Bosanski barometar 2000

Koja je direktna veza izmedju dubina islamske mistike i teozofije, na jednoj, i vrhunskog sporta, na drugoj strani? Sta je zajednicko organima represije, despotiji i ranom kapitalizmu? Jusuf Pusina. U vrijeme dok on, dokono, u intervjuu Preporodu uspjesno izvodi i brani teorije o slicnostima izmedju religije i sporta (da, dobro ste procitali!), NS BiH je odredio da cijena karata za kvalifikacionu utakmicu BiH - Spanija bude 15 KM (slovima: petnaest konvertibilnih maraka). Uzasno, skandalozno, sramotno, bijedno, ljigavo, nisko, podlo... Ovakvu pljacku vec opljackanog i osiromasenog naroda, ciji najveci dio prezivljava roveci kontejnere, ni u Bosni do sada nije priredio niko. Kako neposten i prevarantski, "corbadzijski" odnos prema stanovnicima grada i zemlje. Mozete li vec zamisliti sitne duse iz Nogometnog saveza kako trljaju ruke i uzbudjeno se sasaptavaju: "Spanija je popularan tim, doc'e raja da gleda utkamicu, treba podici cijenu da se zaradi kak'ih para." Nazalost, tako je, sasvim je moguce zamisliti takvu zgodu, onu napusenu i zamracenu kancelariju u kojoj ce neki fiskal najvazniju bosansku stvar na svijetu zacijeniti bezobraznih 15 maraka. Htio to Pusina vjerovati ili ne, u ovom gradu i zemlji ima ljudi kojima 15 maraka traje 15 dana; ima ljudi kojima 15 maraka moze trajati i citav mjesec; ima ljudi koji 15 maraka nisu vidjeli zadnjih pola godine.

Madjarska nema more, al' sto ima stampariju... Navodno, takve nema bas nigdje u cijeloj nam BiH. I zato ce OSCE stampati glasacke listice kod Madjara. I u Norveskoj. A domace firme nisu dobile sansu ni da pridju poslu koji ce, kako kaze Robert Barry, "kostati nekoliko miliona dolara". Firme clanice bh. Udruzenja celulozno-papirne, graficke industrije i izdavacke djelatnosti, pak, u svom priopcenju navode da "smatraju kako u BiH postoje stamparske kuce koje su u mogucnosti kvalitetno, u zadatim standardima i rokovima, proizvesti ovakvu vrstu stamparskih proizvoda". Takodjer, nije im pravo ni to sto za ovakav posao nije bilo javnog tendera u medijima, niti pozivnog natjecaja za domaca preduzeca. Samo informacija na web-siteu OSCE-a. E sad, radoznaloj bh. javnosti portparol Luke Zahner spocitava da se ove price dohvatila usljed napada augustovske letargije. Takoreci, iz pasjaluka. Po njemu, price i nema: postupak se ponavlja vec godinama. A ove godine je zapeo za oko kolegi Zekerijahu Smajicu. Doduse, OSCE bi mogao imati i objektivne razloge da ove "vrijednosne" papire stampa van zemlje. Kao sto nisu nosiocima lokalne vlasti napravili Topcider "za raju", nije nepametno drzati ih podalje i od "tvornice glasackih listica". No, takve razloge prikrivati nemustim supljiranjima o nesposobnosti bh. stamparija da nastancaju "softverizovani glasacki listic", krajnji je cinizam. Pa pogledajte samo kako lijepe devizne knjizice nasa vojska ima!

