Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 ARHIVA DANI 177

REAGIRANJA

Nemojte nam pomagati

Strpljenja s Kostunicom

Merlinovi su stihovi uzviseni

Nepostojeca ispisnica iz SDA


 

Nemojte nam pomagati

("Ko ce kupiti mrtvaca", Dani br. 176, 13. oktobar 2000, str. 30-32)

Gospodjice Jasna Hasovic,

Da su Vas vjetrovi senzacionalizma odnijeli bar malo dalje od ovih prostora, bilo bi nam mnogo lakse. Vasa "nesebicna" pomoc koju ste dozirali politickom konotacijom oko izbora Glavnog direktora DD "Vranica" mogla bi pogubno djelovati na "pacijenta". Kome trebaju naslovi u stilu SDP osvaja direktorske fotelje?

Nikakvog SDP-a, niti bilo koje druge stranke, nije bilo u pokusaju radnika DD "Vranica" da gospodina Hasima Salcinovica isprate u penziju i pomognu drugom (jedinom od svih kadrova u Firmi koji je prihvatio ulogu "spasioca" i to na molbu Sindikata) da pocne vrsiti duznost Glavnog direktora. Vase uvodjenje na teren bratskih odnosa novoizabranog glavnog direktora sa gospodinom Karlom Filipovicem, toliko je "naljutilo" gospodina Bicakcica da je zaboravio rijeci zakonitost i poredak. Njegovi principi dovedeni su pod sumnju i sada, tako silan i nedopustivo mocan, zeli da ih brani do posljednjeg "Vranicana".

Spreman je u svojoj, silnicima svojstvenoj pozrtvovanosti unistiti egzistenciju 6.000 ljudi (DD "Vranica" broji 1.500 uposlenih). Njegov stav "svako moze biti direktor DD 'Vranica' osim zakonito izabranog direktora Krese Filipovica" proizvod je Vaseg djetinjeg igranja sa kruskama i jabukama.

Nisam Vas ja pozvao da pisete o nasoj firmi, ali kad sam zajedno sa predsjednikom Glavnog odbora Sindikata DD "Vranica" prihvatio razgovor sa Vama, racunao sam na Vas profesionalizam. Iz teksta u kome su pogresni navodi Vas hobi, izdvojicu nekoliko. Nismo Vam ni spomenuli da je Hasim Salcinovic novcem "Vranice" pomagao stranku SDA. Mi smo govorili o podatku da je za pomoc Armiji izdvojena neizvjesna suma novca (i koliko god da iznosi, volljeli bi da je deset puta veca) i da Sindikat hoce da zna koliko je to, kome je (dokumentovano) dato i da se zna da to nije dao Salcinovic, nego radnici "Vranice".

Netacno ste napisali da je "Vranica" za prvih sest mjeseci imala realizaciju ukupno 350.000,00 KM, a da mjesecno za plate radnika treba 1.150.000,00 KM. Tacan podatak je da je "Vranica" prvih sest mjeseci imala cca. 350.000,00 KM mjesecne realizacije, a da joj za normalan rad treba mjesecna realizacija od cca 1.150.000,00 KM.

Nisam Vam ja rekao "mi borci", jer nisam bio borac, nego radnik na radnoj obavezi.

Netacno ste naveli da doprinosi za PIO nisu uplaceni za 1998, 1999. god., a trebali ste, uz malo dobre volje, citirati "doprinos za radnike koji su radili u inostranstvu nije uplacen za 1996, 1997, 1998, 1999. i 2000. godinu, a radnike u zemlji za kraj 1999. i 2000. godinu".

I na kraju jedna lagana molba - nemojte nam vise pomagati, bar ne na ovaj nacin.

