Sta je izgubilo bosansko hrvanje i kako je djecak iz Zenice postao turski idol i favorit mitologiziranju sklonih navijaca od Sarajeva do Madrida? Zasto Dejan Savicevic nije dobio zamjenu i kakva je veza Erica Cantone, Gheorghea Hagija, Safeta Susica, Alessandra Del Piera, Marca Van Bastena i kapitena bosanskog tima?

Pape na strunjaci
Dvije godine nakon sto je Miljan Miljanic u Spaniju poveo jos jednu reprezentaciju jugoslavenskih nadanja, vrativsi se sa tek jednom, kilavom pobjedom protiv ekipe Hondurasa, trinaestogodisnji djecak iz Zenice otisao je na prvi trening u zivotu, dajuci svakodnevnom igranju lopte dozu ozbiljnosti. "Bilo nas je sedam-osam iz mahale. Za dva mjeseca odustali su svi sem mene. Nekome je bilo mrsko ustat', nekome ici...", sjeca se kapiten bosanske fudbalske reprezentacije i, na pitanje je li, kao i sva djeca svijeta, trceci za loptom, sebe zvao tudjim, zvucnim imenom, kratko odgovara: "Safet Susic."

Elvir Bolic nije dugo bio pionir zenickog "Celika". Jednog jutra, umjesto na stadion, otisao je u dvoranu u kojoj ce provesti godinu dana. Najbolji strani strijelac u povijesti turskog nogometa trenirao je - hrvanje! Kazu, uspjesno. "Bio sam pionirski prvak nekih turnira, al' sam vidio da ta sila bas nije za mene."

Sa strunjaca se Bola vratio na travu i tog je datuma, kojeg se fudbaler nesklon prezvakavanju proslosti nikako ne moze sjetiti, zapocela prica o tome kako su se u jednom Bosancu, fudbaleru mahalskog gena, rumunske lucidnosti i evropske upotrebljivosti, uslovno receno, naravno, sreli na sanse osudjeni Alessandro Del Piero i covjek za kojeg je Pele rekao: "There is a many good players in the world, but for me, one is the best" ("Postoji mnogo dobrih igraca na svijetu, ali za mene - najbolji je jedan"). Dakle, gospodar poteza rodjen u Ceausescuovoj Rumuniji - Gheorghe Hagi. Istina, Bolic bi taj spoj objasnio malo drugacije, stavljajuci pored Papetovog imena na listu idola jos jedno - holandskog centarfora Marca Van Bastena. A to je, u osnovi, slicna kombinacija. Sa dozvoljenim odstupanjima.

Od pionira s kojim je zivce gubio Nermin Hadziahmetovic, do prvog tima "Celika", Elviru Bolicu trebalo je jako malo vremena. Bez obzira na neslaganja sa trenerskim metodama rada. "Najgore mi je padalo trcanje", kaze Bolic, nesvjesno se mrsteci i na samu pomen nogometnog segmenta kojeg balkanski znalci nikada nisu ni voljeli, ni puno praktikovali. Sa 16 godina i 10 mjeseci zivota, Bola je prvi put bio u prvom timu, usavsi s klupe na utakmici izmedju "Celika" i Nogometnog kluba "Osijek". Ubrzo ce tamnokosi mladic ostaviti klupu i medju prvih 11 istrcati na Bilino Polje. "Celik" je te nedjelje pobijedio prvaka Jugoslavije, FK "Vojvodinu" iz Novog Sada, ciji je trener bio kasniji tvorac najuspjesnije "Zvezdine" generacije - Ljupko Petrovic, rezultatom tri prema jedan, a u rubrici za strijelce prvi put je pisalo i - Elvir Bolic.

Sezonu 1991/92. "Celik" je igrao u Drugoj ligi, a najbolji strijelac jesenjeg dijela bio je jedva punoljetni mladic koji ce decembra posljednje mirnodopske godine odseliti iz Zenice u Hotel "Mladost", bazu mladih sportista dovedenih da uspiju u Beogradu. U klubu za koji i danas kaze da je po ustroju i nacinu funkcioniranja - evropski, Elvir Bolic ce ostati do maja 1992, davati golove i spremati se da ispuni zelju "Zvezdine" uprave vodjene dvojcem Dzajic - Cvetkovic: zamijeni Dejana Savicevica. "Iako su sve vrijeme ljudi iz 'Zvezde' bili korektni prema meni, ja sam tog proljeca poceo razmisljati o odlasku. Stigao sam u Francusku, u kamp jugoslavenskih reprezentacija, i tamo pobjegao iz karantina, objasnivsi kasnije da vise necu igrati u 'Zvezdi'."

Elvir kao Eric
I opet prica o dribleru iz Zenice dobija novi pocetak. Umjesto u Spaniju ili Francusku, Elvir Bolic odlucuje otici u Tursku. Sa "Galatasarayem" ce osvojiti titulu prvaka i u tom klubu postati ono sto je u "Manchester Unitedu" bio Eric Cantona - pokretac volje koji kraj puta doceka kao posmatrac. Elem, Cantona ce iz "Manchestera" otici da bi se rodile nove bebe i da bi Alex Ferguson s njima i iskustvom Ericovih titula pokorio Njemacku i osvojio Evropu. Bolic je vec nakon prve godine, i takodjer osvojene titule, ostavio "Galatu", koja ce u zanimljivoj igri sudbinske osvete, predvodjena rumunskim magovima, razbiti ostrvske "Leeds United" i "Arsenal". U Istanbul ce se vratiti brzo, ali na drugu adresu. U znatno popularniji "Fenerbahce". Bilo je to vrijeme u kojem je vise ljudi bilo za Bolica nego za Demirela, u kojem su se najbolje prodavale novine koje su imale njegovu sliku na naslovnoj stranici i... "Mediji u Turskoj traze interesantnu licnost, i kada je nadju, ona vise nema mira. Ja sam se u jednom trenutku umorio od toga, od nemogucnosti da na miru popijem kafu, od toga da znam kako postoje novinari koji znaju sve o meni, od biografije do intime."

Prije dvije godine, bas kada ga je u svom napadu zeljela vidjeti uprava "Parme", Elvir je na pitanje o evropskim planovima odgovorio: "I Turska je u Evropi!" No, ovog je ljeta ipak odlucio otici. Ne u Vigo da bi sa Mostovojem i Karpinom cinio napad spanskog prvoligasa "Celta", kako je bilo najavljeno, vec u "Rayo Vallecano" iz Madrida, uz objasnjenje: "Tesko bi mi bilo nakon Istanbula otici zivjeti u Vigo. Jednostavno, lakse mi je u Madridu."

Elvir Bolic je kapiten fudbalske reprezentacije BiH. Dribler koji ne sanja ali zeli svoj brod, koji na konstataciju kako igrace sto preferiraju bicikl fintu, nagli for i dodavanje petom (u jednoj akciji) sve rjedje traze veliki klubovi, samo slijeze ramenima i kaze: "Ne mogu ja nakon 15 godina igranja sada otici u teretanu, nabiti se i ici skakati. Ja volim odigrati lijep potez, koristan za ekipu, ali i zabavan za one ljude koji dodju gledati utakmicu." Ljude kojim se Bola, barem u Bosni, nakon svakog gola okrene s osmijehom koji bi na mahalskim turnirima bio zamijenjen ironicnim pitanjem na koje se odgovor zna: "Umijem li s loptom?"