DOMINIK ILIJASEVIC COMO, APOSTOL ZLOCINA

Dominik Ilijasevic Como, zapovjednik kiseljacke postrojbe HVO-a za specijalne namjene pod nazivom "Maturi- ce", uhapsen je u Kiseljaku 28. augusta zbog pokretanja sudske istrage za ratne zlocine u Stupnom Dolu - u drugom pokusaju. Pravni izvori u Zenici, upoznati sa pripremom hapsenja Ilijasevica, tvrde da su uhicenje prvobitno trebali da izvedu pripadnici MUP-a Srednjobosanskog kantona u Travniku, ali da je akcija "provaljena". Tada su brojni pripadnici "Apostola" i "Maturica" obavijesteni da napuste Kiseljak.

Mogucnost da je na relaciji kantonalnog tuzilastva i suda iz Zenice i kantonalnog MUP-a iz Travnika, te u krugu upucenih u pripremu akcije u federalnom policijskom i tuzilackom vrhu, otkrivena namjera hapsenja osumnjicenog za ratne zlocine, glavni je razlog sto sada svi "peru ruke" od bilo kakvog ucesca u ovom slucaju. U kantonalnom MUP-u u Travniku su negirali bilo kakvu ukljucenost u ovo hapsenje na podrucju svog kantona. U zenickom kantonalnom MUP-u poricu da su na bilo koji nacin povezani sa ovim hapsenjem. Domaci pravnici upoznati sa slucajem, tvrde da je nakon prvog "provaljivanja" akcije, kantonalni ministar MUP-a iz Zenice zatrazio asistenciju specijalne jedinice federalnog MUP-a. Prema ovim izvorima, Kantonalno tuzilastvo u Zenici je, preko Kantonalnog suda, zatrazilo i dobilo saglasnost Haskog tribunala za krivicno gonjenje Dominika Ilijasevica zbog ratnih zlocina protiv civilnog stanovnistva. Hrvatski pravni izvori tvrde da je kompletnu pripremu slucaja izvrsilo Kantonalno tuzilastvo u Zenici. U Kantonalnom tuzilastvu u Zenici, medjutim, poricu svoje takve zasluge, tvrdeci da je kompletan pretkrivicni postupak vodjen u federalnom MUP-u i da je njima slucaj samo ustupljen zbog zakonske, teritorijalne nadleznosti.

Ovakvo izbjegavanje jasnih odgovora o tome ko je sta ucinio na pripremi krivicnog progona i hapsenja Dominika Ilijasevica onemogucava uvid javnosti u stvarne odnose unutar federalne i kantonalnih policija. Da li ce federalni ministar unutrasnjih poslova Mehmed Zilic pokrenuti jos jednu istragu kako bi se saznalo da li je zaista neki policijski zvanicnik dojavio pripadnicima "Maturica" da se priprema veliko hapsenje?

Karkin, ponovo
Za sada je nesporno da su hapsenje izvrsili bosnjacki pripadnici specijalne jedinice FMUP-a u Kiseljaku. Uz velike mjere obezbjedjenja, priveli su Ilijasevica Hilmi Ahmetovicu, istraznom sudiji Kantonalnog suda u Zenici. Na prvom njegovom saslusanju bila je prisutna i Suada Halilagic, zamjenik kantonalnog tuzioca. "Odjednom je sud bio prepun ljudi sa maskama na glavi i oruzjem", opisuje dogadjaje jedan sudija koji je bio vec dovoljno traumatiziran nedavnom delozacijom iz stana. Ilijasevicu je ponudjeno da ga, po sluzbenoj duznosti, brani Mensur Hasagic, advokat iz Zenice. "Ne znam otkuda vijest da je Ilijasevic odbio moj angazman zbog moje nacionalne pripadnosti. Naprotiv, na ponudu sudije, on je korektno odgovorio da zeli da sam izabere svog advokata." Vec sutradan po hapsenju, u zenicki kantonalni sud je stigao sarajevski advokat Fahrija Karkin, kao branilac po izboru.

