Kultni americki film u osamdesetim nije mogao bez njega: Posljednje Kristovo iskusenje, Platoon - Vod smrti, Mississippi u plamenu i Divlji u srcu promovirali su ga u idola posljednje hladnoratovske generacije. Ugledni gost 6. Sarajevo Film Festivala se u intervjuu Danima prisjetio kako je postao zvijezda, objasnio kako radi svoj posao i pokazao da se ispod koze jednog od najvaznijih americkih glumaca krije dijete odraslo u "obicnoj porodicnoj prici" i koji ne vjeruje u metod. Nego u covjeka

DANI: Ovdje ste vrlo popularni. Filmska publika voli likove koje ste igrali: vojnike, dealere, agente FBI-a, ocajne invalide, Thomasa Eliota...

DAFOE: I Isusa Krista!

DANI: Taj lik i taj film su za citav jedan intervju. Vratimo se u osamdesete: Mississippi u plamenu, Platoon - Vod smrti, Rodjen 4. jula, Divlji u srcu... Mozete li se prisjetiti vremena u kojem ste postali ikona americke pop-kulture?

DAFOE: Ne osjecam se bas tako, ali... Osamdesete? Tada sam bio mladji, zaljubljen u zivot, nisam mnogo brinuo. Mislim da se covjek, inace, previse brine oko toga da zadrzi ono sto vec ima. Do tog vremena o kojem pricamo uradio sam dosta dobrih filmova, ali distribucija je ta koja odlucuje koji ce film postati hit. Ne volim se osvrtati, jer kad gledate unazad, onda imate predodzbu o tome gdje ste, a ja bas nisam siguran da to znam.

DANI: Negdje izmedju glumca koji fizicki moze skoro sve, znaci umjetnika, i intelektualca koji se u pozoristu naigrao klasika.

DAFOE: Rijeci "umjetnik" i "intelektualac" ovako izgovorene zvuce privlacno. Ali, one se u filmskom svijetu ne spominju, jer prizivaju nevolju. Ja sam decko koji je odrastao u Wisconsinu, u jednostavnoj obitelji sa osmero djece, i nemam mnogo formalnog obrazovanja. Morao sam mnogo raditi, i u hodu sam sticao znanje. Sam proces dovoljno me inspirise da krenem u projekt, bez obzira na moje zelje. Tako biram uloge. To jeste slozeno, ali u osnovi se moze objasniti ovako: ja zivim u New Yorku, medju najrazlicitijim ljudima koji se mogu sresti na ulici. Svijet kojem pripadam jeste jedno malo siromasno pozoriste, The Wooster Group, u kojem ljudi zaradjuju oko 30.000 dolara godisnje, sto mozda dobro zvuci za ovdasnje standarde, ali je u New Yorku nista, siromastvo. U Hollywoodu je normalno da zivite u velikoj kuci s bazenom i obezbjedjenjem, i ja idem tamo raditi, ali to nije moj zivot. S druge strane, trudim se da nemam bas rigorozan sud o tom svijetu koji nije moj, jer kad se druzim s tim ljudima, bude trenutaka u kojima uzivam. Ali, ono sto radim i citam je nesto sasvim drugo.

DANI: To je razlika izmedju Dafoea umjetnika i nekog cije ime na spici donosi novac?

DAFOE: U pozoristu smo radili dosta na originalnim tekstovima nastalim interakcijom glumca, reditelja, pisca, scenografa; radili smo Eugenea O'Neilla, Cehova - ali ne onakvog kakvog ste u Evropi navikli gledati, nego vise americkog; radili smo Thorntona Wildera... Znate, vrlo mali broj ljudi i u Evropi i u Americi zna sta je Willem Dafoe radio u pozoristu. I to nije lose, jer pozoriste je ionako intimna stvar, u njemu se misli o sebi i nacinu rada. Film uvijek misli na publiku. Postoje dva nacina da se od filma napravi novac: prvi je da imate veliki budzet i onda zavrtite toliko reklama koje ljude, prakticno, natjeraju da idu u kino, bez obzira hoce li im se to svidjeti ili ne. Drugi nacin je da uradite jeftin film i da ga poput mamca bacite na trziste.

DANI: Bojite li se da ce vrsta glumaca, umjetnika, poput Vas polako izumirati, jer visoki budzeti jedu male, intimne projekte?

