Sada vec tradicionalna, Millerova vecera trebala je 30. augusta biti servirana u Banjoj Luci. No, demokrata iz Laktasa ostao je dosljedan svojim obecanjima - samo sto ih izrekne, zaboravi na njih. Tako se u zadnji cas jelovnik sastavljao u rezidenciji sve agilnijeg americkog ambasadora u BiH, kome, ruku na srce, izgleda, polako postaje jasno da se daleko vise razumijevanja, konkretnih pomaka i stvarne akcije moze naci medju povratnicima u satorska naselja negoli medju onima koji zarko zele da, koliko sutra (citaj: od narednih izbora), dobiju mandat da zemlju povedu u Evropu.

Ovaj put nisu stigli ni do Banje Luke, a dobro obavijesteni izvori tvrde da je razlog uistinu prozaican: nije Mile bio siguran kako bi gosti svarili Karadjordjev odrezak. Valjda je zato nakon izvinjenja sto nije domacin, poslao jos jedno - sto nece biti ni gost, i tako dvostruko nasekirao Mladena Ivanica, koga, na prostoru koji Dodik kontrolise, sve glasnije nazivaju izdajnikom upravo zbog veceranja. Zbog bolesti, te veceri nije se pojavio ni Neven Tomic, ali su zato ostali bili zdravi i pri apetitu.

Sto se menua tice, jos jedna zvjezdica ambasadoru Milleru: uz predjelo su servirani predstojeci izbori u Jugoslaviji, glavnina je pripala novembarskim izborima u BiH (a ima se sta i glodjati: Bicakcic i Covic, bas kao i ostatak njihovih znamenitijih stranackih kolega, naprosto se utrkuju potezima i odlukama koje bi u normalnim zemljama zaradile ne samo smjenjivanje vec i angazman istrazitelja) da bi se za dezert razmatralo sve izvjesnije jacanje SDS-a u manjem entitetu. Domacin Miller i britanski ambasador Hand s odobravanjem su primili Prlicevu i Zubakovu projekciju buducnosti, Orucevicevo insistiranje na istrajavanju povratka izbjeglica, Silajdziceve stavove... Istine radi, tvrde ocevici, ako pragmaticni Mostarac prelazi u SDP (kako to objavljuju neke Zlatku bliske spaljene iluzije), onda je taj transfer toliko tajan da se i od samog Safe krije. Sto se Lagumdzije tice, trening demokracije znacajno napreduje: procjene kazu da ce, ukoliko ucesta s obrocima, dobaciti da je osnovna intencija ovakvog okupljanja i bila stvaranje zajednickog demokratskog fronta u BiH.

"Otkad je dosao Alija (Izetbegovic, op.aut.), ne daju nam se igrat' odbojke na pijesku. Tako je bilo samo dok je ovdje ljetovao Vaclav Havel", pozalio se nedavno Dubrovcanin koji svaki dan, tokom ljetnih praznika, igra sa svojim prijateljima odbojku na pijesku na terenu uz nekadasnju Titovu vilu na Lapadu. E sad, kakve veze ima Alija Izetbegovic sa odbojkom na pijesku u Dubrovniku? Evo kakve: predsjedavajuci Predsjednistva BiH u ostavci odlucio je provesti sedam dana u Dubrovniku, a od svoga prijatelja Stipe Mesica dobio je na raspolaganje rezidencijalni drzavni objekat.

Elem, Alija se uselio u vilu, a oko vile kruze razni tjelohranitelji, cuvari, branioci ustavnih poredaka, svi spremni da onemoguce svaki pokret gradjana koji su povjerovali da je svaki predsjednik k'o Mesic. Jer on je tokom svog nedavnog boravka u Dubrovniku sazvao komsiluk na kafu. Bilo je tu svakojakog svijeta koji stanuje u blizini vile. Razmijenjena su misljenja o svemu i svacemu, a onda im je Stipe najavio dolazak gospara Alije iz Sarajeva. Ali im nije rekao da se nece moci igrati. "Kad je Mesic bio tu, igrali smo odbojku koliko nam volja", kazu sada mladi Dubrovcani kojima ne preostaje nista drugo no da sacekaju da Alija ispuca svoj godisnji.