S postovanjem,

Midhat Memic, Sarajevo

Strpljenja s Kostunicom

("Genocid u sjeni Kostunice", Dani br. 176, 13. oktobar 2000, str. 33)

Citajuci clanak gospodina Nijaza Durakovica, nisam se mogao oteti utisku da ce se reakcija najveceg broja bosnjackih intelektualaca na nedavne promjene vlasti u Beogradu u osnovi ocitovati prejudiciranim, negativnim stavom prema starim-novim ljudima koji se ovih dana hvataju ukostac sa vlascu migoljavom i klizavom od dugogodisnjeg uneredjivanja od strane Milosevica i njegovih bezlicnih dvorjana. Vodeci se onom narodnom "koga su zmije ujedale...", gospodin Durakovic nas podsjeca na svojevremeno surovanje srbijanskih opozicionih lidera sa paljanskom klikom u vrijeme njihovog najveceg divljanja i sumnja u dobre namjere, kako on kaze, "u osnovi cetnicke bulumente" iz Srbije.

Pretenciozan i tezak naslov na kraju je ipak tanko elaboriran u samom tekstu, koji je ocito motiviran Prlicevom (ishitrenom?) podrskom promjenama u SRJ i koji ukazuje na potrebu izmirivanja racuna po pitanju sukcesije SFRJ te buduceg uredjenja odnosa sa ovom tzv. Jugoslavijom, ciju valjanost argumenata nemam namjeru da spocitavam, da bi se samo pred kraj osvrnuo na sumnjivu reputaciju pomenutih beogradskih politicara. Gospodin Durakovic, bez mnogo mudrovanja, zakljucuje svoj tekst u stilu "znam ja njih, j... ti njih", zaboravljajuci na nekoliko vaznih cinjenica, pa si uzimam za slobodu da ga, uz sav respekt, u ovom pismu na to podsjetim.

Nadam se da gospodin Durakovic nije zaboravio one tuzne komunisticke dane sjednica i kongresa, s kraja osamdesetih, kada je onima koji su prije njega vidjeli, ili bar naslucivali da se u njegovom, srbijanskom kolegi krije potencijalni balkanski kasapin, on, N.D. zdusno pokazivao vrata dvorane, na koja mogu da razgule ukoliko im se ne svidja drustvo u kojem se nalaze. Naravno da mi ne pada na pamet da zbog toga uvazenog gospodina Durakovica nazovem pripadnikom cetnicke bulumente. U to vrijeme, cijeli jedan narod padao je u zabludu, uznosio se jednom retrogradnom idejom koja ce unesreciti mase, ne praveci razliku medju onim koji su je prihvatili i onim koji su je se gnusali. Nakon ogromne cijene koju su platili i jedni i drugi, ostaje nam da se nadamo da ce oni koji su racune pravili zavrsiti tamo gdje treba da zavrse i na nacin na koji treba da zavrse. A mi ne smijemo smetnuti s uma da je postojao jedan njemacki vojnik sto je odbio da puca u kragujevacke djake.

Gospodin N.D. dobro zna da je politika vjestina moguceg. Ljudi se mijenjaju, a o politicarima da i ne govorimo. Svi dobro znaju da je Djindjic odlazio na Pale po politicke poene, a ne iz ljubavi za cetnicke proslave, ili zbog iscrtavanja granica Velike Srbije po Trebevicu. Sto se tice nacionalizma i velikosrpske ideje koje se, kako kaze a ne potkrepljuje navodima profesor Durakovic, novi predsjednik Jugoslavije nikad nije odrekao, ja sam ubijedjen da taj film vise ne igra ni kod daleko neprosvecenijih, da ne kazem glupljih ljudi u srpskom nacionu nego sto je to Vojislav Kostunica. Na kraju da kazem, nakon Milosevica, cini mi se da bi i crni djavo bio korak naprijed i neki vid progresa, prije svega za Srbiju, a i za cijeli region. Ostaje nam da budemo strpljivi.

