Postoji veza izmedju studeni i slike napustene zene

Ovih dana sam cuo kako ozbiljna, odrasla osoba pita: Sta je to Gulag? Gledao sam s nevjericom, jedno vrijeme razmisljao o tome i pomislio da je onaj koji pita: sta je to Gulag?, postedjen sustinskog dozivljaja hladnoce. Zato jer je u mome dozivljaju - tako sam otkrio - Gulag ime za stanje u kojem mrzne i muklo puca ljudska kost.

Nisam bio u Sibiru. Kako hladno moze biti na svijetu, mislim: bukvalno hladno, otkrio sam u Bostonu. U neku februarsku ponoc, stajao sam na ulici, trotoarom je prolazila djevojka, plakala je, a cestom, slijedeci brzinu njezina koraka, mladic, neprestano gledajuci u njenom pravcu, vozio je auto tako sporo da se iza njega nakupila duga kolona. Hladnoca je, naime, bila tolika - da sam u trenutku povjerovao kako su zbog nje, zbog studeni, automobili usporili i kako se cijeli svijet usporava prije nego se sasvim zaledi.

Osim toga, postoji veza izmedju studeni i slike napustene zene. I ova djevojka s trotoara, tako podsjeca na zene sa platana americkog slikara Edwarda Hoppera: one su slijepe od cekanja, na rubu kreveta. Te slike izrazavaju metafizicku studen, a ta studen nije nista drugo nego tuga. Ljudska je predrasuda da tuga - predstavljena kao bice - ima muzikalnu dusu, te da rijeci o njoj prirodno stoje ispisane u kajdanku. To je pogresna predstava, zato sto je tuga u stvarnosti nijema i gluha.., kao Gulag. To je ono sto u ovom trenutku mislim o hladnoci.

Jedan se bosanski izbjeglica, u Montrealu - prica pouzdan svjedok - usred zimskog mjeseca zanio popravljajuci auto. I zena, koja mu se pridruzila, u znak supruznicke njeznosti, dlanom je dodirnula njegovo uho i, sta se dogodilo?, covjeku je otpala potpuno smrznuta usna skoljka... U snijeg.

A najljepsi opis hladnoce u Sarajevu - prema meni poznatim, gradskim kronikama - onaj je izvjesnog Edhemage Potogije koji je u kafanskom nadmudrivanju ispricao sljedece. Zima je u Sarajevu takva da, ujutro, kad je sve pomrznuto, a snijeg do pasa, ti kad ides od kuce i susretnes nekoga, pa ga pozdravis, rijeci se odmah od zestoke studeni smrznu i onaj ne cuje pozdrava. I ti, takodjer, onoga koji ti otpozdravlja - ne cujes. A u podne, kad sunce izgrije, svi ti pozdravi, sve te rijeci se odmrznu i onda cujes u zraku: Dobro jutro, Sabah-hajrosum, Zdravo, Zdravo, Salom, Merhaba...

To je, istina, human pristup hladnoci. U mom djetinjstvu, medjutim, na jezeru je u oluji nestao nastavnik likovnog. Camac smo pronasli, i cijeli dan uz obalu, medju zaledjenim borovima i brezama, organizirano tragali za ovim mladim covjekom, u nadi da se - inace izvrstan plivac - dokopao obale i sklonio pod neko drvo. Nastavnici su kruzili s kofama vrelog caja, a potraga se pokazala uzaludnom: tek kad se jezero u proljece - cetiri mjeseca kasnije - odledilo, ribari su izronili les nastavnika likovnog obrazovanja.

Ovdje u Washingtonu, zbog vlage u zraku, u kratkim ali ostrim zimama, stabla i krosnje drveca znaju dobiti ledenu caklinu, te podsjecaju na kompjuterske 3D animacije. Ali o nevolji studeni, mislim, mogu istinito svjedociti beskucnici pod zimskim nebom, koji su inace jedna obeshrabrujuca americka slika covjekove usamljenosti. Vozeci se ulicom Rhode Island, zimus, iz auta sam spazio beskucnika usnulog na klupi kojem je Arhipelag Gulag, knjiga Aleksandra Solzenjicina, sluzila za jastuk. To moze navesti na pogresan zakljucak kako ima smisla pisati debele knjige ciji se naslovi mogu citati izdaleka. Da nema smisla pisati knjige svjedoci pitanje: sta je to Gulag?, bas kao sto ima smisla proizvoditi, recimo, jastuke, u svijetu u kojem se pouzdano spava.

A sto se vasingtonskih beskucnika tice: jednome koji stanuje pred garazom, svakog jutra, ostavim sitnis u kartonsku casu. Tamo je on jos od proljeca. Inace, lezao je u St. Elizabeth, na South-Eastu, bolnici u koju je Ezra Pound egziliran nakon talijanske epizode. U martu je uctivo klimao glavom, zahvalan za moje sitno dobrocinstvo, a sad je srdacan i razgovorljiv, zadnji put me pratio do zgrade u kojoj radim. Jutros, da izbjegnem susret s njim, sisao sam liftom na juznom izlazu iz garaze. Nisam bjezao od njegove srdacnosti, vec od promijenjenih uloga: prateci me do posla, on je ucinio dar jednom usamljenom covjeku. A ja ne posjedujem njegov osmijeh nad poklonima; kraj je avgusta, i snijeg visoko nad mojom glavom.