Predsjedavajuci Predsjednistva sve manje ima da kaze. A i predsjednik SDA pomalo posustaje. Ali dok je prvi svjestan kako se blizi kraj karijere, ovaj drugi kao da samo uzima daha za nove radne pobjede i novih deset najtezih godina. Izetbegovicev intervju u Ljiljanu jasno svjedoci o toj pocijepanosti bosnjackog lidera koji kao da sto prije zeli da skine sa sebe neugodnu obavezu da govori kao clan kolektivnog sefa drzave. On kao da jedva ceka da se konacno prepusti opojnoj moci nekaznjive neodgovornosti kakvu pruza pozicija lidera stranke. U tom svojstvu mu konacno nista nece moci kriticari kojima para usi njegovo dosadno uporno lamentiranje nad sudbinom SDA koju dosadno uporno poistovjecuje sa sudbinom bosnjackog naroda. Isti oni kojima para usi njegovo dosadno uporno vracanje na vlastite historijske greske ili pogresne poteze kojima je direktno uticao da sudbina bosnjackog naroda bude onakva kakvom je Izetbegovic kreira, izmedju ostalih, najmanje od Daytona naovamo. "Naslucuju se konture jednog ruznog projekta za nas narod, a prva faza tog projekta je demontiranje stranke koja ga brani i kompromitacija ljudi koji ga vode." To je, dakle, sve sto je ostalo od Izetbegovica: teorija zavjere u kojoj u krupnom planu nije narod nego demontiranje Stranke i kompromitacija ljudi koji ga vode. I kao najtuzniji od tuznih Izetbegovicevih dokaza da se sprema "ruzan projekt" je to da su "nasim mladicima i djevojkama sirom otvorena vrata za iseljavanje u zapadne zemlje". Jadno, predsjedavajuci, jadno. Jer upravo najruzniji projekt koji je Stranka demokratske akcije uspjela u potpunosti i sa uspjehom provesti (u suradnji sa partnerskim nacionalnim strankama) jeste poslijeratni progon bosanske mladosti u zapadne zemlje. A jedan od kljucara vrata koja su "sirom otvorena" bio je upravo on - predsjednik "stranke zastitnice bosnjackih interesa".

Nakon skrhanih 37 miliona maraka na gradnju zapadnog prilaza Sarajevu, ministar prometa i komunikacija Bakir Zaciragic razvukao je slavodobitni osmijeh preko usta. Ovaj osmijeh je garantirao da ce stranka koja ga je postavila (SDA) imati cime da se busa i u predstojecoj predizbornoj kampanji. Gradska magistrala koja je pompezno prozvana autoputem, medjutim, vrlo brzo se nasla na udaru kritike koju je Zaciragic dozivljavao, maltene, kao uvrede. Neimar koji je Sarajevu podario najskuplji poslijeratni projekt finansiran kroz kantonalni budzet, dakle od novca gradjana Kantona, svaki pomen da je cesta preskupa, nedovrsena, neravna i napravljena bez ikakvih istrazivanja, smatrao je spekulacijama. I kada su i mala djeca i ptice na grani poceli govoriti o "skakutanju" automobila po "autoputu" i famoznih 1,2 miliona maraka koji jos trebaju da bi put bio zavrsen, ni onda se Zaciragic nije sjetio onoga sto je predlozio premijer Vlade u kojoj sjedi.

Belkic je prvo zatrazio od Zaciragica kompletan izvjestaj o gradnji zapadnog prilaza, koji treba sadrzavati sve ekonomske i strucne aspekte projekta. Uz to, on je pozvao i na strucnu raspravu, sastanke sa ekspertima i svaku drugu vrstu konsultacija koje ce pomoci da se konacno javnosti ponudi odgovor da li je zapadni prilaz Sarajevu najobicnije Potemkinovo selo ili kvalitetna saobracajnica. Konacno, sve i da je najgori, put se nece rusiti niti mnogo prepravljati, jer za to nema para. Ali treba da se rusi svako ko je dozvolio da put Sarajeva na Zapad bude napravljen, pa da se tek onda povede rasprava o tome da li ga je i kako trebalo praviti.

Pet miliona maraka u budzetu Republike Srpske za povratak Bosnjaka i Hrvata! Ne, ovo nije vijest iz Politikinog zabavnika, strana druga, rubrika Ripley - Vjerovali ili ne. Ovo je podatak prezentiran u Izvjestaju o radu Vlade RS za prvih sest mjeseci ove godine. Pa, sta je sa novcem koga Vlada RS samoinicijativno nikada nece upotrijebiti za popravak kuca Bosnjaka i Hrvata? Kiseli se, ili ga Mile obrce za razne potrebe, medju kojima je svakako i igra sa "poslanicima iz Federacije" u Narodnoj skupstini Republike Srpske. U pravu je Fadil Banjanovic, plebejski guru bosanskih prognanika - istocna strana, kada kaze da odgovornost sto se novac ne koristi u namijenjene svrhe nije samo na Vladi RS vec i na poslanicima KCDBiH u NSRS. Da li su oni medju njima kojima je, kako kaze Munib Jusufovic, "lijepo po federalnim centrima i ne zele se vratiti odakle su dosli", jedan od politickih uzroka opstrukcije povratka? Povratnici u RS ogorceni su na tu licemjernu skupinu, kojoj je prioritet ostanak u Federaciji, a ne zastupanje povratnickih interesa. Naravno, nisu nista bolji ni oni koji se satrase da dobiju novac i materijal za adaptaciju svoje i samo svoje kuce, ne obaziruci se na zahtjeve ljudi ispod satora - onih koji su im svojim glasovima omogucili da sjede u luksuznom zdanju Narodne skupstine RS. Ako do kraja ove godine pomenuta sredstva ne budu operativna, politicari koje povratnici trebaju gadjati jajima ne sjede samo u Vladi Republike Srpske vec i medju poslanicima KCDBiH u NSRS.

