("Imitacija zivota", Dani br. 168, 18. august 2000, str. 26)

E, moj Nerzuk, lako je vama kritizirati sluzbenike medjunarodne zajednice u Bosni. Em ste novinar, em radite u nezavisnim novinama, em dobro pisete. Sa te pozicije lako vam je davati savjete "intelektualnom bosanskom potencijalu" kako pomoci toj neuctivoj medjunarodnoj zajednici koja nas unizava sa njenim goropadnim i neposlusnim cetverotockasima. Da ste kojim slucajem na Pravnom fakultetu u Bihacu, ne biste tako jeftino prosli, kao sto cete najvjerovatnije proci zbog ove vase tako fino, drsko iznijansirane kritike pomalo bahatim predstavnicima zapadne civilizacije.

Ni clan nacionalne ni anacionalne stranke, niti pruzao usluge, ni dobijao bonove i certifikate za stranacku i nacionalnu lojalnost, transparentno pokusao ojacati blok nezavisnog (slobodnog) misljenja i… nastradao, moj Nerzuk. I to gadno nastradao. Sta sam tako bogohulno uradio? Da sam slusao vas savjet, kazivajuci medjunarodnim ekoloskim zagadjivacima sta mislim o njima, ne bih vam sada ni pisao. Nazalost, krenuo sam krivim putem.

Pokusao sam prekinuti proizvodnju laznih zabluda mojih kolega profesora i sebe samog da smo uistinu veliki intelektualci i misaoni stvaraoci. Samo sam natuknuo u lokalnim, uz to jos i drzavnim (zavisnim), novinama da studenti udzbenike koje smo u stanju da napisemo za ciglih osam dana, dozivljavaju vise kao autobuski red voznje, u kojem vlada opci krkljanac izmedju privatnih autoprevoznika u borbi tko ce ufatiti vise putnika, nego univerzitetski vodic koji bi im pomogao da lakse shvate na koja se vrata autobusa ulazi a na koja izlazi. Nista drugo nisam na umu imao sem da sam sebe, po onom starom dobrom komunistickom obicaju, na koji sam vec bio navikao, izlozim mazohistickoj samokritici i da tako bar dusu, ako ne obraz, spasim. Kako me dragi Allah dz.s. nije obdario darom vjestine pisanja, neke moje kolege prepoznase se u toj mojoj mazohistickoj onaniji.

Kada carsija saznade sta mladi narastaji zamjeraju nasem domacem "intelektualnom" potencijalu, stize haber iz zgrade Predsjednistva nase federalne drzave Bosne, koji potpisa Kasim-beg, pecatom ovjeri hadzi-Ramo, a izvrsenju pristupi Hilmi-aga. A u pismu pise ne trebam im vise. Otkaz. Na ulicu. Uvjeravam i molim Kasim-bega, hadzi-Ramu i Hilmi-agu da sam mislio samo na sebe, da sam mazohista, da sam eto takav kakav sam, da to ozbiljno ne shvate. Ali ne vrijedi. Kazu mi, nemas doktorat pravnih nauka i ne mozes raditi na Pravnom fakultetu. Opet molim, preklinjem, ubjedjujem, pokazujem moju diplomu doktorata i navodim primjere iz neciviliziranih zapadnih zemalja da i onaj koji nije doktorirao na pravu vec na medjunarodnim odnosima moze biti dobar profesor medjunarodnog prava. Nudim im sve moje radove, one kratke i malo duze do onih najduzih koji su objavljeni u Sarajevu, Londonu, Zagrebu, New Yorku, Beogradu, Firenci, i ne znam jos gdje, koji, kakve li slucajnosti, bas tretiraju problematiku tako sad mrskog mi medjunarodnog prava. Ne vrijedi. Opet oni nesto novo izmisle, bas kao vrhunsko inventivni intelektualci. Kazu nema odluke Komisije za moj izbor. Ja im nudim tri pisma preporuke iz nerazvijenih zapadnih zemalja koja potpisase njihove kolege profesori pravnih nauka sa kojima sam radio brojne projekte, pisao radove, drzao predavanja, nudim im anonimnu ocjenu slobodnog i nezavisnog studentskog javnog mnijenja o mojim predavanjima sa raznih univerziteta sirom svijeta. Ne prolazi ni ovo. Kazu nema odluke Pravnog fakulteta o zasnivanju radnog odnosa. Kad im iz dzepa izvadih i tu odluku koju su oni sami potpisali prije godinu dana i ubijedili me da trebam doci pomoci mojoj otadzbini Bosni, tada sva trojica zagrmise na mene: zar ne vidis da je to plagijat, misleci vjerovatno na falsifikat, odgovarat ces za to pred sudom. Uz to mi, prijeteci, dodadose: Ovaj predmet je rezervisan za naseg ministra/ministricu koji ce nas preko svojih veza integrisati u zapadnu Evropu. Ako budes razuman mozes dobiti drugi predmet, drugo mjesto, drugu platu, sobu. Kad to cuh, nadjoh se u velikoj nedoumici. Sta da radim? Ako odbijem transparentne usluge neimenovanom ministru/ministrici, ucinit cu veliku nepravdu mojoj otadzbini, mojim kolegama, mojim studentima. Tada nema integracije, nema ulaska u to necivilizirano zapadno drustvo. Nema napretka ni daljeg razvitka naseg unutarnjeg kulturnog substruma i nacionalne samostalnosti. Dakle, ostajemo i dalje sa nogama u balkanskoj mocvari.

