"Ako je potrebno zemlju pretvoriti u groblje da bih je umirio, ucinit cu to bez problema!" Zastrasujuca izjava predsjednika Gvatemale, cije ime za ovu pricu nije vazno, do srzi ogoljuje diktatorski sistem vladanja, odnosno ocuvanje nenormalnog stanja u kojem malobrojna elita okrutno vlada vecinom. Izjava datira iz 70-ih godina 20. vijeka, burnog perioda u kojem su se diktatorski i totalitarni rezimi kao na filmskoj traci smjenjivali u Latinskoj Americi, kontinentu koji je svjetski rekorder u proizvodnji diktatora. Ali, nije samo siromasniji dio novog svijeta bogat diktaturama; one sa svojim "bolesnim" vodjama uspijevaju i u Aziji, Africi, Evropi… Ovo je prica o sporom, suvise sporom izumiranju "jedne profesije", kojoj ni informaticko doba nije prepreka da se na silu odrzava u prostoru i vremenu. Uprkos prostoru. Uprkos vremenu

Latinska Amerika klasican je i tuzan pri mjer najokrutnijeg gazenja osnovnih ljudskih prava. Mnogobrojni isfrustrira ni generali imali su savrsen recept za du gotrajni ostanak na vlasti. Metode prisile i drzavnog terora savrseno su funkcionisale u koordinaciji sa tajnom policijom i paramilitarnim organizacijama, koje su preko noci nastajale u vecini juznoamerickih zemalja.

Svi totalitarni i diktatorski sistemi zahtijevali su od naroda odanost, slijepu i bezgranicnu ljubav prema vodji. Ako se ovi "uzviseni ciljevi" nisu mogli postici mirnim putem, sistem drzavnog terora "radio" je prekovremeno kako bi ljude natjerao na odanost. Cilj svakog diktatorskog terora i sistema vrlo je jasan i jednostavan: drzati sve slojeve drustva u stanju pasivnosti i stalnom strahu! Krajnji produkt je nastajanje drzave koja se za ogromnu vecinu naroda pretvarala u nocnu moru. Uplaseni su vladali zastrasenima...

Bebe Doc i Augusto Pinochet
Francois Papa Doc Duvalier vladao je Haitijem od 1957. do 1971. godine. Njegov sistem vladavine jedan je od najokrutnijih koji je zapamtila zapadna hemisfera. Papa Doc stvorio je famozne "tonton makuti", odrede smrti koji su svojim zrtvama pili krv, a privatne cuvare, tzv. "kagulare", pretvorio je u drzavnu instituciju. Medjutim, njegovom smrcu Haiti se nije rijesio diktature. Prije smrti, Duvalier je vec odredio nasljednika. Koga drugog ako ne svog sina.

Momak se zvao Jean-Claude, od milja su ga zvali Bebe Doc. Problem je bio u tome sto je zivahni Bebe Doc, ljudina od 120 kilograma, bio maloljetan i prema zakonu nije mogao postati predsjednik. Ali, Papa Doc, u skladu sa najboljom latinoamerickom demokratskom tradicijom, ekspresno je promijeno Ustav kako bi svojim sretnim sunarodnicima podario nasljednika. Bebe Doc nije imao pojma u vodjenju drzavnih poslova, ali je ipak "sakupio" 15 godina diktatorskog staza. Godine 1986. narodno nezadovoljstvo je eksplodiralo, a nesretni Bebe Doc pobjegao je u Francusku, gdje i danas uziva u svojoj "skromnoj" ustedjevini. Ipak, prihodi nisu kao nekada. Izgubio je vilu na Azurnoj obali, a supruga ga je napustila zbog komsije. Kazu da je komsija imao ljepsu vilu.

Bebe Doc nije jedini koji je nakon okoncanja "drzavnicke" karijere potrazio spas na plazama i u luksuzu francuskog juga. U medjuvremenu, na zalost diktatora sirom svijeta, globalna politicka situacija itekako se promijenila. Svijet je sve manje sklon diktatorima, a dojucerasnje neprikosnovene vodje suocene su s poraznom cinjenicom - gotovo niko ih ne zeli.

