O srbijanskim promjenama i bosanskim ocekivanjima od kojih ce ostati tek vegetiranje

U politickom zivotu nekadasnjega jugoslavenskog drzavnog prostora silazak Slobodana Milosevica predstavlja dogadjaj od prekretne vaznosti. Tek s njime, kao sa svojevrsnom posljednjom metastazom, definitivno se svrsila epoha jugo-komunizma. S njime okoncano je, bez sumnje, stoljece panetnickih "imperijalnih" ratova na Balkanu, onih koji su poceli 1912. i koji su isli za prekompozicijom drzavnih teritorija. Njegov odlazak s beogradskoga prijestolja nulta je tocka nekoga novog pocetka. O njemu ne mozemo znati mnogo, kao ni o toku dogadjaja koji su pred nama, jer je sve jos uvijek magmaticno i nejasno. No, kakav god bio taj novi raspored pozicija na sredisnjem juznoslavenskom prostoru, izvjesno je da cijeli proces poslije Milosevica iz tektonske i kataklizmicne faze ulazi u fazu stabilizacije i kristalizacije, u kojoj se ocrtavaju obrisi oblika i odnosa za dugo buduce vrijeme.

Sto se moze gonetati o Bosni i Hercegovini u tom procesu? Znaci li ista vise od zgodne dosjetke Izetbegovicevo predvidjanje o "dobrim sansama koje Bosna ima izmedju slabe Srbije na istoku i demokratske Hrvatske na zapadu"?

U ozbiljnom promisljanju prije bi se moglo govoriti o neizbjeznom ogromnom povecanju dramaticnosti bosanskohercegovacke situacije u sklopu tih novih odnosa.

Slaba ili ne, postmilosevicevska Srbija ubrzano ce postajati evropska zemlja. Nece joj pri tomu mnogo smetati nacionalizam onoga tipa koji se veze uz Kostunicu. Prvo, zato sto je sasvim pragmatican rezon Zapada da treba pomoci onomu tko je srusio i zamijenio Milosevica. Jos je vaznije to sto je Kostunicin nacionalizam "povijesno legitiman", evropski kompatibilan nacionalizam, ona vrst gradjanskoga nacionalizma bez kojega bi dicne evropske nacije (francuska, engleska, spanjolska...) bile pihtija bez okosnice. "Dobro dosli, gospodine Kostunica, u porodicu evropskih naroda!" A najvaznije je, ipak, to sto nacionalizam "nove Srbije" vise nece moci biti agresivan i ekspanzivan, nego ce morati biti demokratski i legalisticki ukrocen. Jedno s drugim - bit ce to sasvim krotka i podatna drzava, s nesto vise zapadnoga truda i ulaganja (izmedju ostaloga, i da se zatrpaju neciste savjesti zbog zracnoga orgijanja u proljece i ljeto 1999!), vrlo brzo spremna da preuzme i kakvu od "vodecih uloga u regiji".

Bosanci vole, u svojoj ojadjenosti, misliti da ce za srbijanske novodemokrate glavni kamen kusnje i test medjunarodne politicke podobnosti biti odnos spram Bosne, neka vrst pokajanja za rat, zlocin, zrtve, dok oni ambiciozniji sanjaju i o ratnoj odsteti. To ovih dana pokusava poruciti i Wolfgang Petritsch, kao sluzbeni Bosanac N°1. Nisam siguran. Prije ce biti da to od njih nitko nece pretjerano traziti, a njima samima to nece biti ni na kraj pameti. Uostalom, njihova daytonski legitimna briga, cak i obaveza jest - Republika Srpska, i uspostavljanje "posebnih i specijalnih veza" izmedju, kako rece ovih dana Zoran Djindjic, "dvaju delova istoga naroda". Vojislav Kostunica je prije nedavnih izbora u najveci grijeh upisivao Milosevicu to sto je "izgubio Brcko i Sarajevo", i za to je buduci novi predsjednik dobijao gromoglasne ovacije izbornoga tijela na otvorenoj sceni.

