Ako je zaista rezim kriv za otmicu Stambolica, tada su jace nego ikad na sceni stajali Miloseviceva ledena racionalnost i pogibeljna iracionalnost njegove supruge. Njegova poruka ostatku opozicije je ubistvena: ako sam to mogao da uradim covjeku koji mi je bio kao brat i koji je ugledniji od svih vas, cemu se onda mozete nadati vi? Izborima? Pobjedi? Predaji vlasti? Iracionalizam Mire Markovic, medjutim, jos je ubistveniji: da li se jos neko nada da ce dozivjeti da se obraduje nasem odlasku? Kada bi to dozivio Stambolic, za nju bi to bilo posebno bolno, posebno uznemiravajuce. To bi za tu zenu, osjetljivu prema sebi taman koliko neosjetljivu prema hiljadama mrtvih i milionima osiromasenih, bila zapravo prava mjera njene propasti

"Ivane, javi se", odjekivalo je u proslu subotu beogradskim izletistem Kosutnjak, dok je tristo policajaca pretrazivalo teren oko trim-staze. Na tom mjestu prethodnog jutra zadnji put je vidjen Ivan Stambolic, posljednji covjek prije Slobodana Milosevica koji je nesto znacio u srpskoj politici. Posto se Ivan nije javio, ova infantilna pretraga je poslije dva dana obustavljena, ali se policija nije oglasila jer, kako je receno novinarima, ako je gotova pretraga, nije istraga. Zavrsetak istrage i obecano policijsko saopstenje nisu mogli da sacekaju ni Milosevicevi mediji, koji su petog dana od nestanka covjeka koji je nekada vladao Srbijom prekinuli zavjet cutnje. Kako je Stambolic posljednjih desetak godina spadao u red rijetkih srpskih biznismena koji se nije mijesao sa podzemljem, sve sumnje su pale na politicke razloge, sto ce reci na rezim. A posto Milosevicev rezim ne otima biznismene da bi kasnije od njihovih porodica iznudjivao novac, jer je navikao da to zavrsava sa glavom kuce bez da je otima, i posto je dokazano da vise voli da radi sa mrtvim nego sa zivim politickim protivnicima, to je svakim danom sve manje nade da je Stambolic medju zivima.

"Ja ipak mislim da je odveden u policiju i da ga tamo drze. Mozda ce ga, kad se sa njim dobro izrazgovaraju, pustiti kuci ili nam reci gdje se nalazi", treceg dana od nestanka govorila je sa pomijesanim osjecanjima nade i srdzbe Stamboliceva supruga Katarina. Prema rijecima porodice, on je 25. avgusta oko 9 sati ujutro obukao trenirku i otisao da dzogira na kosutnjacku trim-stazu. Posto se nije vratio u uobicajeno vrijeme, porodica je nestanak prijavila policiji i nastavila pretragu po beogradskim bolnicama. Njegov advokat Nikola Barovic prenosi kako je cuvar restorana "Golf" u Kosutnjaku rekao policiji da se Stambolic odmarao na stazi kod parkinga ispred restorana, a da je gotovo u isto vrijeme tuda prolazio bijeli kombi. Kombi je nakratko stao, a kada je produzio u istom pravcu, navodi cuvar, Stambolica vise nije vidio. I to je sve. Nema covjeka.