Iskreno vas,

Vladan Kosoric, Vancouver

 

Merlinovi su stihovi uzviseni

(Licnost u Fokusu: Dino Merlin, Dani br. 166, 4. august 2000, str. 15)

Tek sam sada, slucajno, nabasala na ovaj clanak koji mi se ucinio veoma cudnim, pa sam odlucila da se javim. Prvo i manje vazno je da je clanak prenatrpan sablonskim izrazima tipa "uslovno receno", "socrealisticki" itd., koji bi trebali citaoca navoditi na knjizevno-filozofsku (?) tendenciju pisca; kao i engleskim rijecima kao sto je ne samo "band" vec i "outfit"(?!), koje su valjda stavljene tu kako bi dale do znanja neduznom citaocu koji ne govori engleski da nije na nivou "nacitanog" spisatelja koji se razbacuje ovim "new outfitom". Razlog za teznju pisca da se predstavi kao filozof je jasan tek kasnije u clanku, kada on, kao vec utvrdjena filozofska figura, jasno ocjenjuje Merlina kao nekoga ko nije "mudrac". Kao prvo, niko nikad nije ni naveo da je ovaj cijenjeni umjetnik "mudrac", a kao drugo, sve i da je naveo, tesko je vjerovati da bi osoba koja je pisala ovaj clanak imala autoritet da ga ospori kao takvog. A potpuno je nemoguce da ga ospori kao pjesnika! Nije stvar u tome ni sto su Merlinovi stihovi zaista uzviseni, niti je stvar da li ih svako moze razumjeti (sto je, izgleda, problem u ovom slucaju), vec je spor u tome sto navedeni novinar opet nema pozadine na osnovu koje bi mogao biti uvjerljiv kada kaze da navedeni stihovi "ne znace ama bas nista"?! Ovom kategoricnom i potpuno nesuvislom recenicom pisac pokusava osporiti ne samo kvalitet Merlina kao profesionalca vec i inteligenciju njegove publike. Postignuti efekat je potpuno suprotan: Merlina i dalje slusa raja svih uzrasta, i vecina njih koji procitaju tvrdnju da njegovi stihovi "ne znace ama bas nista" ce shvatiti da je takvu nerealnost napisao neko iz potpuno licnih i neprofesionalnih pobuda (kao sto je samopromovisanje?).

Pozdrav,

Emira Ovcina, Toronto, Kanada 

Nepostojeca ispisnica iz SDA

("Sedmi dan", Dani br. 176, 13. oktobar 2000, str. 3)

Postovana gospodjo Selimbegovic,

Nisu istiniti podaci koje ste u vrlo sarkasticnom vokabularu iznijeli u kolumni Sedmi dan, da sam, kao stranacki prozelita, a, valjda, sadasnji disident u cilju izbora za sudiju Ustavnog suda FBiH, u dokaz sudijske neovisnosti podastrla "ispisnicu" iz clanstva SDA i da sam na Vrhovni sud Federacije BiH izabrana kao kadar SDA.

Nikada nisam bila clan SDA, niti bilo koje druge postojece politicke stranke ili partije (da jesam, ne bih se toga stidila), posto je to inkopatibilno s obavljanjem moje funkcije i posto sam apoliticna osoba. Zato je tzv. ispisnica apsurd.

Bila sam sudija Vrhovnog suda SR BiH prije rata (od 1988. g.), poslije RBiH, sve do 1996. godine, kada sam nakon formiranja Vrhovnog suda Federacije BiH izabrana za sudiju tog suda (dokaz: radna knjizica u mome dosjeu na Vrhovnom sudu FBiH). Moj izbor je izvrsen na jedno od sedam mjesta, predvidjenih po tada vazecem Zakonu o Vrhovnom sudu FBiH, za sudije iz reda bosnjackog naroda. Sigurno je da je ovaj izbor uslijedio samo zato sto sam kao dugogodisnji sudija (34 godine) ispunjavala strucne i eticke uvjete za ovu veoma tesku i odgovornu funkciju, kao sto i sada ispunjavam sve te uvjete za funkciju sudije Ustavnog suda FBiH.

Ergo, nota bene, potpuno je irelevantno da li ce o mome eventualnom izboru za sudiju Ustavnog suda FBiH odlucivati Parlament Federacije u sadasnjem ili u nekom inom sastavu nakon 11. novembra ove godine, tj. nakon izbora.

Hatidza Hadziosmanovic, sudija Vrhovnog suda FBiH 

Objavljeno u broju 177 DANA, 20. oktobar / listopad 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.