Pise: Amer Kapetanovic  

Visoki predstavnik medjunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch iskoristio je svoje ovlasti i smijenio clanove Komisije za deminiranje BiH Enesa Cengica, Berislava Pusica i Milosa Krstica. Zvanicno je objasnjeno kako je razlog za smjenu "zloupotreba polozaja i narusavanje javnog povjerenja". Trojici predstavnika konstitutivnih naroda zabranjuje se vrsenje bilo koje javne funkcije, a cak se razmislja i o tome da im se uskrati mogucnost putovanja u zemlje Evropske unije. No, sama smjena i ne bi bila neka senzacija da nije bilo zakulisnih igara i pritisaka u kojima su se sukobili cak i interesi medjunarodnih deminerskih krugova. I tako su sestomjesecne konsultacije i tajne prepiske unutar uskog kruga medjunarodnih zvanicnika zavrsile javnim prekidom zavjeta na sutnju.

A bilo je dogovoreno da se prljavi ves, zbog velike kolicine ulozenog novca i skromnih rezultata, drzi podalje od javnosti. Zavjet na sutnju pukao je onog momenta kada je do Petritscha stigla vijest da od 67 miliona dolara, koliko je posredstvom Svjetske banke dato za deminiranje u BiH, fali 6,7 miliona dolara ili deset posto od ukupnog iznosa. Gdje su i kako nestali milioni, to jos niko ziv ne zna, ali: "Imamo vise nego dovoljno dokaza o zloupotrebi sredstava. Smjena trojice clanova komisije tek je pocetak", izjavio je za Dane glasnogovornik OHR-a Christopher Bird. Nije zelio komentirati informaciju o "nestanku" 6,7 miliona dolara, porucujuci kako je bolje sacekati kraj istrage.

Prica o prepucavanjima izmedju medjunarodnih zvanicnika (Dani posjeduju kopije pisama) i stvarnim razlozima za smjenu bh. deminera ne bi bila potpuna kada se ne bismo osvrnuli na hronologiju poteza koji su BiH ponovno gurnuli u red rijetkih zemalja u kojima cak ni ekstremiteti buducih narastaja nisu sveti. U suprotnom, vise bi zemlje bilo prokopano i mina izvadjeno, sa upola manje potrosenog novca i sa puno jednostavnijom i efikasnijom deminerskom strukturom.

"Recimo da imamo desetogodisnji plan za deminiranje. Do sada smo od tog plana realizirali tek nekoliko mjeseci. Ovo je najbolji pokazatelj koliko je situacija kompleksna", dodaje Bird.

Zakomplikuj pa "vladaj"
Sve je pocelo 1996. godine kada je Bosna i Hercegovina zatrazila pomoc od Ujedinjenih nacija u rjesavanju problema nazvanog "zagadjenost minama". UN su naredne godine oformile Centar za uklanjanje mina (UNMAC). Na pozive UN-a da se pomogne u deminiranju BiH, odazvale su se mnoge zemlje donatori, organizacije i pojedinci. A onda su se desile Londonska i Bonska konferencija, na kojima je, izmedju ostalog, zakljuceno kako i vlasti u BiH treba ukljuciti u proces deminiranja. Prema zakljuccima sa spomenutih konferencija, projekt deminiranja u BiH zvanicno je prenijet na organe BiH prvog jula 1998. godine. Nekoliko mjeseci prije toga, potpisan je Memorandum o razumijevanju izmedju Vijeca ministara, sa jedne, te OHR-a i Misije UN-a, s druge strane, po kojem je formirana Komisija za deminiranje Bosne i Hercegovine. Prvobitno je bilo predvidjeno da ova komisija, uz pomoc odlazece UN-ove Agencije za deminiranje (UNMAC), preuzme i usmjeri sva donatorska i druga sredstva namijenjena za deminiranje u BiH. Dakle, ovo troclano tijelo, sastavljeno od predstavnika sva tri naroda, trebalo je da igra ulogu centralne deminerske institucije koja kontaktira sa donatorima, usmjerava sredstva i kontrolira deminiranje u cijeloj BiH. Tako je borba sa minama pocela liciti na proces implementacije Dejtonskog sporazuma.