Bozidar Vucurevic, svojevremeni sef necega sto se nazivalo SAO Hercegovina, po zanimanju je bio vozac kamiona, a guslarstvom se bavio u slobodno vrijeme. U povijest balkanskih opskurnosti upisao se 1991, kad su Crnogorci i ondasnja JNA granatama zasuli Dubrovnik. Tada je, sjetimo se, Bozo uskliknuo: "Ne sekirajte se, sagradit cemo stariji i ljepsi Dubrovnik!"

Nesto slicno dogadja se ovih dana na Kosovu. Organizacije iz arapskog svijeta donose dolare kojima pomazu stanovnistvo i zauzvrat, sto je primjer vidjen i u Bosni, od muslimana traze slijedjenje njihovog nacina prakticiranja islama - vehabizma. No, stvar je, izgleda, prevrsila mjeru nakon sto su buldozeri iz Saudijske Arabije porusili jedan od historijski najvaznijih arhitektonskih spomenika, staru pijacu i dio carsije u Djakovici. "Nikom od arapskih donatora nije palo na pamet da ratom porusene historijske spomenike popravi", tvrdi Jolyon Naegele, dopisnik radija Slobodna Evropa, "oni su naprosto sruseni da bi se umjesto njih napravile primjerenije islamske gradjevine."

Statisticki podaci o porusenim kosovskim arhitektonskim spomenicima govore da je tokom 1998. i 1999. godine stradala jedna trecina dzamija. Harvardski profesor i jedan od najvecih autoriteta u oblasti balkanske arhitekture Andras Riedlmayer, koji radi na popisu porusenih spomenika, ne krije razocarenje: "Saudijci su jos u julu pokusali unistiti mezarja u dvoristu Hadum dzamije jer ih smatraju idolopoklonickim. Oni su opsjednuti uklanjanjem svih srednjovjekovnih spomenika u blizini dzamija. Moze se reci da su vehabije prijetnja naslijedju, i u nekom su smislu opasniji od cetnika, jer niko nema iluzija o njihovim namjerama."

Nove dzamije su bijele, uglavnom od blokova, i nimalo ne lice na one koje je gradila Otomanska imperija. KFOR je odbio intervenirati u Djakovici nakon sto su Saudijci pokazali da imaju dozvolu od lokalnih vlasti. Porazni rezultat arapskog buldozera glasi: 1.733 mezara su unistena, a munara Hadum dzamije, koja je prezivjela proslogodisnje borbe, ugrozena je. Trenutno, traje borba Odjela za kulturu pri Misiji UN-a za Kosovo u kojoj se pokusava sprijeciti, kako tvrde vehabije, "popravak historijske stete koja je ucinjena Kosovu od Otomanske imperije".

Profesor Riedlmayer, koji trenutno radi na dokumentiranju svih rusenja srednjovjekovnih spomenika na Balkanu, tvrdi: "Agencije iz Emirata i Saudijske Arabije obecavaju dva puta vece i dva puta islamskije dzamije, ali samo ako mezarja budu pomjerena. Slicno je bilo i u Sarajevu sa Gazi Husrev-begovom dzamijom, koja je obojena u bolnicki bijelo i gdje su gipsanim jeftinim radovima prekriveni svi ornamenti. Zamislite takvu katastrofu u kojoj bi spomenici u Rimu ili Toskani bili povjereni modernim americkim sektama koje bi od njih pravile primjerenije krscanske tvorevine?"