DAFOE: Da, u nekoj mjeri. Ko zna, mozda nije dobro sto se ja apsolutno identificiram s tim sto radim i onda zaboravim na sve ostalo. Ali, takav sam i ne mogu drukcije. Naravno da zelim dobijati prilike i biti uspjesan, ali me jako zanima eksperiment. Znate kako je, ponekad me je strah da budem marginaliziran, ali ako stojite s obje noge na zemlji, shvatite da mainstream kultura moze ozivjeti samo ako ode u laboratoriju i promijeni krv. Ili uzme neku novu drogu (smijeh).

DANI: Kad smo vec kod krvi, valja napomenuti da u novom hitu Sjena vampira igrate jos jedan lik koji ce se pamtiti. To je Max Schreck, misteriozni njemacki glumac koji je igrao Grofa Orloffa u Nosferatuu 1922, jednom od najpoznatijih evropskih filmova svih vremena. U dublu s vama partner Eddie Izzard "ispali" repliku: on je ista vrsta idiota kao i Stanislavski.

DAFOE: Uzevsi u obzir ono sto je dosad poznato kao ucenje Stanislavskog - a to je, po mom misljenju, spajanje fizickog i psihickog u tacku emocionalnog - moram reci da to kod mene "ne radi" previse. Vjerujem u emocionalnu bliskost s onim sto radim, i maksimalan fizicki utjecaj na ulogu. To je i nacin na koji zivim, i ako je to ono sto zovete intelektualcem - OK. Tijelo, srce i mozak moraju biti jedno. Ne znam kako bih nazvao svoju osnovnu aktivnost, ali volim naci ljude koji ispricaju pricu, zakaciti se za njih, onda reci sta da radimo i na kraju to uraditi. To malo jeste kompleks heroja, ali ako vi imate pricu i ne mozete je odglumiti sami, mogu ja. To me ne cini covjekom bez ega, vec me stiti da ne cuvam grcevito ono sto imam. Kako sam vec rekao, to je vrlo losa pozicija. Ako je to tvoja prica i ja ti vjerujem, to je neka vrsta objektivnog. Subjektivno, dajem tome dio sebe. Tako ja radim. Nije bilo nikakve posebne, drugacije pripreme za Vampira, ali uzivao sam radeci taj film i zadovoljan sam onim sto sam napravio.

DANI: To, ipak, zvuci kao jedna vrsta metoda?

DAFOE: Mozda. Ne znam. Ono sto je tacno, a nedavno sam to procitao i u New York Timesu, i tice se Stanislavskog, jeste da je on bio u losoj materijalnoj situaciji i da je prijevod njegovog ucenja koji imamo u Sjedinjenim Drzavama jednostavno slab. Mozda i zato sto se pojavio u takvim politickim i drustvenim okolnostima koje nisu dozvoljavale da teorija Rusa bude dominantna, a mozda i zato sto je ta teorija manjkava. Istini za volju, taj slabi prijevod mozda i ima veze s tim da se ja bas mnogo ne drzim toga.

DANI: Vjerujete li kad Vam se kaze da je jedna od najznacajnijih scena holivudskog filma smrt narednika Eliasa, koji u Vodu smrti pada od ruke pretpostavljenog, narednika Burnesa, kojeg igra Tom Berenger? Je li to lik koji najvise volite?

DAFOE: Znate kako je to: imate mnogo djece, pa ono jedno koje je svima simpaticno i voljeno od svih mozete malo ignorirati, a posvetiti se onima koja su malo bolesna. Dopada mi se Bobby Peru iz Divlji u srcu, tako je i s Isusom u Posljednjem Kristovom iskusenju; ovdje, koliko vidim, ne znaju filmove Paula Schradera, na koje sam ponosan. Dosta stvari u svom poslu jos uvijek radim isto kao i pred kraj sedamdesetih, kad sam bio mladi pozorisni glumac bez afirmacije u New Yorku - igram u teatru, i tu i tamo napravim film. Sa mnom je tako da mogu napraviti i "veliki" i "mali" film, to, i kad sam na vrhu, nikada nisu veliki studijski filmovi, ali...

DANI: ...postoji nesto sto se zove kult. Ne treba biti veliki um da se shvati da niste od iste japije kao Tom Cruise ili Nicolas Cage.

DAFOE: Istina.