Eto, vidite, moj Nerzuk, na kakvo me vi zlo nagovarate. Da ne bi sprecavao moju domovinu da se transparentno integrise u neciviliziranu Evropu preko dobrih veza naseg ministra/ministrice, molim vas da ne pisite vise ovako bogohulne tekstove koji me u iskusenje dovode. Ako nastavite dalje sa tom vasom necasnom rabotom, sigurni budite da cu vam poslati u goste Kasim-bega, hadzi-Ramu i Hilmi-agu da porazgovaraju sa vama. A tada mogu vam samo kazati neka vam dragi Allah pomogne. Alahimanet do skore integracije u zapadnu necivilizaciju uz moju transparentnu poslusnost i odanost Kasim-begu, hadzi-Rami, Hilmi-agi i ministru/ministrici za integracije. Aferim i neciviliziranoj Evropi za uspjesno tako brzo savladanu lekciju iz nase jaransko/nepotisticke ideologije.

Nedzad Basic, Bihac

  (Reagiranja: "Tekst u Danima iniciran je lazima novinara Dnevnog avaza", Dani br. 169, 25. august 2000, str. 45)

Postovana redakcijo,

Zelimo da opovrgnemo reagiranja gosp. Slavena Kovacevica, sekretara Komisije za vrhunski sport Olimpijskog komiteta BiH, u kome on navodi da u Olimpijskom komitetu ne postoje nikakve politicke igre. Naime, bio sam prisutan na sastanku u prostorijama Olimpijskog komiteta BiH (OK) dana 23.08.2000. godine, povodom neodlaska plivaca Mirze Mesanovica na Olimpijske igre Sydney 2000. Na nase negiranje svih dopisa OK te argumentovanje rezultata Mirze Mesanovica i plivaca Janka Gojkovica, odgovoreno nam je da je politika Medjunarodnog olimpijskog komiteta odigrala ulogu i presudila da na Olimpijadu odlazi Gojkovic. Ovu izjavu su dali celni ljudi Olimpijskog komiteta te sve rezultate plivaca Mesanovica su izbrisali, skrivajuci se iza politike. Iz ovoga se vidi da izjava gospodina Kovacevica u kojoj on tvrdi da "politika nema mjesta u Olimpijskom komitetu" pada u vodu. Ova izjava pogotovo se moze oboriti kada se pogleda spisak putnika za Sydney koji su dobili divlje karte ili pozive tako da su plivac Zeljko Panic i strijelac Zoran Novakovic dobili poziv (svi gore navedeni sportisti su iz Republike Srpske), a isti nisu ispunili normu, dok plivac sa ispunjenom "B" normom nije na spisku putnika.

Takodjer zelim da skrenem paznju na to da Plivacki savez BiH ima instituciju glavnog trenera reprenzentacije koji se uopce ne nalazi na spisku putnika za Sydney, vec se traze treneri koji ne rade sa plivacima BiH, tako da se za Gojkovica trazi trener iz Engleske, a za Panica se prakticno sa Interneta skidaju treninzi. Svi ostali strukovni savezi su zastupljeni sa trenerima reprezentacije na odlasku za Sydney iako nemaju sportista sa kojima direktno rade.

