Sa 14 godina prvi put je stao pred filmsku kameru u klasiku partizanskog djecijeg filma, Bosku Buhi. Snimio je tridesetak filmova, a pred raspad Jugoslavije mu je serija Bolji zivot omogucila da ne ceka u redu kad kupuje cigarete ili novine. U devedesetim je bio fantom s radija u Crnom bombarderu, mafijas starinskog kova Cika Kure i Milan, vojnik VRS-a. Intervju s novinarom Dana je na snimanju filma Mlijecni put krenuo klasicno, obostranim persiranjem. Kod Lepih sela, po Bjelogrlicevom misljenju, remek--djela, preslo se na "ti" i stvar je krenula putem u kojem je glumac i producent na kraju ustvrdio da postoje oni koji su dobili i oni koji su izgubili i da on spada u ove druge

DANI: Jedan od mladica koji radi na snabdijevanju ekipe filma Mlijecni put rekao mi je neki dan u prolazu: "Evo, brate, sta sam dozivio, da nakon sto sam ratovao cetiri godine danas hranim Dragana Bjelogrlica". U javnosti je postojao otpor prema cinjenici da dolazite igrati glavnu ulogu u bosanskom filmu.

BJELOGRLIC: Bio sam spreman na to kad sam dolazio u Sarajevo, ali jednostavno nisam htio o tome razmisljati. Polazim od toga da uvijek ima ljudi koji misle slicno kao ja i da ih svuda mogu naci. Ono sa cime odlazim su prijatno iznenadjenje i radost da nisam osjetio otpor o kojem govorite. Sigurno je bilo ljudi koji su tako mislili, ali su bili toliko pristojni da mi to ne pokazu. Jako cijenim korak koji je napravio Faruk Sokolovic, to je hrabro i to je jedan od razloga zasto mu zelim veliki uspjeh u snimanju. Ja cu uciniti sve da film uspije u zemlji u kojoj zivim. Ako ovaj film bude na nivou scenarija, bit ce jako dobar, i to treba iskoristiti. Vec razmisljam o nekim koprodukcijama, o zajednickim filmovima. Jer, svi nasi zivoti, sa svim istorijama i karakteristikama, u sustini jako lice i imamo slicne probleme.

DANI: Na pocetku osamdesetih bili ste dijete-bombas, na kraju te decenije "tv-zvezda" Boljeg zivota, a u devedesetim ste igrali u filmovima koji kritikuju vlast u Srbiji: Crni bombarder, Rane, takav je i novi film Darka Bajica...

BJELOGRLIC: Radni naslov tog filma je Rat uzivo. Ja bih tom spisku antirezimskih filmova pridodao i Lepa sela lepo gore.

DANI: Sigurno?

BJELOGRLIC: Sigurno. Znam da se taj film ovdje specificno dozivljava, ali to jeste film koji je u Srbiji dozivljen kao kriticki. Sto se tice filma, uvijek su postojala dva legitimna puta. Prvi je ulazak u probleme, u vruce teme, i drugi je ona varijanta: "narodu je dosta svega toga kod kuce, treba mu ponuditi film kao zabavu". Obje varijante su legitimne, s tim sto sam se ja opredijelio za ovu prvu.

DANI: Kriticki? To je, ipak, glorifikacija jedne vojske koja je napala ovdasnje ljude.

BJELOGRLIC: Pazi, ja sam uzasno subjektivan prema tom filmu. Mislim da je taj film nesto najbolje sto je napravljeno na ovim prostorima dugi niz godina unazad. To je bio vrlo rizican projekat, a mi na samom pocetku nismo imali svijest u sta ulazimo. Tek kad smo vec bili blizu realizacije i kad smo se suocili sa samim ratom i onim sto smo vidjeli u Visegradu, shvatili smo da smo usli na jedan zajeban teren. Sad kad gledam film, ne mogu da kazem da je to film bez greske, ali jako je dobar na vise nivoa. Mislim da je posten, a za pravo mi daje to sto je ubjedljivo najgledaniji film u svim bivsim jugoslovenskim republikama. Njegova sudbina je da je od ekstremista u Srbiji proglasen za antisrpski film, i postojala je vrlo jaka kampanja. Samo ogroman uspjeh filma je sprijecio antikampanju. U RS-u je bilo pola-pola, tamo i dan-danas postoji velika vecina ljudi koja smatra da je to antisrpski film. S druge strane, u Federaciji, a narocito u Sarajevu, postoji ogromna rezerva prema tom filmu, sto je razumljivo.