Nasrecu, javljaju se i tragovi otpora medju lokalnim stanovnistvom, koje sve rjedje pristaje da im Arapi sagrade "starije i ljepse" dzamije. Ispada da se svako ponavljanje negativnog historijskog konteksta najcesce dogadja na Balkanu. Sve dok ne krene pravi izvoz - onih poput Bozidara u Den Haag, a vehabija odakle su i dosli - valja trpjeti uvoz Potemkinovih sela u reziji kraljevskih porodica iz pustinje.

U ponedjeljak, tek nesto iza 15 sati, jedinice SFOR-a usle su u zgradu Javnog preduzeca PTT Bosne i Hercegovine i tamo, za pet sati temeljitog rada, pregledale sve: ladice, ormarice, dokumentaciju, hodnike, prolaze, kancelarije, spremista... Nakon izlaska pripadnika Stabilizacijskih snaga, iz PTT-a je stiglo saopcenje o tome kako su ovi, kao, jako ljuti jer im je SFOR odnio printer, nesto papira, mete za vazdusnu pusku i jos kojekakve gluposti. Pravo pitanje i dalje je: sta SFOR trazi u Posti?

Otkako je Bosne i obavjestajnih sluzbi u njoj, zgrade PTT-a vaze za objekte od strateske vaznosti. Jer, da bi se uopce mogli prisluskivati razgovori i pratiti pozivi, treba biti blizu centrale koju prije toga valja obezbijediti ljudima od povjerenja. SFOR je nacuo bas takvu pricu i odlucio provjeriti ko sta radi i posebno ko sta slusa u JP PTT BiH i za cije interese. Da li je dobio potvrdu informacije da SDA prije rasformiranja AID-a svoje kljucne agente rasporedjuje u svoja izvorista novca i moci (usko vezane s kontrolom) - javna preduzeca dakle, ne zna se. Zna se, medjutim, da bi SFOR slicnu operaciju mogao ponoviti. Na drugoj adresi. U Javnom preduzecu Elektroprivreda BiH, inace djedovini direktora Mehe Obradovica.

"Nakon dugo godina vidio sam svoga prijatelja koji je pocetkom rata pobjegao u Trebinje. Sreli smo se na bezinskoj pumpi i lijepo pozdravili. On i dvojica muskaraca srednjih godina odvezli su se, potom, u zutom golfu prema Ivanici, granicnom prijelazu s Bosnom i Hercegovinom. Pratio sam ih pogledom, kao da sam nesto slutio. Nisu ni pretpostavljali da ih pratim pogledom. Uspio sam vidjeti kako su izbacili neki predmet iz automobila. Izgledao je kao konzerva. No, ubrzo nakon toga pocelo je goriti. Nazvao sam policiju i rekao sto su ucinili. Uhvatili su ih na granicnom prijelazu. Sva trojica priznala su svoje piromanske nakane." Ovo je svojim kolegama u birtiji ispricao Dubrovcanin koji je osujetio "piromane". Istoga dana glasnogovornik Policijske uprave Dubrovacko-neretvanske zupanije Josip Sudarevic novinarima je potvrdio hapsenje dvojice Trebinjaca koji su upalili sumu povise Zupe dubrovacke. I ministar unutarnjih poslova Hrvatske Sime Lucin u kameru je iz Zagreba porucio: "Uzroci pozara vecinom su otvorene vatre, a ima naznaka i podmetanju pozara, i to posebno u jednoj zupaniji i oko jednog grada."

Najopasniji ovogodisnji palitelji Hrvatske, ipak, nisu Srbi iz Trebinja, ili neki drugi dobro uvjezbani Neron. Osim ako svako dalmatinsko misto ima svoje Trebinje? Kako je priznao i sam premijer Ivica Racan, najpoznatiji i najmasovniji palitelj ono malo preostalih dalmatinskih suma nisu Trebinjci nego nemar. Taj imaginarni piroman upalio je ogromne vatre iznad Slanog, Zatona, Mokosice, iza Konavoskih brda, kod Malastice, uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Izgorjelo je dvije trecine Arboretuma u Trstenom (zbirka egzoticnog drveca i grmlja), pet stotina godina starog spomenika prirodne i kulturne bastine. Gorilo je svukud oko Dubrovnika, a vatrena stihija bila je dugacka 40 kilometara.