Uspostavljena je struktura koja ne samo da nije bila operativna nego je doslo i dotle da je danasnja istraga o pravilnosti rada "deminera" otezana zbog preklapanja nadleznosti i vrlo cudnog toka novca. Pojednostavljeno, postojala je Agencija za deminiranje BiH, kao operativno tijelo Komisije za deminiranje. Nize na vertikali, radili su i rade Federalni centar za uklanjanje mina i Centar za uklanjanje mina u RS-u. Program uklanjanja mina implementira pet vladinih i citav niz nevladinih organizacija, te domacih i stranih firmi. Strani donatori potrudili su se da Komisiji daju velika ovlastenja, ali vrlo malo ili gotovo nikakvu mogucnost direktnog raspolaganja novcem. Zato je prije dvije godine formiran International Trust Fund (ITF), koji djeluje kao neka vrsta fonda za prikupljanje sredstava za deminiranje. Osnovan je zajednickim "naporima" ministarstava vanjskih poslova BiH i Slovenije, te SAD-a kao glavnog donatora u fondu. Amerikanci su se jos tada obavezali da ce na svaki dolar donacije iz drugih zemalja oni dati jos jedan dolar za potrebe deminiranja. I tako je novac u BiH poceo da stize.

Dijeljen je ravnopravno Republici Srpskoj i Federaciji BiH, a onda su, u daljem postupku, tim novcem placane privatne deminerske firme da u djelo sprovode ono sto je dogovoreno na najvisem nivou. Zbog toga se Petritsch, kako saznaju Dani, odlucio pokrenuti i pitanje rekonstrukcije deminerskih struktura u BiH. Nije li se to moglo uraditi i ranije?

Jer, jos na samom pocetku, 1998. godine, javljaju se prvi problemi u saradnji Komisije za deminiranje i struktura UN-a koje su do tada provodile programe deminiranja. "Cvrsta suradnja sa OHR-om nikada nije uspostavljena zbog relativno ceste izmjene predstavnika OHR-a (vojni savjetnik OHR-a, op. aut.). Ignorirane su preporuke Komisije za deminiranje da se ne produzuju ugovori s neefikasnim osobljem i stranim osobljem koji izricu ozbiljne optuzbe protiv drzavnih organizacija. Od pocetka je program bio prevelik, sa previse stranog osoblja… Ovo je dovelo do nekoliko ozbiljnih situacija koje nisu bile u interesu drzavnog programa, ukljucujuci slabo finansiranje od strane donatora", stoji u dokumentu kojeg su clanovi Komisije za deminiranje uputili Vijecu ministara, nakon sto su saznali da je Visoki predstavnik zatrazio njihovu smjenu s funkcija.

Nije im pomoglo ni to sto su Vijece ministara upoznali s cinjenicom kako "neki donatori vise vole da rade imajuci u vidu druge ciljeve, kao sto je promocija NATO-a u Paktu za stabilnost". "Oni ne zele da podrzavaju nacionalne i regionalne projekte. To ponekad dovodi do konflikta medju donatorima i nekim agencijama, kao sto je UNDP, kao i do konflikta sa ciljevima drzavnog kapaciteta", stoji, izmedju ostalog, u spomenutom izvjestaju, koji je trebalo da uvjeri Vijece ministara kako je sve u redu a opet nista ne valja.

Dodji da sletimo zajedno 
Svjetska banka, jedan od najvecih kreditora bh. deminiranja, prije sest mjeseci zatrazila je od Federalne finansijske policije da pronadje krivce za nestanak miliona dolara namijenjenih borbi protiv mina. Federalni inspektori su, u cilju bolje istrage, krenuli od glave. Prvo su 28. jula 2000. prekontrolisali sve racune Komisije za deminiranje, a u narednih nekoliko dana izuzeli preko sezdeset dokumenata i drugih akata kako bi temeljito ispitali eventualnu odgovornost njenih clanova. Medju izuzetom dokumentacijom (Dani posjeduju kopije svih potvrda o izuzimanju dokumentacije) nasli su se nalozi za sluzbena putovanja, otpremnice za vozilo "Galloper", ponuda firme "Ferimerc", odluke o prenosu sredstava …

U Federalnoj finansijskoj policiji ne zele davati bilo kakve izjave, ali barem ne poricu cinjenicu da vec pola godine sprovode opseznu istragu. "Inspektori rade cijelo ljeto bez ijednog dana odmora i mislim da su, u medjuvremenu, dobili naloge jos nekih medjunarodnih organizacija i ambasada da ispitaju da li je bilo zloupotrebe sredstava. Posao je tako obiman i sumnjam da moze biti gotov prije pocetka naredne godine. No, sudeci prema dosadasnjim nalazima, na pomolu je velika bruka, ne samo domacih nego i nekih medjunarodnih zvanicnika", kaze izvor Dana u Vladi Federacije BiH.