DANI: Taj film je imao dvostruku recepciju i u svijetu. U SAD-u ga je distribuirao Harvey Keitel, a stari komunista i direktor Festivala u Veneciji Gillo Pontecorvo ga nije uzeo u konkurenciju i nazvao ga fasistickim.

BJELOGRLIC: Film je odbijen na mnogim festivalima jer ljudi nisu smjeli da ga uzmu. Bilo je pitanje "da li je to srpska propaganda", a film je opet bez ijednog velikog festivala dozivio ogroman uspjeh i bio prodat po cijelom svijetu. Mislim da je to veliki film po mnogo cemu, i po njegovoj poruci i ideji. Ipak smo mi taj film napravili dok je rat jos trajao.

DANI: Je li bilo tesko?

BJELOGRLIC: Jako tesko. Radis film u Visegradu, u Republici Srpskoj, snimas scene gdje Srbi pale sela, takva je situacija. Sve je to trebalo proci. Taj film ostavlja ogromna pitanja. Mislim da nikog nije ostavio ravnodusnim. Imao sam prilike cuti i u Sarajevu i u RS-u od ljudi koji su bili na prvoj liniji: "tako je bilo, svaka cast."

DANI: Znaci, motiv zla u Bosni je "drekavac" iz pecine?

BJELOGRLIC: Kad dodje do pusaka, onda je gotovo. Tu je samo pitanje ko ih je prvi uzeo. Problem nastaje kad se dodje do situacije da dodjes do puske. To je pitanje. Vi koji zivite i dalje u ovom gradu uvijek treba da mislite o tome kako je to moguce da se desilo. Ljudi su zivjeli s tim ovdje i plasili se da ce da pukne i onda je puklo.

DANI: Kako bi se ti ponasao da su se nad Beogradom nasle topovske cijevi?

BJELOGRLIC: Znam kako bih se ponasao. Mozes zamisliti kakve sam sve price mogao da cujem s jedne i s druge strane u ovom ratu. Ne postoji covjek koji moze opravdati cin bombardovanja Sarajeva. O tome uopste ne treba da pricamo. Ja govorim o uzrocima, koji su za mene velika tajna. Ja sam citao i Andrica i Mesu Selimovica, i tu sam pokusavao, u djelima velikih pisaca, da nadjem sublimat tog zla.

DANI: Mozda je Sarajevo imalo potrebu da Beograd shvati njegovu patnju. Ti si u vrijeme pocetka rata bio poznat svima, igrao si u seriji Bolji zivot.

BJELOGRLIC: Sigurno spadam u one ljude koji su u ovom ratu izgubili. U cijelom ovom ratu postoje oni koji su izgubili i oni koji su dobili. Koliko je onih koji nikad ne bi bili niko i nista, a sada su multimilioneri? Odredjivali su istoriju, bili su vlasnici zivota i smrti. I da nije bilo rata, ne bi bili ni blizu tome. Bio sam u naponu snage i ocekivao da cu raditi u cijeloj bivsoj Jugoslaviji, da ce posao da se siri. I onda se sve raspalo. Ovo drugo sto si me pitao, kad mi kazes Beograd, ja ne mogu sad da odgovorim sta je trebao uraditi Beograd. Koji Beograd? Kad je sve to pocelo da se desava, ja sam stvarno bio frapiran, bio sam od prvih koji su protestovali. Da li je postojao neki Beograd od koga ste vi ovdje nesto ocekivali i koji je to Beograd od kojeg opet nesto ocekujete? Postoje pojedinci sa svojim stavom i misljenjem. Kad je pocelo u Sloveniji, mislio sam, to ce za pet dana biti gotovo; kad je pocelo ovdje, mislio sam da ce da traje mjesec dana. Ono sto dobijam kao najjaci utisak i sto me je paralisalo bila je ta situacija da su ljudi koji su 40 godina zivjeli skupa poceli da pucaju jedni na druge. Ovo je urbana sredina, postojao je rock'n'roll, alternativa, scena, film, pozoriste... To kako se to desilo jednom gradu, ja ne mogu da razumijem.