Augusto Pinochet Ugarte, jos jedan mracni tip iz beskrajne galerije svjetskih diktatora, na svojoj starackoj kozi uvjerio se u ovo pravilo. Kada je dolazio u London na redovne ljekarske pretrage, stari diktator zaboravio je jednu vaznu cinjenicu: u Londonu se vlast promijenila, a laburisticka vlada nije zeljela dozvoliti luksuz da joj se u dvoristu seta jedna od najvecih svjetskih krvopija. I tako je "celicni" general zavrsio u jednogodisnjem kucnom pritvoru, iako se Margaret Thatcher, veliki Pinochetov prijatelj i saveznik iz Foklandskog rata, zestoko opirala odluci Blairove vlade. Pinochet je ipak oslobodjen, a jedina korist iz ovog slucaja jeste da nijedan svjetski diktator vise nije i ne moze biti siguran u bilo kojem dijelu planete.

U medjuvremenu, i u Cileu se situacija promijenila dolaskom na vlast socijalistickog predsjednika Ricarda Lagosa, covjeka koji je na svojoj kozi osjetio Pinochetovu strahovladu. Cileansko pravosudje ukinulo je Pinochetov dozivotni imunitet, koji mu je garantovao nastavak luksuznog penzionerskog zivota. Ova odluka otvara i mogucnost sudjenja, iako ce biti tesko osuditi covjeka koji je na kljucne drzavne polozaje instalirao svoje ljude. Treba li reci da je Pinochet sam sebi omogucio titulu dozivotnog senatora!

Ovaj slucaj izazvao je zestoke medjunarodne polemike i diskusije o neophodnosti sudjenja osobama koje su, iako su obavljale najvise drzavne duznosti, odgovorne za teska krsenja ljudskih prava. "Slucaj Pinochet" jos je komplikovaniji ako se ima u vidu nikada do kraja razjasnjena uloga americke administracije u njegovom dolasku na vlast 1973. godine. Ipak, javna je tajna da je CIA, po nalogu Richarda Nixona i Henryja Kissingera, planirala puc u Cileu kako bi zbacila "crvenu vladu" Salvadora Alendea, prvog demokratski izabranog predsjednika u cileanskoj istoriji. Iz tog vremena pamti se Kissingerova izjava: "Ne vidim zasto bismo trebali dozvoliti da jedna zemlja, zbog neodgovornosti vlastitog naroda, postane komunisticka!"

Kissinger je uspio: Cile nije postao "komunisticki", Alende je zbacen, a Pinochet je uspostavio brutalnu strahovladu, koja je trajala 17 godina. Amerikanci su suvise cesto gledali Pinochetu kroz prste, iako su savrseno znali kakve metode koriste njegove ubice u borbi protiv "komunizma". Kada se rijesio Alendea i uspostavio "vojnu demokratiju", Pinochet je izjavio: "Ja cu umrijeti. I moj nasljednik ce umrijeti, ali u Cileu vise nikada nece biti izbora!" U Cileu ipak ima izbora, a ni 83-godisnji Augusto nije vjecan. Pinochetova zvijezda je na zalasku, a cetvorica jos uvijek zivih svjetskih diktatora, iako su satjerana u misju rupu, jos su aktivna i trenutno im se ne vidi kraj.

"El caballo": od galopa do kasa
Fidel Castro Ruz na vlasti je cetrdeset godina, Moamer el Gadafi trideset, Sadam Husein el Takriti dvadeset, Slobodan Milosevic dvanaest. Ovi ljudi, svaki na svoj nacin, u razlicitim vremenskim periodima bili su prioriteti americke vanjske politike. Americki pristup u odnosu prema njima vrlo cesto je varirao - nekada se islo na politicko rjesenje, vrlo cesto pribjegavalo se vojnim pritiscima, a ponekad su upotrebljavane obje varijante u isto vrijeme. Medjutim, navedeni vlastodrsci jos uvijek se nalaze na celu svojih drzava, a njihove pozicije izgledaju prilicno stabilno. Barem na prvi pogled.

Kada je 1. januara 1959. godine Fidel Castro sa svojim "barbudosima" (bradonjama) pobjednicki usetao u Havanu, nastupilo je novo razdoblje kubanske revolucije, ali i novo razdoblje u kubansko-americkim odnosima. "Crvena" Kuba nije bila po volji Washingtona, koji je na sve nacine pokusavao srusiti Castrov rezim. I evo, vec cetrdeset godina svi americki predsjednici imaju posla sa starim Fidelitom, doajenom svjetskog komunistickog pokreta. Castro je i danas izdrzljiv, uporan i istrajan, kao sto je bio izdrzljiv i u vrijeme revolucije, kada je u brdima najvece kubanske planine Siera Maestre dobio nadimak "el caballo" (konj).