Hrvatski pravni izvori podsjecaju da je u odvjetnickom timu na sudjenju Dominiku Ilijasevicu u Mostaru 1995. jedan od advokata bio i sarajevski advokat Martin Raguz, koji je takodjer i advokat nedavno uhapsenog Alije Delimustafica.

"Karkin je tu samo privremeno. Postoje ekipe hrvatskih odvjetnika koje ce preuzeti odbranu Dominika Ilijasevica. Svi bi se smijali kada bi Karkin pokusao da brani politiku HVO-a i Herceg-Bosne u Varesu. Jedno je braniti Delimustafica, ali zar bi Karkin mogao da se pojavi na Bascarsiji kada bi branio covjeka koji se javno hvalio da je otkinuo dvije balijske glave? Hrvatski branitelji su u drugoj poziciji. Uopce nije sporno da je Ilijasevic bio u Stupnom Dolu, ali jeste sporan nacin na koji su bosnjacki tuzioci pripremili zahtjev za provodjenje istrage protiv Ilijasevica. To je vise produzetak ratne propagande za ratne zlocine nego istina o dogadjajima u Varesu. Za zlocine treba da odgovaraju svi zlocinci, bez obzira na nacionalnost. Hrvati jos cekaju da Kantonalno tuzilastvo procesuira i brojne zlocine nad Hrvatima u Zenici, Varesu, Kaknju...", objasnjavaju hrvatski juristi upoznati sa slucajem Ilijasevic. Oni napominju da je njegovo hapsenje olaksanje i za same Hrvate u Kiseljaku i srednjoj Bosni, od kojih je Como naplacivao i "reket". Takodjer su svjesni da nije moguce izvrsiti hapsenje osoba optuzenih za ratne zlocine i kriminal kada postoji sprega politickih i policijskih zvanicnika sa takvim licima. Ali, ovi izvori vjeruju da bi bolje bilo da su stranci sami izvrsili i hapsenje umjesto sto su podrzali iskljucenje hrvatskih policajaca iz ovog slucaja. "Ovako su samo povecali podozrenje i nepovjerenje medju hrvatskim i bosnjackim policajcima", tvrde hrvatski pravni izvori, najavljujuci burno sudjenje.

Dzamije lete u zrak
"Como se, za sada, brani sutnjom, ali ako i kada progovori, past ce mnogi, cak i generali na sve tri strane - hrvatskoj, bosnjackoj i srpskoj", tvrde kontaktirani izvori. Svoju krivicu za ratne zlocine Ilijasevic je sam priznavao svojim izjavama (vidi okvir) jos u toku rata, ali zasto je tako neugodan i opasan kao - svjedok? Dominik Ilijasevic je rodjen u selu Mokrine (Hadzici) 15. oktobra 1965. godine, a prije hapsenja je zivio u Lepenici kod Kiseljaka. Kada su svi poceli da "peru ruke" od hrvatsko-muslimanskog sukoba, Como je na potpisivanje Vasingtonskog sporazuma o Federaciji BiH odgovorio tri sata kasnije - "podizanjem svih dzamija u zrak". Otvoreno je govorio o svojim "ratnim akcijama". Nakon sto je Haski tribunal optuzio Ivicu Rajica, kao lokalnog zapovjednika HVO-a, za ratne zlocine u Stupnom Dolu, hrvatske vlasti su u Mostaru organizirale sudjenje trojici celnih ljudi HVO-a u Kiseljaku: Ivici Rajicu, Dominiku Ilijasevicu i Vlatku Trogrlicu, zbog ubistva cetvorice pripadnika HVO-a tokom rata - ubijeni su Zeljko Bosnjak, Ivica (Marko) Pecirep, Davor Lovric i Zvonko Duznovic). U medjuvremenu, Rajic je optuzen u Haagu, i "tokom dejtonskih pregovora Kresimir Zubak je najavljivao njegovo izrucenje u razgovoru sa americkim zvanicnicima, ali je promijenio misljenje nakon povratka u BiH" (New York Times, 8. decembar 1995). Sredinom decembra 1995. godine, Rajic, Ilijasevic i Trogrlic su oslobodjeni optuzbi zbog nedostatka dokaza i pusteni iz zatvora. Rajic je nestao, mada se pretpostavlja da zivi u Hrvatskoj pod laznim identitetom. Ilijasevic je zajedno sa saborcima iz "Maturica" nastavio da zivi u Kiseljaku, u kome je u ugostiteljskom objektu "Jeruzalem", ciji je vlasnik muslimanske nacionalnosti ubijen, nastavio da cuva uspomene, duh i "djelo" svoje ratne postrojbe. Prema hrvatskim medijskim izvorima, cetvorica ubijenih Hrvata su "kao agenti SIS-a slali u Zagreb izvjestaje u kojima su Rajic i Ilijasevic optuzivani da su u toku rata imali unosne poslove sa cetnickim vodjama".