"Da smo imali bolju strategiju odrzavanja, vjerovatno bismo se lakse borili protiv vatre i spasili bismo veci dio Arboretuma. Prostor je trebalo sustavno cistiti jer je na kultiviranim povrsinama lakse svladati pozar", izjavio je za Dane radnik Arboretuma koji je zelio ostati anoniman. Ovaj prelijepi vrt uistinu je malen povrsinom, ali je istovremeno veliki primjer ljudske (citaj vladine) nemarnosti koja je potpirila mnoge pozare.

Hrvatska javnost vec se sprema da napravi prvi ozbiljan postizborni "intervju" s premijerom Racanom u kojem ce glavna pitanja biti: Sta podrazumijevate pod nemarom? Zasto Hrvatska ima samo cetiri kanadera? Zasto je vatrenu stihiju u okolini Dubrovnika gasilo samo 150 vatrogasaca plus predsjednik Hrvatske Stjepan Mesic, koji se, pored zivog Racana i Lucina, latio vodenog smrka i gasio pozar u Trstenom….

Sada, kakve sve ovo ima veze s Bosnom? Ima, jer evo svekolikoj bosanskohercegovackoj vlasti dobre prilike da prvi put uce na tudjim greskama. BiH je mediteranska zemlja, barem tako kaze Ibrahim Spahic. A mediteranska zemlja bi valjda trebala da ima i komadic mora, i u tom komadicu mora komadic obale, koja je posve sigurno pokrivena "lako gorivom" mediteranskom sumom i makijom. Bosna je, na svu srecu, sve to. Na nesrecu, BiH je jedina mediteranska zemlja koja nema niti jednog kanadera (specijalni avion za gasenje pozara). Stavise, Bosna je jedina zemlja u svijetu koja ima toliko sume a tako malo protupozarne zastite. BiH ima dobre vatrogasce koji su, nazalost, opremljeni tek toliko da mogu lokalizirati upaljeni sprat neke zgrade. Ako vec ne moze imati moderne Air Bus putnicke avione, jer puno kostaju, BiH bi mogla imati kojeg, makar polovnog, kanadera. Jer, ne daj Boze da hrvatski Neron emigrira u BiH, preko Neuma.

Blizi se novembar, i s njim izbori. Vjerovatno je u tom smislu i SDA Unsko-sanskog kantona odlucila da predlozi rekonstrukciju Vlade USK. U to ime, a u maniru kineskih rukovodstava komunisticke partije za Maova vakta, u nasu je redakciju stigao "materijal za novinare". Nareceni materijal se - vjerovali ili ne - zove "Stavovi Stranke demokratske akcije o odredjenim drustveno-politickim pitanjima koja su znacajna za gradjane Unsko-sanskog Kantona". O cemu se radi?

Guverner USK Muhamed Beganovic je optuzen da "uporno odrzava stanje haosa koje, po svemu sudeci, samo njemu odgovara". Cinjenice, kojih u "materijalu" nema, jesu: Beganovic je clan stranke Za BiH i njegovi pokusaji da skine monopol SDA sa svih javnih preduzeca u USK podrzavaju medjunarodna zajednica i ministar policije Muhamed Babic. Kampanju protiv njega vodi bivsi guverner USK Mirsad Veladzic, pa Beganovicevi napori uglavnom zavrsavaju polovicnim rezultatima. Tako je bilo i sa slucajem u kojem su radnici Bihacke trgovine d.o.o. strajkovali gladju zbog neisplacenih zarada. Sudskom odlukom dio sredstava nekim radnicima je isplacen. Dio njih je nastavio strajk, a SDA je optuzila guvernera "za pritisak na Zavod za platni promet koji je isplatom potrosio novac od Zavoda za privatizaciju". Predsjednik Upravnog odbora preduzeca Ibrahim Dizdarevic je nakon toga podnio ostavku.