Imaju li Dodik i Djukanovic alibi?
Barovic je u utorak bio jedan od rijetkih koji je gajio optimizam da je njegov klijent i prijatelj ipak ziv i da je uhapsen. Optimizam je temeljio i na tome da rezimski mediji nisu objavili nista o otmici. "To je ujedno i poruka da je politicka odluka da Ivan Stambolic bude uhapsen", rekao je Barovic. Ali vec u srijedu prijestona Politika je objavila konfuzan tekst u kome je citalastvo obavijestila da je nestanak Stambolica, "bivseg komunistickog politicara, i dalje pod velom tajne". Pozivajuci se na nezvanicne informacije iz beogradske policije, Politika pretpostavlja da je Stambolic "vjerovatno kidnapovan". Istina, nije bas napisala da su bijeli kombi koji je pokupio Stambolica poslali Milo Djukanovic ili Milorad Dodik, dovoljno je bilo da se u tekstu navede da je bivsi predsjednik Srbije posljednjih godina poslovao sa firmama iz Republike Srpske i Crne Gore, a da je onoga dana kada je otet, trebalo da otputuje na sabor trubaca u Gucu u drustvu direktora jedne velike firme iz RS-a. Ova teorija, ako tu neke teorije ima, ima iskljucivo psiholosko dejstvo na citaoce, kojima je odavno jasno kako je Srbija u takvom polozaju jer je pljackaju biznismeni iz RS-a i Crne Gore, pa zasto bi im onda bilo tesko da kidnapuju jednog Stambolica. Naravno, da je Politika zaista zeljela da doprinese rasvjetljavanju otmice, morala bi naprije da odgovori na pitanje zasto i po cijem nalogu je tek petog dana od otmice napisala prvu rijec o tome. Ali bilo je i bombasticnijih teorija, koje su odreda, vise nego o misteriji Stambolic, govorile o stanju, ambicijama i sklonostima svojih proizvodjaca.

Postovaoci marke Le Carre
Po obicaju, jednu od originalnijih teorija zastupao je novinar Aleksandar Tijanic, koji vjeruje da je nekadasnji predsjednik Predsjednistva Srbije u policiji "na tzv. prepariranju ne bi li ga slomili i od njega dobili izjavu kojom bi optuzio neke druge ljude za nekakvu zavjeru i dogovor sa strancima oko preuzimanja vlasti u Srbiji posto navodno ovdje dodju Amerikanci ili snage NATO-a". "Pretpostavljam da ce u pitanju biti zvucna imena i jedan takav proces koji ce zaglusiti srpsku medijsku sferu i koji ce, po sudu onih koji su eventualno zamislili citav taj projekat, preokrenuti stav birackog tijela", vjeruje Tijanic. Naravno, takve teorije, dostojne Le Carrea, ne pate od manjkavosti koliko od viskova: sve one polaze od pretpostavke da je Milosevic genije zla, ali ipak genije, ne dovodeci u pitanje zasto je genije otraljavio sve cega se docepao, zasto genije zla nije napravio Srbiju do Beca, zasto barem svim svojim glasacima nije za ovih 12 godina, koliko vlada, obezbijedio tri obroka i zasto je dozvolio da Bill Clinton vlada svijetom dva mandata umjesto da ga je genije zla smijenio cim je ovaj naucio da bez greske pokazuje Srbiju na karti.

Tesko je povjerovati i u pretpostavke kakve se pojavljuju u stranoj stampi kako je Stambolic nestao zato sto je previse znao o porodici Milosevic-Markovic. Istina, ne koliko Stambolic, ali o toj porodici bar dva miliona Srba zna dovoljno ili, bolje receno, znaju svi koji o njima hoce da znaju i nijedna masta ne moze da zamisli sta bi to i jednima i drugima posebno novo mogao da saopsti Stambolic, koji se iz politike povukao 1987, posto ga je Milosevic smijenio i prije nego sto je genije zla napravio sva djela koja su ga ucinila poznatim.

Racuni sa historijom
Najmanje je sa teorijama zaostajao Vuk Draskovic, koji je u Stambolicevoj otmici prepoznao jos jednu potvrdu svoje genijalne politike. Stambolic je otet, kaze Vuk, da bi bio sprijecen da se kandiduje protiv Milosevica i razbije socijalisticko biracko tijelo, sto je jos jednom pokazalo kako je Vukova varijanta da, pored opozicionog kandidata Vojislava Kostunice, protiv Milosevica delegira Vojislava Mihailovica Unuce, a sve pod devizom da, sto je vise kandidata i unucadi, to je manje glasova za Slobu. Tako je Draskovic, kome osjecanja sopstvene velicine ne manjka, ne samo izjednacio Unuce i Stambolica nego i pokazao da mu, onako genijalnom i dalekovidom, sopstvena nesreca nije pomogla da shvati tudju.