Hrvatski pravni izvori tvrde da Rajic nije imao takve veze samo sa Srbima nego i sa bosnjackim vodjama iz vrha Armije BiH, u Visokom i Zenici. "Como sve to zna, i ako progovori, mnogi ce leci. Mnogi ga potcjenjuju zbog izjava koje je davao, ali Como je obrazovan covjek i znat ce da postavi svoju odbranu", najavljuju nasi sugovornici. Haski tribunal je oslobadjanje Rajica i Ilijasevica na mostarskom sudu i Rajicevo pustanje na slobodu nazvao "jasnim primjerom krsenja Dejtonskog sporazuma".

Sef mafije
Bosnjacki istrazitelji su jos u toku rata prikupili brojne dokaze o ratnim zlocinima koje su pocinili pripadnici kiseljackih specijalnih postrojbi "Apostoli" i "Maturice". U protekle cetiri godine, haski tuzitelji, sudije i svjedoci su se cesto sporili oko podjele uloga izmedju Glavnog stozera HVO-a u Hercegovini generala Milivoja Petkovica i Slobodana Praljka, Zapovjednistva Operativne zone HVO-a u srednjoj Bosni generala Tihomira Blaskica, kiseljackog zapovjednika HVO-a Ivice Rajica i niza jedinica i zapovjednika kao sto su "Maturice" i Dominik Ilijasevic. Zavisno od razlika u vidjenju, tuzioci, odvjetnici odbrane i svjedoci su razlicito opisivali podjelu uloga. Ali, tek nakon hapsenja Dominika Ilijasevica, moguca je preciznija rekonstrukcija odnosa izmedju "Maturica", Rajica i Blaskica. Stoga su za istragu protiv Ilijasevica direktno zainteresirani i Ured haskog tuzioca i Blaskiceva odbrana, koju vodi Ante Nobilo. Bosnjacki istrazitelji vjeruju da pitanje Ilijaseviceve krivice nece biti posebno tesko dokazati, ali da je "glavni izazov istrage upravo istraga zapovjednog lanca unutar HVO-a".

"Samo pitanje njegovog ucestvovanja u zlocinima u Stupnom Dolu uopce nije sporno. Postoje jaki dokazi da je Ilijasevic bio tamo i da je ne samo zapovijedao nego i ubijao. Stoga ga je Haski tribunal u svom odobrenju svrstao u kategoriju A osumnjicenih za ratne zlocine, za koju postoje dovoljni i potrebni dokazi. Svjedocenja o njegovoj okrutnosti i zlocinima koje je pocinio su bolna i potresna, ali za sada nije moguce govoriti o detaljima radi zastite istrage", objasnjavaju istrazitelji.