Osman Prcic, Tuzla

("Sta ce nam putevi kad imamo konje", Dani br. 169, 25. august 2000. str. 22)

Nemam ni najmanju namjeru da branim "Bouygues" (u vezi izgradnje autoputa Sarajevo - Zenica, jer mi nikakvi podaci nisu dostupni), ali samo mislim da ne bi bilo lose reci da je "Bouygues" najveca evropska gradjevinska firma.

Naime, iz napisa u Danima dobija se utisak kao da je rijec o udruzenju dva-tri vlasnika (po jednog) rovokopaca, dok je "Astaldi" (vjerovatno s pravom) ocijenjen kao najveci talijanski "graditelj" autoputeva...

Dr. Mladen Lukic, dipl. inz. gradjevine, Pariz

(Reagiranja: "Sjajeca granata pod imenom zdekolte'", Dani br. 167, 11. august 2000, str. 47)

Redovan sam citalac Dana i nisam do sada zapazila da je neko reagovao bas na kolumnu "Rijec u fokusu". Za mene i moje najblize, koji takodjer citaju Dane, to je jedno lijepo stivo prije svega edukativno, saznajno, simpaticno, prilika da se nesto nauci, odnosno da mi stariji ponovimo ono sto smo nekada vec ucili, napisano pitkim divnim jezikom i stilom, nesebicno ponudjeno nama citaocima i za zabavu. Mislim cak da ono nije slucajno postavljeno bas na samome pocetku magazina, kao sto su i "Licnost u fokusu" i neka ostala kratka stiva, jer nije lako citati Dane. Zasto? Zato sto vas magazin i njegovi veoma sposobni mladi stvaraoci donose prave i provjerene istine o nasoj stvarnosti, koja je veoma mucna, mucna toliko da se to jedva moze vise izdrzati. I tu nam pomaze postovani Mile Stojic svojim napisima, koji su napisani bogatim i stilom i jezikom, a tek znanjem o svemu i svacemu. Ovo je i prilika da Vam se licno zahvalim sto nam za svega 2 KM omogucujete da svake nedjelje nalazimo zadovoljstva citajuci i vasa stiva.

A sada nekoliko rijeci o reagiranju M. Bosnawi na tekst "Dekolte". To je jedna bolesna analiza stiva koje nije imalo nikakvu posebnu namjeru. Kako se moze dati prije svega takav naslov njene reakcije na stivo, a tek dalje citanje i njene predstave o "pravom" znacenju te rijeci i njene analize. Dovela nas je (ili samo sebe) do ruba ratnih poklica, spremna da zavadi, da ocrni, da prijeti, da... rekla bih grubo, povede rat sa M. Stojicem, tako, bogami, i sa ostalim svijetom. Koliko se sjecam, gdja. Bosnawi je nesvakidasnja, javna licnost, vjerovatno i intelektualka, sjecam se da je bila gost NTV 99, pa bi se i zbog tog morala osjecati odgovornom za rijeci "nabijene barutom", kojih se svi mi moramo kloniti i nastojati da djelujemo pomirljivo i sa vise vjere u ono sto nam se pruza.

Cimeta Resic, Sarajevo

Postovana gospodjo Selimbegovic,

Posto mi Slobodna Bosna vec u dva broja nije objavila ovaj moj tekst kao odgovor na jedan dio teksta njihovog glavnog i odgovornog urednika S. Avdica, to vas molim da u vasem listu nadjete mjesta i isti objavite. Osim mene, bili bi vam zahvalni svi oni ljudi koji su tekstom g. Avdica duboko povrijedjeni. A takvih je veliki broj, od onih koji su umrli, penzionisani, do onih koji jos uvijek rade, a bili su aktivni i u vrijeme Titovog rezima:

Postovani gospodine Avdicu,

Vase tekstove u SB cijenim i redovno citam, pa me zbog toga iznenadio vas tekst u broju 194, od 3. augusta 2000., u kojem dajete neutemeljene ocjene o nekim dogadjanjima iz nase proslosti. Evo tog stava koji nije zasnovan na cinjenicama: "Dakako, bilo je dobro sto je Titov rezim podigao fabrike i skole, bolnice i obdanista, ali nikako nije dobro sto je producirao, odnosno unutar sebe integrisao stotine politicara i generala koji ce deset godina kasnije te fabrike, skole, bolnice i obdanista u prah i pepeo pretvoriti! / I zato mi nije nimalo drago kada 27. jula ovdasnja reformisana televizija u vijestima prije obiljezi dan kada su, uz ostale, Bosko Baskot i Djuro Pucar podigli narod u Bosanskoj krajini..."