Naime, Stambolic, koji je volio da kaze kako ima "nerasciscene racune sa istorijom", jeste na opozicionoj sceni posljednjih mjeseci trazio svoje mjesto, ali on sebe nije dozivljavao ni kao jednog od unuka ni kao jednog od sestrica (iako je sedamdesetih u politiku uplovio kao sestric tada mocnog Petra Stambolica). Stambolic je o sebi volio da misli kao o covjeku sa velikim moralnim i politickim kapitalom, kao faci koja simbolizuje bolje dane srpske politike. On je, takav, u politiku zelio da se vrati na velika vrata, ne samo kao nadstranacka nego i kao natpoliticka licnost. Za svih godina propasti Srba i Srbije pod Milosevicem, Stambolic je to sve sa strane gledao, briljantno analizirao, ali jezikom covjeka koji je uvrijedjen i ne zeli ni u sta da se mijesa. Toliko da su ga oni kojima nije bio drag podrugljivo zvali "patrijarh".

Srpski Perikle i slucajan fenomen
Elem, da se ne lazemo, Stambolic je bio mnogo omiljeniji kada je ostao bez vlasti nego dok je pio sa tog izvora. Nije to bila tradicionalna balkanska drustvena igra ljubljenja gubitnika, jednostavno Stambolic za svoje vladavine nije bio omiljen politicar. Javnost ga je dozivljavala kao konfekcijskog partijskog frazeologa bez harizme, intelektualci ga nisu voljeli jer je dosao na talasu komunistickih konzervativaca, koji su sedamdesetih porazili liberale Marka Nikezica. Kao takav, dobro je pazio dokle se sa slobodama moze ici i sa svojim aparatom proizveo nekoliko zescih antidemokratskih afera. Nije ga volio ni partijski aparat u ostalim jugoslovenskim republikama, o kosovskim Albancima da se i ne govori, jer su ga zbog najava o promjenama Ustava Srbije smatrali nacionalistom (!?) i lijepo su se obradovali Milosevicu i podrzali njegov nalet. Drugim rijecima, najveci Stambolicev politicki kapital do rata u Bosni bila je cinjenica da ga je otjerao Milosevic i da se njegova vladavina Srbijom, posebno u poredjenju sa vladavinom njegovog prethodnika, mirne duse moze nazvati Perikleovim dobom.

"Milosevic jeste fenomen, ali slucajan fenomen, njega su rodile okolnosti. Da nije njega, te okolnosti bi rodile drugoga", odgovorio je Stambolic na pitanje zasto je proizveo monstruma prije cetiri mjeseca na jednoj tribini u Uzicu, vec umoran od slicnih odgovora u kojima je decidno prihvatio odgovornost za dovodjenje na vlast covjeka koga je godinama smatrao prijateljem i za ciji politicki proboj je zasluzniji od njega samog.

"Na kraju i on mora da bude srusen, vecina ljudi je protiv njega i oni ce ga stici", rekao je Stambolic u jednom od posljednjih intervjua za TV Crne Gore, razblazujuci svoj optimizam surovim upozorenjem znalca: "On nikad nece otici mirnim putem." Sve to govori da Stambolic kao politicar sazrijeva tek po odlasku sa cela Srbije. Medju prvima shvata prirodu Milosevicevog nacionalizma, kritikuje ga rijetko ali precizno, sto, tvrde upuceni, Milosevic redovno prati i dvaput cita. "Milosevic je uvijek ostavljao Srbe u krizi u kojoj smo uplaseni od nekog sa strane, vodjeni kao ovce, kao da smo u nekoj Sjevernoj Koreji", jedna je od Stambolicevih dijagnoza Milosevicevog nacionalizma.