U poslijeratnom periodu Dominik Ilijasevic Como je bio jedan od sefova organiziranog kriminala u srednjoj Bosni. To je takodjer jedna od optuzbi oko koje se slazu bosnjacki, hrvatski i medjunarodni izvori upoznati sa slucajem. "To je poruka i ostalim bivsim zgospodarima rata' i zsefovima mafije' koji su jos na slobodi. Srednja Bosna treba konacno da se odmori od takvih zlocinaca i kriminalaca", kazu hrvatski pravni izvori.

Como '94: Priznanje zlocina

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju od 13. augusta 1994. godine, Dominik Ilijasevic Como je u ime dvadesetak pripadnika "Maturica" i "Apostola" opisao zlocin u Stupnom Dolu svojim rijecima: "Sudjelovali smo i u borbama za Vares, ali Varesu nismo mogli pomoci kada je dvije i po tisuce ljudi bacilo puske i nije se htjelo boriti! Znam, provlaci se teza da smo mi krivi za pad Varesa. Vareski zupnik fra Ilija Pipica, koji je jos tamo, izjavio je da je Ivica Rajic dosao s bojovnicima iz Kiseljaka da namjerno odvede Hrvate iz Varesa. A to nije tacno! Muslimani su vec napadali Vares, uzeli su nekoliko hrvatskih sela i nasi su vec imali 15 mrtvih. Onda smo mi dosli vidjeti sta mozemo uraditi, dosle su i 'Maturice' i 'Apostoli', bilo nas je 150, da vidimo kako mozemo pomoci tim ljudima. Medjutim, tu nije bilo saglasnosti. Varesko vodjstvo s Antom Pejcinovicem na celu svercalo je oruzje za Muslimane, kompletno naoruzanje, gorivo i hranu, koje su oni preko srpskih teritorija navlacili za Vares, isli su i za Tuzlu i za Zenicu. Svi su se bavili svercom, a nitko odbranom! Stupni Do je bio u Donjem Varesu, na samom ulazu u grad. Tu su Muslimani drzali Vogos, dominantnu kotu iznad grada. Morali smo to uzeti da ljudima pokazemo da se Vares moze odbraniti. Smjenjuje se Emil Ara, zapovjednik Bobovacke brigade HVO-a, koji je poceo gubiti polozaje, izgubio je dva brda, i koji je kasnije, a inace je ozenjen Srpkinjom, presao u Srpsku vojsku! Noc prije naseg napada Muslimani su u Stupni Do ubacili svoje specijalce, a nisu izvukli civile misleci da ga mogu obraniti. Dva smo sata probijali njihove rovove, morali smo ih sve pobiti da bismo prosli. I onda pocinje borba u samom selu. Ti udjes u prizemlje, a on s prvog kata puca kroz strop od dasaka. I sta ces onda drugo, nego pali sve redom! Jest, bilo je i nesto ubijenih civila, ali ako vama Muslimanka baca bombu medju momke i momci vam ginu, sto ces drugo uraditi nego je ubiti?! Mi smo u Stupnom Dolu izgubili trojicu, imali smo 20 ranjenih, a jedan momak nam se vratio lud. Poslije je oko svega nastao problem. Zbog cega? Uvijek poslije tih akcija ide sanacija terena; idu ekipe koje ce, ako nadju stradale civile, to zapaliti i zatrpati. Medjutim, ovi iz Varesa to nisu napravili. Dva dana su to drzali tako i rekli nam da je sve odradjeno. Onda ulaze Svedjani, UNPROFOR, onda pocinje snimanje i igra oko Stupnog Dola. A sta su nama Muslimani radili, to niko ne govori!", objasnjavao je Ilijasevic u Slobodnoj Dalmaciji.

Como nije krio svoj odnos prema suzivotu sa Bosnjacima: "Nas odgovor na Washingtonski sporazum bio je - tri sata poslije potpisivanja sporazuma sve su dzamije letjele u zrak. (...) Nas Muslimani zovu telefonima, porucuju nam da ce nas sve pobiti. Oni traze da se 'Maturice' kompletno izvedu pred sud kao ratni zlocinci, kompletnu postrojbu traze. I porucuju, pomaknite te ljude iz Kiseljaka, pa cemo uspostaviti dobre odnose! Ali, mi ovdje imamo podrsku pravih momaka i postenih ljudi, pa nam to ne smiju uraditi, inace bi nas brzo sredili", govorio je Como u novembru 1994. godine. Bosnjackim policijskim specijalcima je trebalo pet godina i osam mjeseci da, uz medjunarodnu saglasnost, ipak stignu u Kiseljak.

