Pise: Marko Vesovic

PREZIR PREMA STVARNOSTI: U Karadzicevu pismu, nedavno objavljenom u Oslobodjenju, Srbija je promaknuta u "najperspektivniju zemlju Evrope". Ma jasta, bolan. Da je Srbija, danas, najperspektivnija evropska zemlja, a Karadzic najperspektivniji srpski politicar, dvije su stvari u koje sumnjaju jedino srpske izdajice. Ne znam, doduse, a i ne zanima me, je li Karadzic vlastorucno srocio to pismo, tu hrpu i zalosnih i smijesnih i opasnih budalestina, ali bih se smio pred sudom, s rukom na Bibliji, zakleti da su maloprijasnja, i jos pet-sest njoj slicnih tvrdnji u tom pismu, mogle izici jedino iz mozga durmitorskog spasitelja Srpstva.

Karadziceva vjera u sebe kao neiscrpni bunar ljudskih vrlina, to jest, vjera da spada u ljuska bica na koja je - da se sjetim Sterijinog stiha - priroda stedro izlila darove mnoge, svagda je bila u teskoj zavadi sa cinjenicama, zavadi nekad komicnoj, nekad tuznoj, koja me, izmedju ostalog, opominjala da je Karadzic Crnogorac. Jer nigdje, kao u Crnoj Gori, nijesam sreo toliki prezir prema cinjenicama. Toliko nipodastavanje ociglednih dokaza. Toliku odbojnost, da ne kazem i mrznju, prema stvarnom. Da bi razrijesio sukob izmedju predstave o Velikom Sebi i realnosti koja tu predstavu nemilosrdno ugoni u laz, Karadzic se ponasao kao da tog sukoba nema, to jest, odlucio je, jednom za svagda, da cinjenice - ne postoje! Sto ne svjedoci u korist Karadziceve bajke o sebi, to i ne zasluzuje postojanje.

Na primjer. Kad se upitate: koja je stvarna vrijednost njegovih pjesama u okviru savremene srpske poezije, odgovor je lak i jednostavan: Srbi imaju bar 50 pjesnika kojima Karadzic ne moze biti ni konjusar. I imaju jos 50 pjesnika koji su pismeniji, obrazovaniji, darovitiji, ostvareniji od Karadzica. Sto znaci da njegovog imena nema na mapi savremenog srpskog pjesnistva. Jer u mape se, kako je poznato, ne unose nazivi zaselaka.

Ali Karadzic je bio potresno uvjeren da je "jedan od tri najbolja pjesnika" u danasnjemu Srpstvu. Ubjedjivati ga da su njegovi pjesmuljci, u odnosu prema poeziji Stevana Raickovica, isto sto i Glibavac, zaselak mojih Papa, u odnosu prema Novom Sadu, ili ga pak upozoravati na ociglednu istinu da samo u Bosni ima bar desetak srpskih pjesnika koji su, kad ih poredis s Karadzicem, nesumnjive velicine - takva rabota bila bi zaludna koliko i pokusaj da pomuzes jarca.

Stoga bi jos zaludnije bilo suocavati Karadzica sa hiljadama dokaza da Srbija spada u najbeznadnije i najbezizglednije zemlje na nasoj planeti. Jer Stihoklepac je, u cika-Pekinom trapu, odlucio da je Srbija "najperspektivnija", a njegove su odluke neopozive kao smrt. Po Karadzicu, postoji jedino ono za sta su se On i njegova zakonita Supruga dogovorili da postoji. Stvarnost je iskljucivo ono sto Radovan svojim potpisom odbori a Ljiljana svojim muhurom potvrdi. Sve ostalo su - neprovjerene glasine koje sire provjereni neprijatelji Srpstva.

NAS I RUSA DVJESTA MILIONA: Nedavno je Dz. Latic zaprijetio da ce pozvati milijardu muslimana da zastite BRT od Medjunarodne komisije za medije. Koja moze da zahvali Bogu sto Latic nije taoist. Jer kad bi joj se na kosti navalila milijarda i po Kineza, od te komisije ne bi se imalo sta ukopati.