Ova saznanja bila su dovoljna Visokom predstavniku da, pod optuzbom zloupotrebe polozaja, jos 20. septembra ove godine zatrazi od Vijeca ministara da smijeni spomenutu trojku. "Ocekujem da ce hitno uklanjanje trenutnih clanova Komisije biti jedan od najvisih prioriteta na sljedecoj sjednici Vijeca ministara", stoji u Petritschevoj poruci Vijecu ministara.

Treba li spominjati da ministri nisu prihvatili ovu Petritschevu preporuku, nego su se pouzdali da ce se cijeli slucaj razvodniti formiranjem posebne grupe koja je trebalo da ispita rad Komisije za deminiranje. Saznavsi da im Visoki predstavnik sprema smjenu, clanovi Komisije podnijeli su ostavku Vijecu ministara. Da je Vijece ministara prihvatilo ostavku, ova trojica ne bi dosli u priliku da iskusaju tezinu Petritscheve kazne da pet godina ne mogu obavljati nijednu javnu funkciju.

Zasto ih je Vijece ministara pustilo da odu na led? Odgovor je vrlo jednostavan. Bolje da na led odu trojica "beznacajnih deminera" nego cijelo Vijece ministara. Jer, prihvatili su sve dosadasnje izvjestaje o radu Komisije za deminiranje, postajuci tako, htjeli to ili ne, saucesnici u milionskoj aferi. U medjuvremenu, desilo se nesto sto pomalo zbunjuje. Na pismo Visokog predstavnika upuceno Vijecu ministara, samo dan kasnije ostro odgovara niko drugi do americki ambasador u BiH Thomas Miller, zajedno sa ostalim clanovima Odbora za deminiranje. Na adresu OHR-a otisla je poruka: "Pisemo Vam kako bismo izrazili nase nezadovoljstvo sa OHR aktivnostima koje su zabiljezene na sastanku Odbora za deminiranje. Deminiranje je vitalno i ozbiljno pitanje. Ali cini mi se da se ne sprovodi na ozbiljan nacin ili sa razmatranjem implikacija koje moze prouzrokovati pismo upuceno Vijecu ministara. Mi zelimo vidjeti da istraga ide naprijed nepristrasno i profesionalno, i da rezultira uspjesnim kaznjavanjem sviju koji skrecu nasa sredstva od njihove pocetne namjene. Ne mozemo, medjutim, prihvatiti da se aktivnosti preuzimaju u ime donatora bez prethodne konsultacije."

Visokom predstavniku je ukazano i na cinjenicu da njegovo pismo poslato Vijecu ministara moze ozbiljno zakomplicirati nastavak finansiranja deminiranja u BiH. A onda slijedi slag na tortu u obliku Millerove direktne poruke Petritschu: "Wolfgang, ovo je jos jedan primjer da, ako nas zelis tu sa sobom prilikom slijetanja, moramo biti tu i pri polijetanju. Izgleda da zaboravljas da tvoj autoritet dolazi od Upravnog odbora."

Nije se po strani drzao ni direktor ITF-a Jernej Cimpersek, koji je, nakon sto se u deminerskim krugovima pocelo suskati o smjeni clanova Komisije, izjavio za ljubljansko Delo kako zna razloge zasto su stvari krenule po zlu. "Nelojalna konkurencija i razna spletkarenja srodnih firmi, ali i uvjerenost svijeta u opcu korumpiranost u BiH. Ambasadori zemalja donatora bili su zgrozeni nad ponasanjem ljudi iz OHR-a. Nije im bilo jasno da neko ko je dosao u BiH ljude uciti demokratiji, odlucuje o ljudskim sudbinama bez dokaza, samo na osnovu insinuacija", kazao je Cimpersek.

Oprema odlazi na Kosovo!? 
Dani posjeduju Izvjestaj namijenjen Vijecu ministara u kojem se taksativno navode registrirane donacije i krediti za deminiranje u BiH. Sve sto u tom izvjestaju pise, vjerovatno, tek je samo jedan mali djelic ukupnih sredstava datih za borbu protiv mina. Ali dovoljan da se shvati koliki je novac u igri. U dokumentu stoji da su americki strucnjaci o trosku svoje vlade 1997. i 1998. godine obucili oko 450 deminera iz BiH. Uz posredovanje americke kompanije "Ronco", Vlada SAD-a donirala je 1997. godine deminersku opremu vrijednu tri miliona dolara.

