Mogu li se gradjani na novembarskim izborima osloniti na nacionalne partije?

Pa ipak, neokomunisticki maniri obnavljaju se upravo unutar vladajucih nacionalnih partija. Tu, i unutar tih stranaka, u proteklim godinama, ukljucivsi i ratne, restaurirali su se ti maniri, i to u smislu imitiranja onog najgoreg iz tradicije komunistickog pokreta i poretka na nasem prostoru. I tu nastupa paradoks: dok su BiH odvele u apsolutni diskontinuitet s onim najboljeg socijalizma, same su ove partije, logikom "kontinuiteta", preuzele u vlastitom ponasanju, politickom misljenju i djelovanju - ono njegovo najgore.

No, svaka imitacija originala, ma kako ona bila savrsena, samo je los privid izvornog. Svaka imitacija onog autenticnog, ma kako bila sjajna i savrsena, uvijek je gora od tog autenticnog.

Ali, imitacija onog najgoreg iz originala, ma kako bila njegova vjerna kopija, postaje jos gora od onog najgoreg sto se imitira. Jer, dogadja se izvan konteksta onog imitiranog prvobitnog, dakle u sasvim drugacijem ambijentu: u drugacijem poretku drustvenih odnosa i na tlu drugacije socijalne psihologije.

Upravo su to proteklih godina cinili, ali i sada cine, vrhovi nacionalnih stranaka i njihovi, hijerarhijski nizi, epigoni. Imitiraju ono najgore iz poretka "mrskog socijalizma" i to tako da, ponekad i ne znajuci za to, "kopaju vlastiti grob". Ali, nazalost, ne samo sopstveni, jer sa pozicija vladajuce moci, guraju cijelo drustvo u vrtloge beznadja i katastrofe.

Evo nekoliko ilustracija imitacije tog najgoreg.

Populizam, licemjerje i prinuda Ono najlosije u poretku socijalizma bilo je i to sto je ondasnji Savez komunista htio da postane, i stvarno bude, masovna partija, i da se na taj nacin izjednaci sa cjelokupnim drustvom. Na kompjuterskim listama u Savezu komunista BiH, uoci izbora 1990. godine, bilo je oko 420.000 clanova. Gdje su se oni nasli te godine, i gdje se nalaze sada? U nacionalnim strankama, iako ne u svim u istovjetnom obimu, to je isuvise poznato. Na prvom testu 1990. godine pokazalo se da je masovna partija pocivala na laznom clanstvu, i drugacije nije moglo ni biti.

Upravo to imitiraju vladajuce nacionalne partije u pretenziji da se poistovjete sa cjelinom "svog naroda", kako ga, svojatajuci, nazivaju doktrinarni ideolozi ovih stranaka. I ne samo to. Ta se pretenzija proteze i na planetarne razmjere: gdje god na zemaljskoj kugli zivi i jedan Bosnjak, Srbin ili Hrvat, oni zele da budu njegovi reprezentanti, i tako se samopredstavljaju.

Svoj vanjski prestiz zasnivaju, dakle, na masovnom, a to znaci laznom, licemjernom, pragmaticnom clanstvu koje kalkulira, pa misli-djeluje jednokratnom racunicom utilitarizma. I na taj nacin imitirajuci ondasnji Savez komunista, kopaju vlastiti povijesni bunar u koji vec, kako to pokazuju rezultati nekoliko proteklih izbora, padaju ako ne definitvno do kraja, a onda izvjesno - "vec do pasa".