Laticu treba cestitati na dosljednosti: covjek koji milijardu muslimana s lakocom pretvara u svoju politicku batinu, prije tri godine pozvao je nekoliko stotina hiljada svojih istomisljenika da ga zastite od poznatog "nedzaseta" i "Vlasine" Marka Vesovica. Prvo ga je, u "skladu sa svojom tradicijom", prokleo: "Dabogda ti se ime zatrlo". Jos tvrdi da je u Kur'anu nasao uporiste za svoju kletvu, jer ovaj vjernik, po vlastitom priznanju, ne radi i ne kaze nista sto nije utemeljeno na Knjizi! Ali Latic nije bio siguran da ce njegova kletva biti djelotvorna, jer ko zna je li sudbina jednog Vlaha u nadleznosti Allaha? Sta ako je Bog "u ovom mandatu Srbin", kako je receno na mjerodavnom mjestu? U tom slucaju, od Jehove sa popovskom kamilavkom, sa bradom i naocarima Draze Mihailovica, prirodno je ocekivati da stavi van snage vradzbinu kojom musliman pokusava satrati riscanina, stoga je Latic, za svaki slucaj, pozvao "stotine hiljada svojih istomisljenika" da me lincuju i time njega zastite od "bazda krmetine, rakije i bijelog luka" koje tamanim u kolicinama na kakvima bi mi pozavidjeli Rableovi Gargantua i Pantagruel zajedno. Laticeva dosljednost zbilja izaziva udivljenje: ovaj usrecitelj muslimana ne sumnja da postoji jedino kad se umijesa medju stotine hiljada svojih istomisljenika; ovaj profesionalni Bosnjak osjeca se potpuno stvarnim jedino kad sebe zamisli medju milijardom brace po vjeri.

Nijesam imao zadovoljstvo vidjeti ni jednu emisiju na BRT i ne mogu suditi: je li zabranjena s razlogom, ili se radi o nepravdi do neba vapijucoj, koja ce neizbjezno izazvati potres medju muslimanima diljem planete? Ali ne zdvajam da ce sljedbenici Knjige ustati u odbranu BRT i Latica kao njenog direktora, jer ako su zastitili Palestince, sto ne bi Latica, zar je Latic gori od Palestinaca? A drugo, Bosnjaci bi u proslom ratu nestali da Latic iz Ljubljane nije pozvao milijardu muslimana da spasu bosanski islam. I ne izgleda mi posve promasena tvrdnja jednog sarajevskog novinara da je, po ugledu na Homeinija koji je iz Pariza oborio Rezu Pahlavija, Latic zapucao vani, cim je poceo rat, kako bi iz Ljubljane, u saradnji sa milijardom muslimana, oborio Karadzica. Svijetu je poznat ucinak Laticeva boravka u Ljubljani: Karadzic se danas seljaka od jednog do drugog trapa na Romaniji. Ne sumnjam, dakle, da ce Latic, uz pomoc milijarde muslimana, dobiti bitku protiv Medjunarodne komisije za medije, ali me kopka nesto drugo: odakle su Laticevi preci? Da nisu dosli iz Crne Gore? Na zalost, medju zivima nema vise Fice Ibrahimpasica koji bi mi, za cas posla, izradio rodoslov Laticev, i ja bih pouzdano znao: ima li kakve veze sa Karadagom covjek koji kune zesce no i jedna crnogorska baba, a uz to voli i da kaze: kad saberes mene i ostatak muslimana na zemaljskoj kugli, ispadne nas tacno milijarda!

OLUPINE NA SUNCU: Devedeset pete, po suncanu danu, vracam se sa sahrane na groblju sv. Josipa. (A mozda je bila 96., ne pamtim dobro, ali znam da me Senad Avdic, "sveznalica sklona alkoholu", u te dane vatreno ubjedjivao da sam odlican pisac, u sta ja nikad nijesam sumnjao). I, skupa s dugogodisnjim prijateljem, glasno se pitam: ono malo zivota, sto nam je ostalo pri dnu case, je li vrijedno zivljenja? Zakljucismo jednoglasno: Nije, brale! Od svega, preostala su nam jedino - nalicja. Covjeku u nasim godinama, ako cemo posteno, stvarnost se sastoji uglavnom od olupina. Dodaj tome i fakat da oba spadamo u ljude koji su svoj svijet nadzivjeli. Mi smo zapravo olupine iscezlog svijeta. Desnicine "olupine na suncu". Tacnije, osjecamo se posthumno, kako i prilici ljudima koji ne spadaju vise nigdje. Ali, sta ces, zivjeti se mora, jer nema nista drugo. Mora se zivjeti, ma kud nas to odvelo.

Potom predjosmo na pricu o Bogu, koji je, u danasnji vakat, postao roba kao i svaka druga, krcmljena po veoma pristupacnim cijenama, doduse. I oba smo zapazili da, nakon svakog pogreba, nas ateizam postaje nekako tvrdji. Kad sam dosao kuci, pribiljezio sam nase skupne primisli od kojih cu, docnije, napraviti pjesmu Ateist, gdje nisu, na zalost, mogle stati tri njegove nezaboravne recenice: "Ali, opet, kad pogledas kako oni njihove sahranjuju! Tu je pop, pa cita malo, pa primi, Gospode, dusu roba svoga, tako se barem cini da su ga nekome u ruke predali. A mi nasega zatrpamo u jamu, kao zivince, bez popa i bez hodze, i odosmo kuci, a kad ga se sjetimo, grize nas u dusi nesto, jer smo ga ostavili u zemlji samog, isto kao da smo ga izdali!"