U novoj, "oslobodjenoj" Politici citam kako Svetislav Basara, sjajni pisac i tvrdi antimilosevicevac svih ovih godina, pise o srbijanskom 5. oktobru kao o "civilizacijskom prevratu", o danu u kojemu se "okoncao stogodisnji rat izmedju azijatske i evropske Srbije". Govori pisac da je od promjene vlasti jos vaznija "promena kulturnoga modela", te da "paralelno s unosenjem reda u sadasnjost, mora se uvesti red i u proslost". "Tamo je" - kaze Basara - "naime posejano seme zla ciji su najgorci plodovi sazreli u poslednjih desetak godina. Ukletost koja se nadvija nad ovom nesigurnom teritorijom posledica je rascepa, izvesne unutrasnje nekoherentnosti nacije, odsustva jedinstvenog stila kao posledice raspolucenosti izmedju Orijenta i Zapada. Srpska nacija skoro dva veka boluje od kolektivne shizofrenije, komplikovane deluzijama velicine, histerijom i kompleksima inferiornosti." Sve sto pise, kriticko je samaranje nacionalne umisljenosti i megalomanije, i nema nego reci: bravo! Primjecujem, ipak, na kraju, kako bi znak istinske promjene kulturnog modela morala biti pobuna moralne inteligencije, koja bi se ocitovala u tomu da referentni okvir "srpske nesrece" ne bude postavljen u relaciju NATO-ovo bombardovanje i bitka na Kosovu ("nase najvece pobede, ili nasi najveci porazi"?), nego u Srebrenicu, Prijedor, Vukovar... E, toga kod mojega pisca - nema.

No, i bez toga Beograd ce vrlo brzo nadoknaditi civilizacijsko retardiranje pod Milosevicem, i, kao sto i prilici velikoj metropoli "na dve reke", postati Amsterdamom ovoga dijela svijeta, u kojemu ce strujati svjetski kulturni propuh od sva cetiri vjetra.

Makar bile operetno smijesne i zaglupljujuce komplikacije s "ocuvanjem digniteta domovinskog rata", kao i one ozbiljnije, socijalne i ekonomske, koje potresaju novu hrvatsku vlast i javnost, evropski put Hrvatske vise je nego izvjestan. Bit ce jos sigurniji, u ovisnosti o buducemu otvaranju i konsolidaciji veza izmedju Zagreba i Beograda (trgovina, promet, ekonomsko-tehnoloske veze itd.).

Pacificiranje i europeiziranje, te funkcionalno povezivanje Hrvatske i Srbije (veliki prometni, cestovno-zeljeznicki pravci zapadna Evropa - Ljubljana - Zagreb - Beograd - Nis - Skopje - Solun - Atena, ili Sofija - Istanbul, te zamisljena trasa Jadransko-jonske ceste i zeljeznice, itd.), Bosnu i Hercegovinu, ako ona sama ne bude silno zeljela drukcije, mirne duse mogu ostaviti posve postrani.

Bio bi to cak svojevrsni povijesni déjà vu: tako je u mirnom ocaju tavorila otomanska Bosna svoja posljednja dva stoljeca. Vrlo se poucno u tom pogledu vratiti nekim starim stivima, recimo putopisima po Bosni, koje je skupio, preveo i objavio Miroslav Karaulac (Price francuskih putnika sa puta po Otomanskoj Bosni, Novi Sad 1998.).

Kao i u svemu drugomu: sve je do nas. Strasno stradanje Bosne u ratu mucno je i sporo natjeravalo svijet da se trgne i pocne djelovati. Za pet godina mira Bosna je, nazalost, pokazala da je ostala tupim zarobljenikom pasivne sadaka-psihologije, i da u njoj samoj nije doslo do nicanja autohtone, dostojanstvene drustvene svijesti i organizacijske strukture, kadre i voljke da sudbinu zemlje uzme u svoje ruke, da se vanjskomu svijetu predstavi i nametne kao subjekt i projektant vlastite buducnosti. To je imperativ. Ako do toga ne znadnemo doci, i to u kratkom roku, nema nikakvih velikih ni jakih razloga zbog kojih buduca sudbina Bosne i Hercegovine ne bi mogla biti: ni od koga neometano, tupo i siromasno vegetiranje u crnoj rupi endemicne zaostalosti, tik pored evropskih i svjetskih tokova civilizacije i prosperiteta.