Fidel i sada prezire americki imperijalizam i hegemoniju, iako je svjestan da su se vremena promijenila. Hladnog rata vise nema, a njegov najjaci zastitnik, SSSR, odavno pripada istoriji. Fidel je nekoliko puta ponizio Ameriku, koja jos pamti Zaljev svinja 1961. godine. Taj pokusaj zbacivanja Castra i njegovog rezima zavrsio je podsmijehom cijelog svijeta, a nakog toga velika Amerika nije se usudila na otvorenu vojnu avanturu na maleno ostrvo secera. Ipak, zbog Kube i famozne "raketne krize" umalo nije izbio Treci svjetski rat, nakon cega bi cijela prica bila suvisna. "Ni aspirine necemo kupovati u SAD-u, iako nas na Kubi cesto boli glava", jedna je od omiljenih Castrovih izjava. Iako Castro godinama nista nije kupovao u Americi, ostrvo se ipak otvara za americka ulaganja. Totalna americka ekonomska blokada ipak se pokazala kontraproduktivnom, jer je Fidela samo ucvrstila na vlasti.

Kada se govori o Kubi, uvijek postoje najmanje dva stereotipa. Prvi, Kuba nije demokratska zemlja i u njoj se krse ljudska prava. Drugi, americka propaganda godinama vodi strahovitu kampanju protiv Castrovog rezima, potpuno sakrivajuci, namjerno ili ne, u kakvoj je bijedi Kuba zivjela prije revolucije i Castrovog dolaska na vlast. Na nekoliko cinjenica ipak treba podsjetiti. U vrijeme diktature Fulgencija Batiste, Kuba je bila nevjerovatno siromasna zemlja. Oko 80% ljudi nikada nisu obukli cipele!

Kada je Castro dosao na vlast, nepismenost i epidemije, od kojih su Kubanci masovno umirali, potpuno su iskorijenjeni. Uspostavljen je izvrsni sistem skolstva, uvedena je zdravstvena zastita, ljudi su dosli do stanova, a postignut je solidan stepen drustvenog standarda. Naravno, licne slobode nisu na visokom nivou, ali prelaz iz diktature najtvrdjeg tipa u nesto "meksu" diktaturu nigdje nije prosao bezbolno.

Iako su se obje zemlje zamorile od dugogodisnjih zavrzlama, najnovija sapunica u nastavcima, "slucaj Elian", ponovo je raspalio staru vatru. Elian je podijelio Amerikance i ujedinio Kubance, a nesretna sudbina sestogodisnjeg djecaka bila je povod zestokih i optuzujucih izjava koje su stizale s obje strane. U cijelom cirkusu najmanje su se gledali Elianovi interesi, a sve se svodilo na stare price i stare dileme: da li je "dobri" Washington bolji od "zlocestog" Castra? Castro je ipak postigao "gol u gostima", proglasio pobjedu i dzentlmenski cestitao Clintonu.

Sadam, vjecnik
Sadam Husein vrlo dobro je znao sta ce se desiti nakon kobnog 2. avgusta 1990. godine, kada su njegove trupe izvrsile invaziju Kuvajta. Americki odgovori bio je zestok. Za 42 dana rata, samo 100 sati kopnene ofanzive i cak 106.000 zracnih napada, "Pustinjska oluja" slomila je Sadamovu armiju, ali je ucvrstila njegovu vlast.

Deset godina kasnije, Sadam je i dalje glavni uzrok problema u tom dijelu svijeta i potpuno je izvjesno da ce stvarati krize dok se bude nalazio na mjestu na kojem se i sada nalazi. Zracna akcija, ma kako zestoka, ne moze ga srusiti s vlasti. Upravo suprotno, nakon svake kaznene ekspedicije, iracki diktator je sve jaci, a nezadovoljstvo 22 miliona gladnih Iracana usmjereno je prema Americi, "sotoni", koja je uzrok svih problema. Ne treba zaboraviti da Sadam, kao i vecina diktatora, posjeduje izrazito jak aparat prisile, koji mu omogucava obracune sa svim neistomisljenicima, odnosno "protivnicima naroda i drzave". Borba protiv "americkih sluga i izdajica" neodoljivo podsjeca na sistem vladavine njegovog balkanskog kolege Slobodana Milosevica. Sadam i Slobodan vrlo cesto su, za vrijeme proslogodisnje akcije NATO-a u Jugoslaviji, razmjenjivali bratske poruke, u kojima je iracki lider podrzavao "hrabru borbu jugoslavenskog naroda protiv agresije".

