Projekcijom posljednjeg od 115 prikazanih filmova, animiranog hita Dinosaur, u otvorenom kinu Metalac 26. augusta zatvoren je Sesti Sarajevo Film Festival. Organizator zbraja cifre, publika utiske. Sesti je do sada bio najglamurozniji festival: slavni gosti koje bi pozeljela svaka slicna smotra odabrali su da dodju u zemlju u kojoj se vec dugo, svake godine proizvede jedan ili nijedan film

Do pred sami rat u BiH su se filmovi prikazivali u skoro 150 kina. Danas ih u funkciji nema ni dva- deset. Jedno od njih je pokretno kino Obala Art Centra, koje je prosle godine Disneyev spektakl Tarzan prikazalo za 143.000 ucenika. Mnogima od njih je to bila prva kinoprojekcija u zivotu. Dokumentarni film Bosnavision mladog hrvatskog redatelja Gorana Rusinovica (Mondo Bobo) prati ovo pokretno kino po Bosni biljezeci nesputanu djeciju radost i srecu izazvanu filmskom projekcijom u nekom zaboravljenom bosanskom krajoliku u kojem po minskim poljima pasu ovce. Bosnavision je tako film od koga treba krenuti kada je ilustracija stanja bh. kinematografije posrijedi. Spontani djeciji komentari o filmu u Rusinovicevu dokumentarcu mogu za publiku van BiH biti duhoviti na nivou viceva o Muji i Fati (u sto smo se uvjerili prilikom projekcije na Motovun Film Festivalu), medjutim, oni su i razlog za zabrinutost ovdasnjih uposlenika u kulturi pod uslovom da ih se uopce doticu. Imati stotinu hiljada ucenika od dvanaest do petnaest godina koji su prvi put u zivotu u prilici otici u kino 2000. godine, jeste zlocin koji pada na dusu federalnom i svim kantonalnim ministarstvima u Federaciji. Bruka koja se ne da pravdati ratom, koji je stao prije pet godina. A pogotovo ne notornom neistinom da za ovdasnju kinematografiju, te osposobljavanje kinodvorana i distribuciju, nema para. Svjedoceci o svemu ovome, Rusinovicev je film u biti dokument o zlocinu u kulturi.

Svima koji misle da je ovo preteska kvalifikacija trebalo je preporuciti da pogledaju film Jedna zima bogu iza ledja madjarskog autora Cana Togaya Janosa, koji govori upravo o nemjerljivoj ulozi filma u zivotu ljudi koji zive u zabitima slicnim nasima. Kada padne snijeg i zamete puteve, jedina veza sa svijetom i jedina zabava sem kafane je kino. Kada pogine distributer na putu u selo i kada filmovi prestanu dolaziti, a padne snijeg, u selu pocinje drama iz koje ce se, lijepljenjem zaboravljenih rolni filma po novoj logici i stvaranjem novog kvaliteta, roditi novi reziser. Mozda se u nekom zabitom bosanskom selu negdje vec rodio filmski genij, a zbog nakaradne kulturne politike u zemlji on nikada nece imati svoju priliku i mi to nikada necemo saznati.

Radovi
Mladi bh. autori Adis Bakrac i Jasmila Zbanic su, unatoc svemu, ove godine dobili priliku i u svojim su se dokumentarnim filmovima Bezdan i Crvene gumene cizme takodjer bavili zlocinom. Oba autora, svaki na svoj nacin, prate rad Drzavne komisije za trazenje nestalih. Bakrac, zajedno sa Amorom Masovicem i ekipom, publici otkriva krajisku jamu Bezdan, u kojoj su na svirep nacin, od srpskih zlocinaca, 1992. godine skoncala 84 nevina covjeka. Rodbina ubijenih identificira zrtve. Iako radjen sa emocionalnom uzdrzanoscu, Bezdan, dokumentaristicki objektivan, publiku ne ostavlja hladnom. Muk.

Slicno je i sa Crvenim gumenim cizmama. Mada je Jasna P., zena koja po bosanskohercegovackim jamama traga za svoje dvoje ubijene djece, zamisljena kao centralni lik ovoga dokumentarca, tesko se oteti utisku da i u jednom i drugom filmu centralni lik nije Amor Masovic. Ko zna, mozda bi se vise reklo i bilo efektnije da je umjesto dva uradjen samo jedan film koji bi se bavio samo jednim covjekom i bez uvijanja zvao jednostavno "Amor".

I kratki igrani film Troskok Srdjana Vuletica se bavi ratom. Ljubavna prica koja pocinje i zavrsava na Olimpijadi u Sarajevu, ima svoj nastavak u ratu i poslije njega. Tri dijela funkcionisu besprijekorno kao cjelina, a ono sto se Vuleticu da zamjeriti jeste doza deja vua u centralnom, ratnom dijelu price, cija je atmosfera od dobrog dijela publike prepoznata kao kenovicevska, vidjena u Savrsenom krugu. Ili je, pak, do Mustafe Nadarevica? Isto tako prepoznatog.

Tokovi
Nesto posebno novo u pristupu filmu u svjetskoj kinematografiji danas nije vidjeno u obilju naslova na ovogodisnjem SFF-u. Nije da nije bilo pokusaja hrabrih iskoraka u pomjeranju granica, ali tih nekoliko eksperimenata jos uvijek nema "ono nesto" koje film mora imati da bi se bez zorta mogao gledati, te stoga ne treba gubiti ni vrijeme ni prostor u nabrajanju tih naslova i njihovih mana.

Posebno dojmljivu atmosferu je uspjelo ostvariti tek nekoliko autora. Jedan od njih je Svedjanin Roy Andersson, koji je po vlastitom scenariju uradio remek-djelo Pjesme sa drugog sprata i na posljednjem kanskom festivalu dobio nagradu zirija. Iako film nije imao titla na bosanskom jeziku, sto je propust organizatora, jer dijalozi uopce nisu nebitni, on je svojom frikovskom atmosferom, inteligentno ostvarenom u nekom neimenovanom gradu na sjeveru zahvacenom osjecajem apokalipse, sa lucidnim rjesenjima pojedinih situacija, odlicno komunicirao sa publikom.

Bleeder (Okrvavljeni), drugi film danskog redatelja Nicolasa Windinga Refna, prvobitno je bio zamisljen kao drugi dio trilogije zapocete filmom Pusher iz 1996, kultnim djelom u Danskoj, iz kojeg je, kako prica Zlatko Buric, glavna uloga u tom filmu a sporedna u Bleederu, svasta "popalio" Lars von Trier, utemeljitelj Dogme. A i ta Dogma, sudeci po Plesacu u tami (Dancer in the Dark), vec ima silaznu putanju. Njen skori kraj, estetsku smrt, nedavno je, uostalom, najavio i sam Von Trier.

Elem, Bleeder govori o grupi ljudi koji brkaju realnost i film je uradjen maniristicki, na nacin koji kontrira Dogmi. Likovi koji neprestano gledaju filmove ne samo da nemaju vremena za sebe nego ni za druge, a sukob s okolinom rezultat je gledanja djela poput Ubistvo motornom pilom u Los Angelesu. U sceni u kojoj musterija u videoteci ima namjeru uzeti pornic, a videotekar mu, skoro pa pet minuta, stane nabrajati imena svih velikih redatelja, Refn je, iz zezancije, namjeravao u beskrajan niz velicina ubaciti i svoje ime. Nema potrebe, nakon Pushera i Bledeera njegovo ime je vec naslo svoje mjesto medju velikima.

Za razliku od mnogih koji ce na to jos pricekati.