Pise: Aleksandar HEMON 

Odrastavsi u slobodoljubivom socijalizmu, ja imam skoro patoloski strah od birokratije. Na primjer: kad sam ispunjavao prijavu za americko drzavljanstvo, morao sam ispuniti formular na kojem te pita stvari kao sto su: da li ste bili clan Nacisticke partije Njemacke izmedju 1. marta 1933. i 8. maja 1945. (prije i poslije toga, cini se, nema veze); da li ste ucestvovali u nekom genocidu; da li ste trgovali drogom i opijatima; da li ste se bavili prostitucijom i podvodjenjem; da li ste pijanac itd. Nekad je bilo i pitanje da li namjeravate da se bavite spijunazom na teritoriji Sjedinjenih Drzava, ali su to ukinili prije par godina, valjda zato sto nijedan spijun nikad nije obznanio svoje namjere na formularu. Pored svakog od ovih pitanja stajale su dvije kockice: jedna za Da i jedna za Ne. Mene je ziva frka spopala da se ne zbunim i slucajno ne obiljezim kockice za Da - da, bio sam clan Nacisticke partije (iako tad nisam bio ni blizu vlastitog zivota) i ucestvovao sam u genocidu, a poslije sam se bavio drogom, podvodjenjem i prostitucijom, da bih se nedavno preselio u USA s namjerom da spijuniram, sto je propalo jer sam se propio. Dva puta sam procitao formular i jos pitao zenu da provjeri da li su mi odgovori tacni. I bezbeli su bili tacni, jer eto idem na intervju.

I tako ja jednog oktobarskog jutra obucem farmerke i dzemper i na voz, klaj-klaj, prema centru grada da me intervjuise. Nervoza je velika, uglavnom zato sto je citava situacija ponizavajuca: vlasti te mjere da odluce ima li u tebi japije za Amerikanca, a sve sto ja hocu je pasos da ne moram vaditi vize za svaku bozju zemlju i da se ne moram zajebavati sa bosanskim vlastima koje me vazda pitaju sta sam. (Morz, eto sta sam.) U cekaonici sjede imigranti iz svih krajeva svijeta: stariji poljski i ruski parovi; citave latinoamericke porodice; muskarci i zene iz Indije ili Pakistana, obuceni kao da idu na vlastito vjencanje; kao i nedefinisani pojedinci. Svi imaju poglede uperene prema vratima na kojima se svako malo pojavi sluzbenik INS-a i procita ime, s velikim teskocama, nekog Vijetnamca ili Kineskinje ili Poljaka cije ime sadrzi seriju tvrdih, tvrdih konsonanata (komunistickih konsonanata, kako ih je onomad nazvao Salman Rushdie). Svi su svjesni da sluzbenik moze izgovoriti ime pogresno ili nerazumljivo i da nosilac imena moze lako fuliti vlastiti intervju, te tako biti primoran da opet prolazi kroz birokratsku torturu. Ljudi sjede na ivici vlastitih stolica, pogleda prikucanih za usne INS-ovca, ili se dignu da se raspitaju jer im izgleda da mogu lako biti zaboravljeni, kao da i sami pomalo sumnjaju u vlastito postojanje.

Nakon sat i kusur cekanja, koje ja tjeskobno provedem zamisljajuci sve moguce scenarije u kojima stvari mogu krenuti pogresnim tokom, mene prozove celav covjek sa ogromnim, debelim naocalima. Ja sam fin prema njemu, ali ne previse fin da ne misli da se ulizujem. Onda se zakunem da cu govoriti istinu i samo istinu, tako mi Bog pomogao. Nakon sto zajedno pregledamo moj dosje i potvrdimo podatke (pri cemu ja perverzno pokusavam sebe uhvatiti u lazi), on mora da provjeri moje poznavanje americke istorije i politickog sistema, kao i moje znanje engleskog jezika. Pa me pita ko je predsjednik Vrhovnog suda i koje su boje americke zastave i pita me da procitam i napisem jednu recenicu na engleskom: moram da napisem The President is elected every four years. (Predsjednik se bira svake cetiri godine.) I dok to pisem, nisam siguran da li sam dobro spelovao every, rijec koju sam bez ikakvih problema spelovao od svoje sedme godine. Bezbeli jesam, jer sam polozio poznavanje engleskog jezika. Onda sluzbenik ode da fotokopira moje dokumente, a ja sjedim u njegovom odjeljku, ne smijem nista da diram, i ne pomjeram se kako sluzbenik ne bi mislio da njuskam. Iz odjeljka od kojeg me razdvaja samo tanki sivi panel, cujem kako neki drugi sluzbenik objasnjava nekoj zeni da se mora ponovo prijaviti, jer se prijavila zajedno sa muzem, koji je umro, i mislim o muzu koji ce kad se ona ponovo prijavi, nestati iz zeninog zivota prenesenog na formulare, kao da ga nikad nije ni bilo.

Moram priznati da me je u tom trenutku spopao strah, jer mi se ucinilo da je postojanje nas imigranata u prostorima INS-a nesigurno: imena nam izgovaraju kao da pripadaju nekom drugom, dobar dio nasih zivota je nevazan (rahmetli muz, na primjer), a nase postojanje u americkom sistemu zavisi od recenice The President is elected every four years. Cak i nakon sto izadjem iz INS-a, zuji mi u glavi od klizavosti moje ontoloske situacije, stanje svijesti mi je slicno onom u kojem se nadjem kad se probudim i ne znam da li jos sanjam ili ne, i ne znam gdje sam. Ali onda, srecom, iskrenem zglob prelazeci ulicu i bol me povrati - kontam, ako me boli, mora da postojim. Zamisli me onda, citaoce, kako sepam prema dalekom, ali sigurnom, horizontu vlastitog postojanja.