Otkuda je moguca masovna partija?
Uz populisticki kontekst, ona je moguca samo tako sto ce, kako je to nekada cinio Savez komunista, i to u uslovima monopartijskog poretka, stvoriti socijalni i politicki sistem u kojem ce svaka politicka, socijalna, kulturna, pogotovo rukovodeca promocija u sferi raspodjele ekonomske moci, drustvenih ugleda i socijalnih polozaja ovisiti od pukog clanstva u Partiji. Kada se stvori takav prinudni nacin regrutiranja clanstva i kada pripadnost Partiji postane kljucni faktor prohodnosti kroz vertikalni koridor socijalne promocije, onda su vrata otvorena svakom pragmatisti, utilitaristi, karijeristi, licemjeru i sl. Partija ne pociva na uvjerenjima, nego na "darvinovskom instinktu" - nagonu za socijalnim opstankom i borbi za sto povoljniju poziciju u drustvenoj raspodjeli moci, ugleda, usluga i svakovrsnog zadovoljenja.

Nacionalne partije upravo na ovaj nacin imitiraju ono najgore iz bivseg poretka: u uslovima, istina, sada pseudovisepartijskog poretka, one stvaraju istodobno kvazimonopartijski rezim u kojem prisiljavaju ljude na ulazak u partiju i to tako sto uslovljavaju njihove socijalne funkcije i pristupe drustvenim i materijalnim resursima u privredi, politici, kulturi, vojsci, policiji i sl., clanstvom u Partiji. Ako se tome dodaju metode zastrasivanja i direktnih pritisaka - eto najboljeg nacina da se partija omasovi i da se kao masovna partija utemelji na razumljivom licemjerstvu i ogoljelom, ali i prikrivenom pragmatizmu.

I otuda, mogu li se gradjani na izborima osloniti na takve Partije? Zar nije, sam po sebi, jasan odgovor na to pitanje? Njega svjedoci i sve vidljiviji strah ovih stranaka od izbora, jer one znaju kako se sve to lazno mora jednom pokazati i upropastiti stranke.

Bijeda konvertita
Zna se: od onih 420.000 bivsih clanova Saveza komunista BiH preko 200.000 je glasalo za nacionalne partije. A onda je jedan veci broj i clanstvom pristupio nacionalnim strankama. Oni su konvertiti sto iz ubjedjenja, jer je ono komunisticko bilo prinudno i lazno, a sto zbog pukog probitka, ali, kasnije, i zbog iznudjenog pragmatizma. Dospijevsi u vladajuce stranke, oni cine i njihovu kicmu, ali nosecu, a ne umnu, jer, osnivaci tih stranaka ostaju na izvoru, i to ogradjenom.

Sto garantuje da se ti konvertiti, oni su to i po svojoj labavoj psiholoskoj strukturi, u prvoj prilici nece jos jednom predomisliti i okrenuti ledja stranci? To oligarhije nacionalnih stranaka znaju, i otuda maniri represije u izbornim kampanjama. Masovne partije pocivaju na toj masovnoj psihologiji utilitaranih konvertita, a oni su, ustvari, dio socijalne patologije.

No, ne znajuci, u svojoj opsesiji vlascu, za taj vlastiti temelj, imitiraju masovnost i na taj nacin sami sebe, iznutra, razjedaju i prikracuju sebi buducnosnu perspektivu. Tu nema lijeka: konvertitski sindrom je epidemican i neiskorjenjiv, osim uz masovne cistke, a to znaci i uz vlastito raspustanje.

Ali, imitacije onog najgoreg nisu time iscrpljene.

Mravinjak autokratizma
Decenijama je Savez komunista vrvio od lokalnih, provincijalnih, regionalnih i republickih vodja i pseudovodja, umisljenih lidera, samopromoviranih autoriteta, surovih autokrata i kvazidiktatora. Sijali su oni "strah i trepet" i unutar Partije, i unutar drustva. Imitirajuci upravo to najlosije iz bivseg Saveza komunista, vladajuce nacionalne partije slijede ovu tuznu i gorku stranu ondasnjeg Saveza komunista.

Medjutim, kada je u sveopstoj krizi doslo do detroniziranja lokalnih "harizmi", "historijskih vodja", samozvanih lidera, CK-ovskih vlastodrzaca, a do tog detroniziranja moralo je doci kad-tad, i partija se morala raspasti. Nije, sa marginalizacijom autokratskih struktura, imala unutrasnje defanzivne mehanizme niti se mogla unutarnjim vitalitetom, ocuvati kao Cjelina i kao Organizam sposoban za opstanak.

