Ko je i kako izdao "bosnjacki nacionalni interes"

Americki predsjednik Bill Clinton se na nedavnoj nacionalnoj konvenciji svoje Demokratske stranke, pozivajuci Amerikance da u novembru glasaju za njegovog potpredsjednika Ala Gorea, posluzio receptom koji je u predsjednickoj kampanji 1980. godine pomogao republikanskom kandidatu Ronaldu Reaganu da pobijedi tadasnjeg demokratskog predsjednika Jimmyja Cartera. Postavio je Amerikancima pitanje svih pitanja svake normalne izborne kampanje: "Je li vam danas bolje nego sto je bilo prije osam godina?" U Reaganovo doba odgovor je bio - ne, jer je Carterovo doba obiljezeno dvocifrenom inflacijom i opadanjem americke ekonomije; u Clintonovo doba - odgovor je apsolutno da, jer su njegove godine u Americi obiljezene periodom nezapamcenog prosperiteta.

Kad covjek razmislja o kriterijima koji odlucuju u americkim, ili, ako hocete, u izborima u bilo kojoj zemlji funkcionirajuce demokratije - zdravlje nacionalne ekonomije, sto stedljiviji budzet i sto manji porezi, sto modernije obrazovanje i sto bezbjedniji penzioni sistem - ucini mu se kao da Bosanac dolazi ne sa drugog kontinenta, vec iz drugih, davno proslih vijekova.

Nama se kao izborni argument i uzor ne nudi dostignuce ili makar obecanje prosperiteta nego kontinuitet vladavine partije koja nas je vodila kroz "deset najtezih godina". Njen agitprop, u vidu, naprimjer, drugog covjeka Islamske zajednice u Bosni - naibu reisa Ismet-efendije Spahica na nedavnom otvaranju dzamije u Sanskom Mostu - ide cak i tako daleko da medijsku kritiku vladajuce bosnjacke partije naziva "sejtanskim poslom" a nastojanje da se u predstojecim izborima artikulira i prevlada bosanska proevropska opcija poistovjecuje s trazenjem "bosnjackog Sejde Bajramovica"! (Za mladjeg citaoca, Bajramovic je bio posljednji "podobni Albanac" kojeg je Milosevic mogao postaviti da "predstavlja Kosovo" u posljednjem Predsjednistvu Jugoslavije: bivsi partizan, predavac u policijskoj skoli u Vucitrnu, covjek koji je vodio tombolu u bokserskom klubu u Pristini i iz cije su sire porodice osmorica ucestvovali u pohodima za "veliku Srbiju" devedesetih, a sin Dragan poginuo u napadu hrvatskih snaga na kasarnu jugoslavenske vojske u Capljini. Ukratko, sinonim za izdaju interesa kosovskih Albanaca, koji je umro politicki zloupotrijebljen u Beogradu 1993.)

E, sad, dzamijski agitprop SDA svakoga ko ce se usuditi da kritikuje "partiju deset najtezih godina" denuncira bosnjackim vjernicima kao "sejtana" - koristeci duhovni autoritet vjerske zajednice za zastrasivanje kriticara, gusenje javnog dijaloga i uskracivanje prava Bosnjacima da sami odlucuju koja je politicka opcija za njih najbolja - a svakog ko se jos usudi da ucestvuje u demokratskom procesu, ni manje ni vise, proglasava izdajnikom nacionalne stvari u rangu sirotog Sejde Bajramovica.

Sa mudroscu koju valjda podrazumijeva njegova visoka funkcija u Islamskoj zajednici, naibu reis zaista ne bi morao da "trazi Sejdu" u politickoj opoziciji koja, eto, uz pomoc medjunarodne zajednice i Evrope hoce da rusi "nasu vlast". Jer, ruku na srce, "Sejdo" je u istoj partiji u kojoj su i Dedo i Edo. Niko, naime, nije mogao izdati bosnjacke nacionalne interese tako temeljito i sa tako tragicnim posljedicama kao partija koja je - u ime Bosnjaka - za partnere u vladanju Bosnom i Hercegovinom 1990. godine izabrala filijale Milosevica (SDS) i Tudjmana (HDZ) dajuci im tako legitimitet da razbucavaju i "etnicki ciste" bosansku drzavu radi ostvarivanja bolesnih planova o "velikoj Srbiji" i "velikoj Hrvatskoj". Sve drugo je samo logican ishod te prvobitne izdaje zdrave pameti: pristajanje na ucesce u crtanju mapa kojima se povlace linije kroz samu dusu zemlje Bosne po cijenu "humanog preseljenja" preko Omarske i Manjace, Dretelja i Heliodroma, do Australije i Novog Zelanda, milion i po do dva miliona prije svega Bosnjaka, ali i bosanskih Srba i Hrvata; postepena razgradnja, sve u ime "bosnjackog interesa", svega sto je jos bilo bosansko u vojsci i drugim drzavnim institucijama - sve do konacnog uklanjanja i medijske i egzistencijalne degradacije bosanskih patriota nebosnjacke nacionalnosti - cime se postepeno i u ocima najvecih zagovornika ocuvanja visestoljetne ideje i tradicije bosanskog identiteta sve raspuklo na tri; odbijanje, u ovih pet godina poslije izetbegovicevsko-sacirbejskog pristanka na drzavni i ustavni eksperiment kakav jos nije poznat u historiji drzave i prava, da se sa rodbinsko-islamisticko-ideoloske ekonomije tipa "ugrabi sto mozes" predje na ekonomiju cistih racuna, jednakih sansi i evropskih integracija.

Tu bi i naibu reis i svi kojima je eventualno stalo do bosnjackog interesa - koji ni sa svim strasnim naslijedjem "deset najtezih godina" ne moze da se odvoji od Bosne i Hercegovine i njene sudbine - trebalo da traze i odgovor na jedino vazno pitanje: kako da nam poslije izbora bude bolje? Huskanje Bosnjaka protiv nosilaca drugacijih ideja i posebno protiv projekta evropske Bosne samo je nov korak na putu te izdaje njihovog jedino stvarnog interesa.