Veliki broj politicara i generala, koje vi pominjete kao rusitelje je prije ovog nesretnog rata penzionisan, a veliki broj je umrlo, a ogromna vecina zivih nije bila na strani rusitelja. Zato jedna ovakva pausalna i neutemeljena ocjena te ljude duboko vrijedja, jer su ostali dosljedni onim ciljevima za koje su se cijelog zivota borili. Evo uzmimo spisak Predsjednistva SR BiH u periodu 1982-1986, te 1986-1990, na kojem se nalazi dvadesetak imena, i niko, osim Milanka Renovice, nije otisao na stranu nacionalnih stranaka. Nije Titov rezim vaspitavao rusitelje, nego su nacionalne stranke organizovale, podsticale i usmjeravale rusitelje.

A sto se tice pominjanja Djure Pucara u drustvu sa Boskom Baskotom, kao organizatora ustanka u B. Krajini, to je cista izmisljotina, sracunata da diskredituje Djuru Pucara i eliminise iz reda velikana Bosne i Hercegovine, a sto on uistinu jeste. Djuro Pucar bio je glavni organizator ustanka u Bosanskoj Krajini, ali Bosko Baskot nije nikakav organizator ustanka. Uz Djuru Pucara i zajedno s njim bili su: Osman Karabegovic, Mladen Stojanovic, Josip Sosa Mazar i njegova braca Ivica i Drago, Ljubo Babic, Rudi Kolak, Sefket Maglajlic, Veljo Stojnic, Ahmet Sehovic, Bosko i Milos Siljegovic, Ilija Materic, Niko Jurinic, Slavko Rodic, Redzo Terzic, Pero i Milutin Moraca, Karlo Roje, Petar Skundric, Esad Midzic, Slobodan Marjanovic, Avdo Cuk, Djurin Predojevic, Milancic Miljevic, Vahida Maglajlic, Zaga Umicevic, Hajro Kapetanovic, Lazo Lazic, Simo Bjelajac i drugi.

Petar Dodik

 (Feljton Dana: "Bio sam Alijin diplomata", Dani br. 165, 166, 167, 168 i 169)

Nakon procitanog feljtona Muhameda Filipovica, ostaju u zraku neke nedoumice. Medijski presing i nasilje nad Muslimanima, naravno, ucinili su da oni zaborave predratna politicka prepucavanja, te da rat prihvate kao elementarnu nepogodu, nesto kao zemljotres ili poplavu, dakle, nesto sto se nije dalo nikako izbjeci, sto je bozije davanje. Tako svako zna za recenicu o istrebljenju Muslimana, ali rijetko se ko sjeti da joj je slijedila ili prethodila, nevazno je, ona krvava figura o tome kako cemo radije zrtvovati (trece lice mnozine!) mir, nego suverenost, odnosno radi mira necemo (opet) zrtvovati suverenost. Moze se hladno primijetiti da obje racunaju na jedno te isto meso - muslimansko.

Mogu shvatiti da je bijeg u priznanje "radikalan i nepromisljen potez", ali mi nije jasno kako neko moze tvrditi da ono sto je ostalo od BiH predstavlja nju cijelu. Tako u tekstu stoji tvrdnja, koju cu parafrazirati, da je apsurdno pregovarati sa onima koji su ustali protiv ustavnog uredjenja koji je legitiman i legalan.

Ta upitnost legitimiteta i legaliteta proistice iz fakta da referendum na koga se muslimansko (da se legitimisem: n a s e) vodstvo kacilo nije znacio plebiscit gradjana, nego naroda, jer su to tako i oni htjeli. A i da jest, postavlja se pitanje koja to stabilna drzava na planeti stoji na tek sezdesetak procenata saglasnosti svojih gradjana. Garant su ostali teroristi.

Odgovornost naseg vodstva je i u tome sto nije htjelo da prepozna autenticni interes Muslimana koji se mogao realizirati jedino i iskljucivo kroz koaliciju sa gradjanskom partijom kako bi pridobili uza se dovoljan broj Srba i Hrvata. Ono to nije htjelo, nego je krenulo u kampanju upravo protiv komunista - kakve takve gradjanske varijante - sto je odgovaralo i Srbima i Hrvatima. Muslimani su sa onakvom SDA drugima zatvorili guzicom vrata, bezbeli na vlastitu stetu.

Vas vjerni citalac