U skucenom manevarskom prostoru borbe protiv bagdadskog diktatora, Americi ostaje jos jedna metoda, koju sve vise primjenjuje. Amerikanci procjenjuju da bi pomaganjem opozicionih kurdskih grupa mogli destabilizirati njegov rezim. Ova metoda vrlo je skupa, a efekti se stalno procjenjuju. Uz Kurde na sjeveru, bune se i siiti na jugu, a eventualna podjela Iraka po vjerskim rezovima vrlo je opasna. Cak i da se to desi, vrlo je moguce da Sadam opet ostane na vlasti. Taj bi scenarij za SAD bio jos pogubniji - Sadam bi opet bio u blizini, a Irak bi postao "vjerska barutana". A takva zemlja bila bi jos veci izvor problema na zapaljivoj srednjoistocnoj politickoj sceni.

Amerika je u pristupu prema Sadamu imala samo dva izbora. Prvi izbor ne dolikuje najjacoj svjetskoj supersili - on glasi "ne ciniti nista" i dozvoliti da se situacija razvija prirodnim tokom. Drugi izbor vec je vidjen, a na duze staze nije donio ocekivani efekat: vojno kaznjavati Irak u fazama, s Clintonovim obecanjem da ce Sadama gnjaviti kada bude potrebno. Medjutim, najveci Sadamov politicki uspjeh, ili mozda osveta, iako izgleda prilicno ironicno, jeste politicki nadzivjeti Billa Clintona, sto ce se najvjerovatnije i desiti. Isti je slucaj i sa Slobodanom Milosevicem. Uostalom, Clinton uskoro odlazi, a nasljedniku Bushu Junioru ili Alu Goreu prepusta rjesavanje ovih problema...

Milosevic Jedan i Milosevic Dva
I Slobodan Milosevic vrlo dobro je znao sta ce se desiti nakon 22. marta 1999. godine i posljednjeg susreta sa Richardom Holbrookeom. Nije tesko pretpostaviti kakav je dijalog vodjen.

Milosevic: "Niste valjda ludi da nas bombardujete?"

Holbrooke: "Niste valjda ludi da mislite da vas necemo bombardovati?"

Milosevic: "Ako je tako, mislim da se vise necemo vidjeti."

Holbrooke: "To zavisi iskljucivo od vas!"

Nisu se vise vidjeli i najvjerovatnije je proslogodisnji martovski susret posljednji susret dvojice bankara i ljudi koji se vrlo dobro poznaju.

NATO je predugo drzao prst na obaracu, a zatim krenuo u rat koji nije zelio. Medjutim, u zabludi su bili svi oni koji su smatrali da ce Milosevic kapitulirati poslije prvog "tomahavka". Prva bomba bacena na Srbiju ucvrstila je njegov polozaj. On i njegov drug Sadam imaju barem jednu zajednicku osobinu - rat je njihov jedini izbor, a ratovanje protiv cijelog svijeta pravi je izazov za avanturiste njihovog "lika i djela". Cak i kada gube, uvijek su spremni za nove ratove.

Slobodan Milosevic je cijelog zivota stvarao probleme. Zatim je preuzimao ulogu "mirotvorca", "rjesavajuci" ono sto se nije moglo rijesiti. I danas, kada je SRJ sve manja, a rat joj sve vise prijeti, Milosevic je "nezaobilazni faktor mira i stabilnosti" u regiji. Tako tvrde njegovi mediji. I Slobodan i Sadam vodice bitke do kraja zivota, jer samo preko leseva ostaju na vlasti. I jedan i drugi traze unutrasnje neprijatelje, koji u sprezi s vanjskim stalno rovare protiv njihove "miroljubive" politike.