Smrt je bila bliza

Pise: Igor Lasic

Milana Levara nije ubila ni plinska boca ni alkohol ni vlastita kuraza, kojoj se covjek ne moze bez divljenja cuditi niti bez cudjenja diviti, nego su mu glave dosli isti oni zombiji protiv kojih se borio jos od 1991. No, prije pogibije ovaj je ocajni borac za istinu ipak podnio podrobni izvjestaj bezocno indolentnim haskim istraziteljima

Haski svjedok Milan Levar iz Gospica poginuo je u ponedjeljak, 28. kolovoza, od eksplozije nepoznate naprave u dvoristu obiteljske mu kuce. Ova informacija zasad predstavlja jedinu sluzbenu vijest, a sve ostale jesu nagadjanja od kojih je najzanimljivije ono prema kojemu je Levar sam prouzrocio nesrecu, zavarivajuci automobil u kobnoj blizini plinske boce. Gospickim se ulicama isti cas razlila prica o puno alkohola i sedativa kojima se unesreceni bas u posljednje vrijeme odavao, valjda zato sto nitko ne bi povjerovao u neopreznost inace poznatoga i vrsnog majstora. A naoko bezazlene plinske boce u svojim su najblistavijim trenucima slucajno rusile citave minarete i potpaljivale sumske pozare, pa izvan tradicije ne bi bilo niti stradavanje covjeka koji je svijetu otkrio zlocine pocinjene u Gospicu '91., od pripadnika Hrvatske vojske nad zarobljenim srpskim civilima.

Krvave licke kupke U to vrijeme, Milan je Levar bio na duznosti zapovjednika izvidjacko-diverzantskog voda, a Gospic su napose odlikovale neke autenticne jezovite okolnosti, u odnosu na ostale hrvatske gradove s prve linije fronte. Naime, vec kroz prvih nekoliko mjeseci rata u gradu je uspostavljena u velikoj mjeri nezavisna vojno-policijska vlast, mimo drzave i zakona. Njezina moc se hranila opcim strahom izazvanim masovnim ubojstvima preostalih Srba, pa ce se Levar kasnije prisjecati atmosfere iz Gospica potkraj 1991. godine: "Cim bi pala noc, ljudi su izlazili na ulicu kao zombiji. Usljed takve euforije, nitko nije bio siguran." Sve ovlasti nad zombijima i njihovim zrtvama bile su u rukama samo dvojice ljudi, tajnika Kriznog stozera Tihomira Oreskovica i generala Mirka Norca. Od jednog trenutka, njima vise nije mogao na rep ugaziti ni Zagreb, koji ih je posadio na polozaje.

A Zagreb - tocnije Franjo Tudjman - nije pretjerano ni trljao glavu oko zbivanja u nekoj vukojebini iza sedam gora, izmedju izminirane fronte i djevicanskog sjevera Jadranske magistrale. Prvu ce nervozu prema svojim razigranim namjesnicima Tudjman iskazati tek nakon sto se u svijetu procuje za krvave licke kupke, no i tad ce intervencija skoncati jednom sminkerskom gestom starog kunktatora, kojemu je zivot prosao u ovisnosti o ljubavnom trokutu s partizanima i ustasama. Inace, na potonje dvije struje podijelili su se s pocetkom rata i branitelji Gospica, ali je ustaska frakcija ubrzo prevladala. Ishod ne cudi, uzme li se u obzir da je gospickim ustasama s kraja stoljeca uzor bio neponovljivi Maks Luburic, a bidnim "partizanima" - Franjo Tudjman. Izvan svake sumnje, Tihomir Oreskovic bio je nepatvoreni ustasa, s uvjerljivom puninom svih znacenja koje to ime podrazumijeva.

