taj cardak. Zivio je tu neki tvoj poznanik, student sa strane i jedan od onih ljudi koji ti nikad ne postanu prijatelji, pa se nakon nekog vremena vise ne sjecas sto te je tjeralo da s njima kahvenises i razgovaras i kako si ih uopce mogao poznavati. U to vrijeme cardak je izgledao strasno, poput onih stanova i tavana u koje nitko nije zasao vec dvadesetak godina i u kojima se natalozila prasina bezbrojnih godisnjih doba, nacinjena od mrtvog polena, mrtvih musica, mrtvih razmrvljenih cigli i mrtvih otomana i madraca, davno odnesenih na neko djubriste. Toliko smrti i nereda na jednom mjestu nikada nisi vidio. Tvoj poznanik smjestio se tu blazen kao idiot pred apokalipsu. Svoje je stvari poslagao po mrtvim stvarima tudje nesrece i ravnodusnosti. Smjeskao se sa svog lezaja, potpuno sam usred doma mrtvaca za koji nikoga nije imao da za njim pokupi uspomene.

Na sredini sobe, okrenut prema istoku, stajao je stafelaj i na njemu platno, sivo i prljavo, na kojem je zutom bojom bio oslikan tek jedan mali cosak. Bile su tu i okamenjene tube s uljanim bojama, kistovi kojima su moljci pojeli svaku dlacicu, pa su se rasipali u prah pri najmanjem dodiru. Na stafelaju je stajala i krpa kojom je Behaudin Selmanovic posljednji put obrisao bojom umazane prste.

Nisi se tada pitao zasto poznanik barem nije pomaknuo taj stafelaj. Zasto ga negdje nije sklonio, nego tu stoji kao grob mrtve duse, autenticniji nego sto bi to mogao biti stvarni slikarov grob na nekom gradskom groblju. Mislio si da nista na svijetu ne moze biti mrtvije od ovog mjesta i da se nigdje ne osjeti takav bol zidova, prazan i mukli kao bol izumrlih obitelji.

Kada se zaratilo, poznanik je otisao u neki sigurniji grad, a ti si cesto pogledavao prema tom cardaku na vrhu zgrade, prije nego sto iz Titove skrenes prema katedrali. Mislio si da ce jednog dana granata pogoditi to mjesto, da ce se kuca iznutra urusiti kao sto su se urusile brojne zgrade u centru, nastavljajuci svoj zemaljski zivot kao fasade ispunjene prazninom. Medjutim, cardak je ostao skoro nedirnut, propucan, mozda, pokojim gelerom i metkom. Da je u tvojoj znatizelji bilo hrabrosti, otisao bi, kada je rat vec bio gotov, do mrtvog ateljea slikara Behaudina Selmanovica. Samo da vidis je li stafelaj jos uvijek tamo na sredini sobe i je li ovo vrijeme i njegove prasine strasnije od onog proslog u kojem je slikar ranije mrtvovao.