U cijelom haosu vaznu ulogu igra i nepotvrdjeni premijer USK, clan SDA Amir Avdic. Da sve bude nakaradno kako i dolikuje i ovakvim bosnjackim vlastima i tromoj medjunarodnoj zajednici, guverner Beganovic je odbio potvrditi taj sastav Vlade "jer smatra da bilo kakvo prelazno rjesenje dva mjeseca prije izbora nece donijeti nista dobro". U svrhu agilnijeg rada Vlade, Beganovic je povukao ocajnicki, dirljivo blesav potez - ponudio je ministrima da potpisu Izjavu pod cascu, koja glasi: "Izjavljujem pod cascu da prihvatam kandidaturu na mjesto ministra u vladi USK koja mi je ponudjena od strane predsjednika Kantona shodno ustavu Kantona. U toku mog mandata sve svoje stranacke aktivnosti i funkcije u okviru svoje stranke cu zamrznuti." Sto se tice guvernera Beganovica, vidi se da mu manjka kadrova i da se polako gubi. Njegova pozicija je limitirana i cinjenicom da se nalazi izmedju dvije vatre: demokratskoj narodnoj zajednici obecao je nekoliko ministarskih fotelja, a dosad nije imenovao nijednog ministra iz te stranke. A sto se tice SDA, hvala na materijalu, iz njega se zaista nista ne moze razumjeti. I malo izvinjenje: jezik "materijala" jeste maoisticki, ali duh zapleta situacije koju stvaraju pripada romanima o Staljinovoj Rusiji. I valjda ce narod USK u novembru imati snage da im kaze: njet.

LICNOST U FOKUSU

Kada je jula 1997. godine stigao u BiH, na mjesto starijeg zamjenika Visokog predstavnika, Klein je iza sebe imao 26 godina radnog iskustva u drzavnoj sluzbi SAD-a i uspjesno realizovanu misiju povratka Podunavlja u Republiku Hrvatsku. Nije to, medjutim, bilo korisno znanje za rad u zemlji nepomirljivih koncepata i visokobirokratiziranoj ustanovi (OHR) ciji sluzbenici kao da su upozoreni da ne talasaju. Nema iz te Kleinove epizode nista sto bi bilo vrijedno zabiljeziti, sem da je 11. jula 1995, dok su zene iz Srebrenice trazile istinu pred zgradom OHR-a, u obliznjoj kafani bio s drustvom - na picu.

Prelaskom u UN ubrzo se pokazalo kako Klein puno lakse radi sa uniformiranim ljudima i puno preciznije govori vojnickim nego civilnim rjecnikom. Sve sto je poceo - uradio je. I to uspjesno, ostavljajuci nekada dojam da o Bosni misli skoro koliko i ambasador SAD-a Thomas Miller: u svakom slucaju, vise nego kompletno Predsjednistvo BiH. Istini za volju, i iz UN-ove zgrade Klein je znao davati politicke intervjue pokazujuci svu raskos svog nerazumijevanja te strane Balkana. Tako je pretpostavio kako smrt Franje Tudjmana moze donijeti pobjedu HDZ-a u Hrvatskoj ili kako je u BiH jos uvijek rano za promjene.

Nasrecu, bili su to tek rijetki gafovi, izmedju kojih je Klein radio udarnicki, pretvarajuci u praksu recenicu koju je cesto znao izgovoriti: "Ustav BiH se provodi u interesu naroda, a ne politickih lidera i njihove moci." Usput je verbalno kosio sve one koji su mu zeljeli smetati. I, zanimljivo, snaga mu je, kao i britkost, sve vise rasla. Zadnji je to osjetio zamjenik federalnog ministra policije Ivan Bacak, inace autor teorije da kiseljackog serifa Dominika Ilijasevica Comu nije uhapsila federalna policija. Njemu je Klein jasno porucio da ne valja gluposti i da mu nimalo ne vjeruje, pohvalivsi usput bas federalnu policiju za konacan pocetak nesto profesionalnijeg rada.