Sastanak kod Vukobrata
Kada je prijateljstvo puklo - Slava Djukic, nesluzbeni (i nezeljeni) Milosevicev biograf, tvrdi zbog Mire Markovic - i kada je otisao iz vlasti, Stambolic se udomljuje kao predsjednik Jugoslovenske banke za medjunarodnu ekonomsku saradnju (JUBMES). Tamo uspijeva da odrzi, koliko je to bilo moguce, solidne veze sa strancima i bivsim jugoslovenskim republikama. Kako mu je u svemu tome bilo, najbolje svjedoci njegova iznenadna posjeta Sarajevu 1995. godine, gdje ga je beogradska stampa, kazu, po Milosevicevom nalogu - jer se Stambolic kao bivsi gazda nije mogao napadati u medijima bez da se pita sadasnji gazda - optuzila da je isao na poklonjenje Aliji Izetbegovicu, dok se u Sarajevu moglo cuti da ga je poslao sam Milosevic.

U JUBMES-u ostaje do 1998, kada Milosevic gubi ranije obzire i smjenjuje ga. Tacno deset godina nakon sto su se vidjeli posljednji put na sahrani Stamboliceve 24-godisnje kceri Bojane, koja je poginula u saobracajnoj nesreci u okolini Tivta. Ostalo je zapamceno da je njegova zena Katarina tom prilikom odbila da se rukuje sa Milosevicem.

Stamboliceve medjunarodne veze i posebno veze u zemljama nekadasnje Jugoslavije nisu mogle biti razlog zbog kojeg bi Milosevic zelio da ga se rijesi. Mogucnost da Stambolic uopste pristane da statira na predsjednickim izborima i cijepa Milosevicevo biracko tijelo takodje nije vjerovatna. On nije bio covjek te eksplozivnosti kojom bi rusio rezim, on je svojim iskustvom mogao da bude koristan tek kasnije.

Da je zelio da se vrati u politiku, danas mogu da potvrde mnogi koje je odbio: i Zoran Djindjic, koji je na tome jedno vrijeme radio, i vojvodjanske opozicione stranke, koje su u njemu zeljele da vide svog predsjednickog kandidata, i Boris Vukobrat, srpski biznismen iz Pariza koji je nedavno uprilicio jedan zanimljiv sastanak, na kome su, osim Stambolica, bili prisutni i bivsi makedonski predsjednik Kiro Gligorov sa svojim sinom Vladom, poznatim ekonomistom, te Azem Vlasi sa suprugom Nadirom. Miloseviceve sluzbe vjerovatno su bile obavijestene o tom susretu, ali koga je mogao da ugrozi taj skup uglednih ljudi i politickih autsajdera. Nikoga.

Samim tim nestanak Stambolica dobija jednu monstruoznu dimenziju, koja, ako se pokaze kao opravdan motiv, plasi vise nego sve nabrojane teorije. Ako je zaista rezim kriv za otmicu Stambolica - a osim njih na horizontu nikoga nema - tada su jace nego ikad na sceni stajali Miloseviceva ledena racionalnost i pogibeljna iracionalnost njegove supruge. Njegova poruka ostatku opozicije je ubistvena: ako sam to mogao da uradim covjeku koji mi je bio kao brat i koji je ugledniji od svih vas, cemu se onda mozete nadati vi? Izborima? Pobjedi? Predaji vlasti? Iracionalizam Mire Markovic, medjutim, jos je ubistveniji: da li se jos neko nada da ce dozivjeti da se obraduje nasem odlasku? Kada bi to dozivio Stambolic, za nju bi to bilo posebno bolno, posebno uznemiravajuce. To bi za tu zenu, osjetljivu prema sebi taman koliko neosjetljivu prema hiljadama mrtvih i milionima osiromasenih, bila zapravo mjera njene propasti.

Ako je bar nesto od toga tacno - a nadajmo se da nije tacno nista - pokazace se da Stambolic nije ni imao sanse. Jer Milosevic od njega nije imao sta da trazi. Osim njega samog.