Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

ARHIVA DANI 177

SEDMI DAN

Da li je moguce medjunacionalno pomirenje na prostoru bivse Jugoslavije bez zadovoljavanja minimuma pravde koji nalaze utvrdjivanje odgovornosti barem najvecih zlocinaca?

Koliko god nas do jucer uvjeravali u suprotno, najvisi predstavnici americke administracije, Evropske unije, pa cak i specijalni izvjestilac generalnog sekretara Ujedinjenih naroda za ljudska prava, nakon "demokratskog preporoda Srbije" misle da pitanje Milosevicevog izrucenja Haagu nije takvog znacaja da bi njime trebalo nervirati predsjednika Kostunicu i Demokratsku opoziciju Srbije (koji su svoj stav o ovom pitanju izrekli vec odavno). Jedni predlazu darivanje azila doskorasnjem americkom "kljucnom faktoru mira na Balkanu", drugi su za to da mu se sudi u Srbiji, ali samo za ono "sto je uradio srpskom narodu", a treci bi ispostovali njegovu zelju da se posveti odgajanju unuka i jacanju opozicionog djelovanja svoje Socijalisticke partije.

Motivi ovakvog reagiranja stranih drzavnika i medjunarodnih diplomata imaju uporiste u zavodljivom politickom pragmatizmu, koji se u kratkorocnim kalkulacijama uvijek cini najracionalnijim kriterijem. Njegovu cijenu je krajem 20. stoljeca zivotima platilo preko milion civila u Bosni, Ruandi, Ceceniji i Kosovu, unatoc tome sto je svijet, za razliku od holokausta, "ovog puta znao".

Iz preskupih gresaka u visegodisnjim pokusajima trazenja kompromisa sa Milosevicem, Zapad nije izvukao neophodnu lekciju. Tako se sada duboko fasiziranoj srbijanskoj politickoj eliti koja je porazila Milosevica, ciji najtipicniji predstavnik jeste upravo Kostunica, cini ustupak toleriranjem odbijanja saradnje sa Tribunalom u Haagu. Time se salju dvije pogresne i po posljedicama vrlo opasne poruke, jedna srpskom narodu, a druga narodima koji su posljednjih deset godina bili zrtve Miloseviceve zlocinacke politike.

Prva je da je srpski narod bio nepravedna zrtva zavjere medjunarodne zajednice i da nema nikakve potrebe da preispituje vlastitu ulogu u sijanju zlocina, pustosi i nesrece. Evo kako ta poruka izgleda u interpretaciji nekadasnje urednice u Oslobodjenju Ljiljane Smajlovic, koja pise u posljednjem broju beogradskog Nina: "Zapad se iskupljuje za prosle grehe jer zna da je ovde, na nasem tlu, prekrsio neke krupne zakone, u prvom redu ljudske, hriscanske zakone, ali i neke sasvim prozaicne propise koji vaze u odnosima medju drzavama u svetu. Ovde su pocinjeni ratni zlocini, rusene su bolnice i mostovi, gadjani putnicki vozovi, ovde su ljudi necijom intervencijom sa neba ostavljani bez krova nad glavom, bez posla, bez hleba i struje, ovde su ljudi izlagani cudovisno lazljivoj i bezdusnoj propagandi, kako vlastitog rezima tako i njegovih saucesnika, pregovaraca i pomagaca sa Zapada. Osnovni je gradjanski i drzavni red da se greske iskupe i steta nadoknadi. Srbi ce velikodusno i bez prebacivanja primiti zakasnjela zapadna izvinjenja, zapadne pare i zapadno kajanje…"

Drugu po(r)uku iz zapadnog ponasanja mogli bi izvuci srpski susjedi u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, narocito onaj dio koji je do jucer odbijao da vjeruje u kolektivnu krivicu srpskog naroda, odnosno u to "da su svi Srbi isti". Ako se zapadni drzavnici i diplomate nadmecu u tome ko ce deblji tepih prostrijeti pod Kostunicine noge, a ako on ne osjeca cak ni minimum pijeteta prema zrtvama Milosevicevih zlocina, ko je taj ko ima pravo zagovarati pomirenja takvog dzelatovog nasljednika i dzelatove zrtve? Ocekuje li Zapad da se Udruzenje zena iz Srebrenice izvini Vojislavu Kostunici za sve neprilike u koje je Srebrenica dovela srpski narod?

Jedna od ideja vodilja za formiranje Tribunala za ratne zlocine u Haagu bila je stvaranje institucije koja ce onemoguciti poistovjecivanje citavih naroda sa njihovim zlocinackim liderima i pojedincima. Dok je Milosevic bio na vlasti, mozda je bilo i neposteno ocekivati od puno srpskih intelektualaca da javno ispolje svoje casne i hrabre stavove prema stradanjima Srba, Bosnjaka, Albanaca i Hrvata na nacin na koji su to cinili Sonja Biserko, Natasa Kandic, Petar Lukovic ili Borka Pavicevic. No, ako i nakon Milosevicevog kraha u Srbiji u novoj politickoj eliti jos uvijek ni u naznakama ne postoji svijest da bi Milosevic trebalo da odgovara i za Dubrovnik, Vukovar, Prijedor, Sarajevo, Racak… onda…

Onda mozda stvarno i nije u redu da Milosevic odgovara u Haagu.

Senad PECANIN

Objavljeno u broju 177 DANA, 20. oktobar / listopad 2000.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.