Klein jos samo da se odrekne americke navike da su dobri samo oni ljudi s kojima se moze raditi. Kao Putin Clintonu, kao sto je Kleinu bio Susak, a sada je - i ne samo njemu - Dodik, jer kao nema boljeg. To su, zapravo, posljednji zahvati na pretvaranju Kleina u idealnog sefa bosanske policije.

RIJEC U FOKUSU

Prica koja slijedi ima sekspirovski pocetak a gogoljevski kraj.

Za vrijeme svakovrsnih izdaja naroda i trgovina mrtvim ljudskim dusama, paklova i pomora, velecasni biskup banjalucki msgr. Franjo Komarica, pokazao je da je veci od covjeka njegov san. U vrijeme sveopce pomrcine, gledajuci kako njegova pastva izgara kao vostanica, ovaj se sluga Bozji nije dao maknuti iz svoje rodne Banje Luke. "Ne zelim otici ispod ovog neba i sa ove zemlje", porucivao je urbi et orbi, sto je u prijevodu znacilo: Mozete me ubiti, ali ne mozete ubiti pravdu, ne mozete ubiti istinu. Raznorazni opskurni sporazumi odbijali su se o izmrcvareno tijelo ove zemlje, od Karadjordjeva do Graza, od Zeneve do Washingtona i svi oni su racunali sa preseljenima ljudi, sa njihovim prelaskom u surgun. Biskup Komarica, medjutim, nije htio, nije mogao zauvijek napustiti rodnu obalu Vrbasa.

On je vjerovao u pravdu, znajuci da je drzava koja nije zasnovana na pravdi i pravu osudjena na propast. I, sad kad se mocnici i krvnici sto su tjerali Komaricu i njegov narod iz Banje Luke polagano sele u Nizozemsku, on vjerujc da je doslo vrijeme da se njegova pastva vrati. On putuje svijetom, sabira svoje katolike, porucujuci im: "Vratite se, obnovite svoje kuce, ovo je vasa zemlja, vas grad. Ovo je vasa Banja Luka i vrata paklena vas vise iz nje nece moci istjerati!"

Ali, dva suca, dva clana Ustavnoga suda BiH iz redova naroda hrvatskoga po imenima Zovko & Miljko, ne misle da njihov narod na svojoj zemlji treba biti konstitutivan. Oni vjeruju da je Komarici i njegovome stadu bolje biti gradjanima drugoga reda u svome gradu i na svojoj zemlji, nego imati status naroda ravnopravnog. Na proslotjednom vijecanju Ustavnoga suda u Neumu oni su se ponovno izjasnili da pravoslavni vjernici u Banjoj Luci trebaju uzivati sve drzavne povlastice i ovlasti, a Komarica i njegovi katolici nikakve. Stranci su se krstili nad odlukama ovih casnih muzeva hrvatskijeh, koji nisu vijecali samo protiv slova dejtonskoga, nego i u korist vlastite stete. Zasto?

Pa jednostavno stoga sto je ideja podjele Bosne mrtva svugdje osim u glavama bosanskih hadezeovaca. Zovko & Miljko, kao i njihovi nalogodavci, jos uvijek vjeruju u uskrsnuce Tudjmana i snagu Milosevica, u mape iscrtane na hotelskim servijetama, u fantome "rezervne domovine", ne znajuci da je i ta sila, kao i sve ostale, bila za vijeka. Njihove odluke su nadglasane, ali oni i dalje jasu. U ocekivanju nasega Akakija Akakijevica…