Warren Zimmermann, bivsi americki ambasador u bivsoj Jugoslaviji, prije desetak godina ovako je opisao Slobodana Milosevica, tadasnjeg talentovanog politicara i covjeka koji je zelio naslijediti Josipa Broza Tita: "Postojala su dva Milosevica. Milosevic Jedan bio je tvrdolinijas, autoritaran, ratoboran, sa sklonoscu stvaranja haosa. Bio je vezan za silu kojom ce stvoriti veliku Srbiju. Duboko u sebi mrzio je zapadnjake i govorio je srpski. Milosevic Dva bio je ljubazan, uljudan, kooperativan i uvijek je trazio razumna rjesenja za Jugoslaviju. Bio je smiren, volio je prisjecati se svojih bankarskih dana u Americi. Dobro je govorio engleski. Milosevic Jedan i Milosevic Dva imaju nekoliko zajednickih osobina: ni jedan ni drugi nisu voljeli Albance, bili su cvrsti u odbrani srpskih interesa i, cini se, bili su uvjereni da se svijet udruzio protiv Srbije. Milosevic Dva cesto je pozvan da popravi stetu koju je srpskoj reputaciji nanio Milosevic Jedan, koji bi onda bio zakljucan u ostavi. Tamo bi mu njegovi vidari zalijecili rane i pripremili ga za iducu rundu. Nesto je uvijek sigurno -Milosevic Jedan uvijek se vraca!!!"

Milosevic Jedan ponovo se vraca, sto bi mogla osjetiti Crna Gora, koju je promjenom Ustava SRJ prakticno sveo na status kantona. Kao u Sadamovom slucaju, Amerika nema puno izbora. Kombinacija vojne akcije i ekonomskih sankcija ne daje ocekivane rezultate.

Gadafi - od gada do miljenika
Moamer el Gadafi je kapetan koji je srusio kralja i postao pukovnik. Kontroverzni Gadafi samo je jedan iz plejade onih koji su previse dugo imali posla s Amerikom. Pukovnik je cijelog zivota koristio samorazarajucu retoriku, bespostedno je napadao kapitalizam i SAD, komunizam i SSSR, iako je u odredjenom periodu imao prilicno bliske veze s Rusima.

Zapad mu je svasta prigovarao: govorili su da oruzjem pomaze IRA-u, da je odgovoran za mnoge atentate, da je Libija izvor terorizma. Zbog toga su ga SAD pocetkom 80-ih godina prozvali "najopasnijim covjekom svijeta". Gadafi se nije previse uzbudjivao, a vremenom je usao u otvoreni sukob s Amerikom.

Godine 1981. i 1984. libijski avioni obarani su s americkih brodova, a 1984. izbio je zestoki obracun u Zaljevu Sirt. Eksplozivni vrhunac desio se u noci 15. aprila 1986. godine kada je Ronald Reagan, u znak odmazde zbog teroristickog napada u berlinskoj diskoteci u kojoj je ubijeno nekoliko americkih vojnika, naredio bombardovanje Tripolija i Bengazija. Nakon toga, Gadafi je pozvao na "sveti rat" protiv SAD: "Za ovu borbu potrebno je formirati svjetsku revolucionarnu gardu, koja ne poznaje granice i rase."

Vremena se, ipak, mijenjaju. Od nekadasnjeg "sponzora" svjetskog terorizma, Gadafi postaje covjek na kojeg Zapad i Amerika sve vise racunaju. Nakog dugogodisnjih natezanja, pukovnik je ipak izrucio dvije osobe osumnjicene za stravicnu eksploziju aviona iznad skotskog mjesta Lockerbyja 1988. godine.

Nafta je drugi razlog zbog kojeg Amerika razmislja o postepenom ukidanju sankcije Libiji. Bogata nalazista nafte, koncentrisana uglavnom u Iraku i Iranu, jos uvijek su izvan americkog domasaja, a promjena geostrateskih odnosa na euroafrickom podrucju, i to u korist Libije, stavlja ovu zemlju u vrh americkih prioriteta. Libija sve vise dobiva povlasteni polozaj i cini se da postaje nova americka miljenica na africkom kontinentu. A kada su u pitanju ogromni prihodi od nafte, Washington je spreman oprostiti Gadafiju njegove "mladalacke grijehove".

Epilog
Cetiri price iz Kube, Iraka, SRJ i Libije pokazuju da americka akcija politickog, ekonomskog i vojnog "davljenja" vrlo cesto ostaje bez efekta kakav je zamisljen u Washingtonu. No, Amerikanci ipak nesto mijenjaju u odnosu prema diktatorima i njihovim rezimima. Promjena je za sada retoricka, a odnosi se na upotrebu politicke terminologije. Libija, Sirija, Sjeverna Koreja, Irak, Iran, Srbija i Kuba do sada su nazivane "otpadnickim drzavama". Ovaj termin i dalje ce se primjenjivati u odnosu prema Iraku, a za ostale drzave koristit ce se termin "problematicne drzave". Iako promjena terminologije ne znaci i promjenu americkog politickog kursa, ocigledno je da dojucerasnji tvrdi stavovi postaju nesto fleksibilniji.