Belgijska vlada je bilateralnim ugovorom, preko Ministarstva vanjskih poslova BiH, donirala 25 miliona belgijskih franaka (oko 12 miliona maraka), a taj novac je rasporedjen za deminiranje zakljucno sa 1999. godinom. Posredstvom spomenutog ITF-a, Vlada SAD-a uplatila je 12,2 miliona dolara, a ostali donatori dali su jos isto toliko. Tako je ITF Fond plasirao nekih 24,4 miliona dolara za potrebe deminiranja u BiH. Ovaj novac je rasporedjivan preko kancelarija ITF-a, i to putem tendera na koji su se mogle prijaviti sve deminerske firme iz BiH i inostranstva.

Pored ovoga, japanska vlada je bilateralno donirala 3,8 miliona maraka za kupovinu deminerske opreme. U periodu 1998-2000. godine UNDP (Program Ujedinjenih nacija za razvoj) finansirao je sa 16,06 miliona dolara slozenu deminersku strukturu u BiH, a vecina sredstava potrosena je za place uposlenih. Povrh svega, BiH je 1996. godine od Svjetske banke (WB) posudila za potrebe deminiranja 7,5 miliona dolara, od cega je nekih 70 posto potroseno u Federaciji BiH, a ostatak u Republici Srpskoj.

Kada se ovo sabere, ispada da je potroseno 58,6 miliona dolara. Ovdje nije ukalkulirana obuka deminera, koja je, takodjer, skupo kostala. Plus onih 67 miliona dolara s pocetka price! No, ovo je samo jedan dio informacija o utrosenim sredstvima. Koliko je dolara i opreme ukupno donirano, sto direktno sto indirektno, ne znaju cak ni u OHR-u.

"Nikada komisija nije bila ta preko koje su direktno isla sredstva za deminiranje, vec su to donatori radili preko svojih lokalnih institucija", stoji u navedenom izvjestaju clanova Komisije. No, izvori bliski Federalnoj finansijskoj policiji tvrde kako se Komisiji ne moze oprostiti to sto je zmurila na ocigledne propuste entitetskih agencija za deminiranje. Na pitanje kakve propuste, slijedi kratak odgovor: "To cete tek vidjeti." Ono sto vec sada vidimo jesu zvanicne statistike koje govore da je u ovom trenutku cetiri hiljade kvadratnih kilometara u BiH zastrto minama. Po nezvanicnoj procjeni, jedna mina nalazi se pod nogom skoro svakog petog stanovnika BiH (procijenjeno je da u BiH ima milion mina). Do sada je "pogresan korak" napravilo 948 ljudi, a cak 318 ih je poginulo. Od toga, poginula su 32 deminera, a sedamnaest ih je ranjeno.

Prema nezvanicnim procjenama, do sada je izvadjeno i unisteno tek nekih 120 hiljada minsko-eksplozivnih naprava. Ako je u deminiranje, samo prema podacima kojima raspolazu Dani, ulozeno oko 125,6 miliona dolara (288 miliona maraka), a izvadjeno 120.000 mina, onda dodje da je za vadjenje jedne mine potroseno oko 2.400 maraka. Prema zvanicnim podacima, cijena deminiranja metra kvadratnog zemljista kosta izmedju 2,95 i ide sve do nekih 7,65 konvertibilnih maraka. Tacno je i to da je u pocetku metar kvadratni deminirane zemlje kostao izmedju 117 do 500 njemackih maraka, ali nikada nije presao hiljadu maraka. Kalkulaciju o gubicima, naravno, treba uzeti sa svim mogucim rezervama i ogradama zbog nedostatka jedinstvene baze podataka za cijelu BiH.

Ako i ne budu odgovarali za korupciju, clanovi Komisije ce sigurno odgovarati za propuste u radu, jer nikada nisu imali jedinstvenu bazu podataka, a morali su je napraviti. Nisu znali, a ne znaju ni danas, koliko je novaca potroseno na deminiranje, te koliko je koristi bilo od skupe deminerske opreme koja im je donirana.

"Cesto puta Komisija za deminiranje trazila je da se oprema preda u trajno vlasnistvo, a ne samo na koristenje, tako da imamo slucajeva da oprema iz BiH odlazi na Kosovo", primjecuju u svom izvjestaju sada vec bivsi clanovi Komisije. Bilo kako bilo, na pomolu je jos jedna korupcijska afera. Ona je gora utoliko sto prijeti da definitivno potopi sve sanse za dekontaminaciju drzave koja bukvalno lezi na minama. Izvjesnu ekonomsku i politicku buducnost mladim Bosancima uskratile su neke druge korupcije. Ova najnovija gura ih u buducnost u kojoj ce morati nauciti letjeti, jer hodanje po zemlji postat ce opasno po zivot.