Evo kako je to izgledalo, prema Levarovim rijecima: "Jednom smo bili pozvani u zapovjednistvo, gdje smo Oreskovica i druge zatekli kako sastance usred gomile leseva po cijeloj sobi. Medju netom poklanim ljudima, kao da se nista nije dogodilo..." Drugi put Levar je bio neposredni ocevidac ubojstva, kada je Oreskovic osobno zadavio covjeka golim rukama. U Gospic se nije moglo uci nepozvan, niti se iz njega moglo udaljiti bez narocite dozvole. To su na svojoj kozi osjetili Levar i njegovi istomisljenici Zdenko Bando, zapovjednik vojne policije, i Zdenko Ropac, obavjestajni veteran. Nakon sto su dosli u sukob s Oreskovicem, i nakon sto je Bando smijenjen, pokusali su se dokopati vanjskog svijeta, u varljivom nastojanju da s formalno nadleznima zaustave gospicko ludilo u poodmakloj fazi. Stigli su do prve barikade, i potom su vraceni u svojevrsni kucni pritvor.

Spomenuti Tudjmanov pokusaj da umiri Tihomira Oreskovica odnosi se na njegovo smjenjivanje i nekoliko zatvorskih dana u zagrebackom Remetincu. Bilo je to dovoljno da Oreskovicev brat izda nalog Zdenku Bandi oko pripreme desetak probranih vojnih policajaca u Gospicu, koji bi oslobodili smijenjenog tajnika Kriznog stozera. Na srecu nesudjenih prevratnika, uz pomoc krajnje desne frakcije HDZ-a (ma koliko to zvucalo kao tautologija), Tihomir Oreskovic je ipak oslobodjen. Medjutim, o faktickoj moci koju je zadrzao nad Gospicem, kazuje i podatak da je Bando s mjesta zapovjednika vojne policije maknut zapravo tek potom, u jednom od kasnijih i nesluzbenih Oreskovicevih obilazaka Like. Intenzitet kojim je taj nekadasnji emigrant iz Amerike jos neko vrijeme punio stare kraske bezdanice, ili promovirao nove jame i stratista, ovisio je iskljucivo o njegovu vlastitom raspolozenju.

Ustaski teroristi
Poslije jos jednoga, takodjer neuspjelog pokusaja da o svemu pocinjenom otvore istragu u Zagrebu, Levar i Bando i Ropac obratili su se potkraj 1997. godine istraziteljima Haskog suda. O zagrebackoj avanturi poslije ce se Ropac ovako izjasniti: "Vec za vrijeme ispitivanja u Uredu za zastitu ustavnog poretka pomislio sam da smo povukli macka za rep. I doista, vec nekoliko sati nakon sto smo potpisali iskaze, nasa svjedocenja dospjela su u Gospic..." Puno bolji odnos nisu trojica odmetnutih u pocetku dozivjeli ni od haskih istrazitelja; iako su pristali na svjedocenje pred sudom, te im je garantirana maksimalna zastita, nije realizirano obecanje prema kojemu bi kao svjedoci trebali dobiti inozemne azile, s radnim dozvolama i smjestajem za vlastite obitelji. Nekoliko tjedana potom, ogorceni svjedoci sazvali su otvorenu konferenciju za tisak u sjedistu zagrebackog Reutersa.