Buduci da vladajuce nacionalne partije slijede ovo najgore iz nase emancipatorske tradicije, onda se moze i reci: kada se raspadne "mravinjak lidercica", opstinskih "pasa i knezova", njihovih autokrata, "vodja i vodjica", lokalnih diktatora i ratnoprofiterskih mocnika, onda i ove partije u svojoj masovnosti, utemeljenoj i na iznudjenoj lojalnosti stranci, ne mogu opstati kao autonomni entiteti: moraju se raspasti. Slijedit ce njihova povijesna marginalizacija ako ne i totalni raspad.

I kako se, onda, gradjani mogu oslanjati na takve stranke ciji nestanak slijedi iz samog principa njihove konstitucije.

Laz rituala
Pogledajmo jos jedan aspekt imitacije onog najgoreg, odnosno ovog neukog imitatorskog duha, sto tako zilavo opstoji u vladajucim nacionalnim strankama.

Znak duboke krize poretka "mrskog socijalizma" pojavio se, izmedju ostalog, i onda kada su ljudi poceli da zive na nebu socijalistickih simbola umjesto da zive stvarni zivot i od stvarnog zivota. Praznina socijalne stvarnosti i kriza legitimnosti vlasti pocele su se kompenzirati praznim simbolickim svijetom koji je htio da integrira, privlaci, zacarava i osigurava lojalnost. Podsjetimo se: doba je to stotina obljetnica i godisnjica, proslava historijskih datuma, inflacije kultova licnosti, doba svakodnevnih rituala, politickih obreda i sakramentnih slava. Sve to producira socijalisticka ideologija kao zamjenu ili nadoknadu za stvarnu krizu drustva i kao fiktivni odgovor na realnu disfunkciju poretka.

No, vladajuce nacionalne stranke, uz golemu euforiju, upravo imitiraju sve to: one su, i bez obzira na prosle teske ratne okolnosti, i bez obzira na trajucu socijalnu bijedu i neizvjesnu buducnost drzave, akteri novih kultova i raskosnih obljetnica, sjajnih obreda, "obozavanja" mnostva lokalnih licnosti, bljestavih procesija i lezernog, odnosno bezosjecajnog paradiranja.

One, zapravo, pisu "novu historiju", pa, zato, stvaraju nove kult-dogadjaje, otkrivaju stare svetinje i pretvaraju ih u obrednu aksiomatiku, produciraju nove sakramentne datume, u duhu neukusne prepotencije obiljezavaju partijske obljetnice, kao i godisnjice navodnih zrtava prijasnjih rezima, a raskos i teatralnost tih novih svetkovina poprima dimenzije iracionalizma i imoralizma.

Ne preostaje vladajucim nacionalnim strankama nista drugo do da zarone u opasni, a tako i privlacni svijet opcinjavajucih simbola i zavodljive demagogije sa kojima se, uz produkciju masovnih ksenofobija, vlada i prikriva, manipulira i zamracuje, samoobmanjuje i vjestacki produzava vlastita egzistencija. Ali, samo zakratko, od danas do sutra, doduse, uz rizike i tegobne konzekvencije za bosanskohercegovacke gradjane.

I kako gradjani BiH, znajuci za tu jednokratnost i za fiktivne osnove takve moci vladajucih nacionalnih partija, mogu dati svoje glasacko povjerenje, upravo, njima?

Unutarnji obracuni
I samo jos jedna ilustracija. Sjecam se kako je jednom, tamo 70-ih godina, jedan visoki funkcioner Saveza komunista Jugoslavije govorio kako je od 1945. godine iz Komunisticke partije Jugoslavije izaslo, na razlicite nacine, istjerivanjem, prije svega, preko tri miliona ljudi i kako je to, upozoravajuci govorio je, najveca opozicija Partiji, sto se, u osnovi, nakon 1990. godine pokazalo i tacnim. No, niko tada nije se tim uzbudjivao. Obracuni i cistke unutar Partije postali su standardno sredstvo unutarnje "dezinfekcije".