DANI: Jedan od filmova koji najbolje slikaju Beograd u posljednjih deset godina su Rane. Tamo si bio Cika Kure, kriminalac starinskog kova. Je li te strah zivjeti u ovakvoj Srbiji kakva danas jeste?

BJELOGRLIC: Licno se ne plasim. Mozda i zato sto vec dugo zivim u tome, tako da sam vec i prestao da se plasim. Plasim se za buducnost svoje djece. Ne vjerujem da cu ici u inostranstvo da zivim, imam vec dovoljno godina i bilo bi mi tesko da sad odem negdje drugo, ali cu zaista uraditi sve da djeci omogucim da odu kad god zazele. To je manje-vise obaveza svih normalnih ljudi koji zive na ovim prostorima. Ocigledno je da mi svi ovdje skupa - ne znamo. Veliki je nivo primitivizma, to smo vidjeli s ovim ratom. Postojala je stalno ona prica: kad odes u vojsku, vidis koliko seljaka ima, majku mu jebem. Tako je bilo i u ovom ratu. Odjednom si vidio koliko ima stoke koja je odjednom izmigoljila. Strah za buducnost djece koja zive ovde je normalan, i iz tog straha i iz te obaveze smo napravili Rane. Taj film je bio na ivici jeresi, jer je nastao u vrijeme kad su vec pocele da se prave lagane komedije, kao, "rat je gotov i sve je u redu". Recimo, na premijeri u Sava centru je bio tajac, ja to u zivotu nisam dozivio, upalilo se svjetlo i svi sute, i onda pocinju da aplaudiraju. Srbija se trenutno nalazi u najtezoj fazi dugogodisnje krize, koja traje 10 godina, sto je previse. Zato mislim da je doslo do vrhunca, s tim da je najgore to sto se jos uvijek ne nazire rjesenje, odnosno ne vidi se kako bi trebalo da izgleda. Ako idemo od Slovenije pa naovamo, vidimo da su tamo problemi manje-vise gotovi, Hrvatska tek pocinje to da radi. Mislim da ce rjesenje situacije u BiH i Srbiji ici u kompletu, s tim sto u Bosni sa samim krajem rata i onim sta se sad desava stvar ide naprijed.

DANI: Nemate novaca, ali filmova ima.

BJELOGRLIC: Formalno, jugoslovenski film je prestao postojati kad se raspala SFRJ. Ali, generacije su vaspitavane na njemu, ove nove kinematografije ne mogu izbjeci naslanjanje na to. Naravno, novi su trendovi, novi pravci, ali mislim da se svaki bolji film oslanja na recidive stare jugoslovenske kinematografije. Ako se pogledaju svi uspjesniji filmovi koji su nastali pojedinacno u svim od novonastalih drzava, svaki koji je bio uspjesan licio je na one stare. To da u Srbiji ima filma treba posmatrati sa nekoliko nivoa. Prvi je da narod u Srbiji voli domaci film, ima odredjeno postovanje prema njemu i jako je gledan. Druga stvar, film u kakvoj-takvoj Srbiji ipak moze da bude film jer ima veliku gledanost, a trece je da je srpski film bas zbog toga jedini na ovim prostorima koji ulazi u tzv. vruce teme. Islo se bez kompromisa, u otvoreni sukob sa rezimom, u sve rizicne pore i bilo je dosta rizicnih projekata, pa je stekao i visoku reputaciju u svijetu. U zadnjih nekoliko godina, prema nekim ozbiljnim analizama, srpski je film bio u vrhu zemalja istocne Evrope, tzv. zemalja u tranziciji. Jednostavno, postoji potreba za filmom. Ali, sve je teze i teze; sto je film uspjesniji, drzava ga manje podrzava. Osnova je, ipak, u tome da ljudi imaju svijest o tome da je film vazan. Dosta sam zacudjen, i ovdje i u Zagrebu, da ne postoji taj osjecaj kod uspjesnih ljudi koji imaju para, kod voditelja uspjesnih firmi, da treba pomoci film. U Srbiji apsolutno postoji svijest o tome i ima dosta "prosjacenja", ali rijetko gdje su me odbili kad sam isao da trazim pare za film. Svi ti elementi - da se bude dio uspjeha, da se reklamira na filmu, da se jednostavno radi na traci - cine da filma ima u zaista nemogucim uslovima. Garantujem da ovdje ima vise para nego u Beogradu.