U sto su se poslije tog pothvata pretvorili njihovi zivoti, ne treba posebno tumaciti. Levarov se ubrzo pretvorio doslovno u smrt, no prije pogibije ovaj ce ocajni borac za istinu ipak podnijeti podrobni izvjestaj bezocno indolentnim haskim istraziteljima. Milan Levar jedini je sve te mracne godine zivio i dalje u Gospicu, kao unutarnji zatocenik izmedju povampirenih sugradjana, i bez vidljive podrske od vecine onih koji su se iskreno ali prestravljeno slagali s njegovim postupkom. Bio je obiljezen kao prodana dusa, kao otpadnik i zavicajna gadost, skoro kao neke vrste obiteljska sramota ciji se slucaj ne izgovara naglas bez prijeke potrebe. Ucinili su to tek dezurni provokatori u crnim kosuljama, na protestnom skupu prilikom otvaranja terenske istrage haskih forenzicara ovog proljeca, kada se po Gospicu odlijegalo od povika: "Dajte nam Levara da ga zubima koljemo!"

Ustaski teroristi nisu se ipak usudili golozubi nasrnuti na prvoborca kojemu je rat potrajao do prije neki dan, vec su mu jednom ranijom zgodom bacili rucnu bombu na majcinu kucu, a drugi put je njegov auto sletio s ceste u krajnje sumnjivim okolnostima. Vrsili su pritisak sa iskljucivim ciljem njegova odustajanja od suradnje s Haagom; i sve im je bilo na vrijeme, dok ovaj svjedok ne bi bio pozvan da se izjasni na jednoga dana zapocetom sudjenju Oreskovicu ili Norcu. U gospicke zlocine upleli su se mnogi, i ne zna se broja onima koje uzasava moguci vjerodostojan rasplet na Haskom sudu. Samo razvikani ratni heroj Mirko Norac bio bi Levarovim iskazom obiljezen do te mjere da zacijelo vise nikad ne bi provirio nosom iz seveningenskih zidina. ("Poznato mi je da je osobno naredio i nadgledao strijeljanje grupe Srba. Vikao je: Pucaj, pucaj, tko to jos nije pucao...")

Ubojstvu Milana Levara - tek po smjeni jedne zlocinacke vlasti - pogodovala je, medjutim, strasna politicka akcija iz redova aktualne vladajuce koalicije. Naime, nekolicina objektivnih gubitnika u okviru te garniture, u posljednje vrijeme sansu traze u sustinskoj promjeni kursa hrvatske politike prema Haskom sudu. Najistaknutiji je medju njima Zdravko Tomac, figura o cijoj se kontaminirajucoj drustvenoj djelatnosti ionako vec godinama ne moze nasmagati opisa, i koji je naposljetku polucio prvo ubojstvo za koje je politickim posredovanjem osobno najzasluzniji. Novu vlast ustaski su teroristi docekali u prilicnoj panici, i sva je njihova ispoljena histerija bila motivirana iskljucivim odmjeravanjem protivnika. Sve dok im tomci i placidruzi nisu otvoreno pruzili ruku pomocnicu, teroristi se nisu usudjivali ponovno upustiti u prolijevanje krvi nezasticenih civila. Na pitanje novinara sto misli o ubojstvu Milana Levara, upravo stoga je Tihomir Oreskovic izjavio: "Boli me kurac."

Levar je poginuo nakon sto je Zdravko Tomac na jednoj tribini izgovorio o Haagu rijeci cije bi autorstvo trebalo potraziti u stanovitome mirogojskom grobu da forenzicari nisu zaokupljeni presnijim poslom. Tomac nije ekscesna pojava u sustavu sadasnje vladajuce politike, kao sto zajedno nisu bili kadri izazvati gotovo nijedan paznje vrijedan politicki eksces u vrijeme njihova formalnog bavljenja opozicijom. Milana Levara nije ubila ni plinska boca ni alkohol ni vlastita kuraza, kojoj se covjek ne moze bez divljenja cuditi niti bez cudjenja diviti, nego su mu glave dosli isti oni zombiji protiv kojih se borio jos od 1991. godine. A za razliku od svih drugih koji to tek trebaju nauciti, on je, nazalost, o vlastitom trosku spoznao da vecina zombija ipak ne prebiva u grobovima, nego u njima tek traze prvenstveni motiv i smisao za svoje ovozemaljske aktivnosti i poslanja.