Upravo nacionalne stranke, od pocetka svoje pojave, preuzele su taj manir cistki i unutarnjih obracuna, i to ne u irelevantnom opsegu. Masovno je vec godinama odlijevanje "pravovjerenih kadrova", ispocetka istinski lojalnih, a kasnije otjeranih ili razocaranih kadrova. I tu se onda stvara i ona za vladajuce pretenzije, mada one u svom mediokritetstvu toga nisu ni svjesne, opasna opozicija.

No, taj manir unutarnjih obracuna, s kojima jedni otpadaju u degradaciju, a drugi istrajavaju kao postojani kamen temeljac stranke, ne samo da je unutarpartijska stvar. Kad se takvi raskoli dogadjaju unutar opozicionih, a posebno patuljastih, marginalnih partija, partija koje su, iskoristivsi formalne mogucnosti, ostale na razini pukih udruzenja minijaturizirane grupe gradjana, onda to nema nikakvih reperkusija po drzavu i narod. Ovdje je drugacija stvar. S obzirom da posjeduju ekonomsku, drzavnu i vojno-policijsku moc, tamo gdje kod njih "glave padaju", cijeli narodi ulaze u egzistencijalne rizike i opstu nesigurnost, pa cak i u unutarnje oruzane sukobe. Dakle, imitacija onog najgoreg u ovom aspektu okoncava, u novom povijesnom kontekstu, teskim konzekvencijama koje granice i sa samim opstankom cijelih naroda.

I kako onda takvim strankama, iz cijeg konstitucionalnog defekta, a jedan od njih je populizam i masovnost, neminovno slijedi mentalitet i nuzda "unutrasnjih obracuna" najsurovijim sredstvima frakcijskih borbi i politickog podzemlja, glasacko tijelo moze dati pojedrenje?

Epilog
Ne bi vrijedilo upozoravati na ovaj imitatorski duh vladajucih nacionalnih stranaka, a zluradost bi, kad bi ona bila dominirajuci motiv, cak i podsticala njegov intenzitet i obim, kad one, sa stanovista svoje dosadasnje drzavno-politicke i vojne moci, zapravo, ne bi objektivno, odlucivale o sudbini naroda i drzave BiH. Sve ono lose u njima i oko njih zestoko se odrazava na stanje i perspektive naroda i drzave BiH. Otuda se ne moze biti ravnodusan prema njihovom unutarnjem profilu i djelovanju.

S druge strane, kako ove stranke pretenduju i na stalno obnavljanje svoje drzavne, uz to i mononacionalno pojmljene vlasti, to ni gradjani BiH ne mogu biti ravnodusni prema svemu onome sto u njihovoj politickoj egzistenciji cini imitaciju najgoreg iz nase nedavne proslosti.

Diskontinuitet sa onim losim, a kontinuitet sa najvisim civilizacijskim dometima iz nase emancipatorske tradicije u cjelini - to bi, za nasu zajednicku dobrobit, mogao biti i orijentir nove samosvijesti i glasacke volje bosanskohercegovackih gradjana. Taj orijentir ne pruzaju, niti mogu ikada pruziti, nacionalne partije.

Izmedju tri ekstrema, neokomunizma, koji, nakon svega, nema nikakvih sansi na restauraciju, pannacionalizma, koji je, neporazen, djelatnomaligna bolest drustva, i paleoliberalizma, koji u formi surove privatizacije i starog, divljeg kapitalizma, dolazi svom zestinom koja se ne kontrolira, postoji i cetvrti put. To je projekt Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i njoj srodnih aktera demokratske alternative u Bosni i Hercegovini. Tu je odgovor na sadasnje neizvjesnosti, tjeskobe, bijedu i rizike, i tu je orijentir demokratske, humane, socijalne i pravne drzave Bosne i Hercegovine.