Nakon pet godina premjestanja posmrtnih ostataka iz jednog kontejnera u drugi, prenosenja kostiju iz jedne plasticne vrece u drugu, jedne mrtvacnice u drugu i ocaja familija ubijenih Srebrenicana, izgleda kao da se uzasi koje prezivljavaju, na izvjestan nacin, blize kraju. Osnivanjem Instituta za nestala lica, ustanove koja ce u narednih nekoliko godina identificirati do sada ekshumirane ostatke, nekoliko hiljada zrtava ce naci svoj mir, a njihove porodice pronaci utjehu bar u tome da su njihovi najblizi pokopani sa pijetetom koji pripada zrtvama. Medjunarodna zajednica ne bi trebala, odnosno ne bi smjela pomisliti da se projektom u koji je ulozila pet miliona dolara iskupljuje za gresku pocinjenu u julu 1995. Za takvo sto se nije moguce iskupiti. To je duznost ljudi koji su, ne cineci nista, sa strane promatrali zlocin pocinjen u nekoliko julskih dana prije pet godina. Niko ne bi smio pomisliti da tu treba stati: nece biti dovoljno identificirati i pokopati zrtve i tako se osloboditi necega sto za medjunarodnu birokraciju, bjelodano, predstavlja neugodan balast. Identifikacija zrtava, s druge strane, nece imati smisla dok njihove ubice budu daleko od dosega pravde, a pravda se danas odaziva na ime Den Haag. Identifikacija nece imati smisla sve dok ubice budu mirno spavali, jeli, pili jutarnju kafu pred polazak na posao, umorni se vracali kuci poslijepodne, dok budu mogli misliti kako su normalni ljudi koji vode normalan zivot. Jer, dok god je tako, njihove indirektne zrtve, porodice ubijenih, nece moci normalno zivjeti.

Nova hrvatska vlast izgleda tako nezainteresirano za BiH da se to granici sa ignorancijom. Ili se radi o ignoranciji koja granici sa zlonamjernoscu? Ali to je u ovom trenutku manje bitno od cinjenice da hrvatska socijaldemokracija nije izmijenila svoj odnos prema juznom susjedu, nego je, stavise, Tudjmanovu zaostavstinu prihvatila kao legitimno politicko naslijedje i sa mjesta na kojem je on stao, produzio je Racan. Jedan od rijetkih bosanskih politicara koji se to usudio izreci, ne dolazi pak iz HDZ-a (koji bi, kao, trebao imati najvise prigovora), nego iz NHI-a. Predsjednik te opozicione stranke nedavno je kazao kako "Hrvati BiH ne osjecaju nikakvu razliku" izmedju prethodnog hrvatskog rezima i sadasnje vlasti. Racanova vlada bi mozda najradije zaboravila na BiH i okrenula se Evropi, sto prije prelazeci preko tudjih grijeha iz proslosti, ali to je ne amnestira. Steta koju bi njena nedosljednost mogla izazvati u BiH bit ce jednaka, ako ne i veca od koristi koju je donijela pobjeda hrvatske koalicione sestorke. Bosanski Hrvati jos uvijek ne znaju u kojoj zemlji zaista zive, hrvatska drzava, premda u manjoj mjeri nego ranije, i dalje u zivotu odrzava HVO i raspiruje iluziju da je moguca hrvatska vojska u BiH, nova vlada nije cak spremna priznati niti greske prethodnog rezima... Zubaku treba odati priznanje sto se usudio ukazati na to i uciniti to na pravom mjestu: u kabinetu hrvatskog predsjednika Stjepana Mesica, jedinog koji istinski zeli i moze promijeniti nesto u odnosima Hrvatske i BiH. Nabolje, zasigurno.

"Inzinjerijske jedinice Drugog korpusa Vojske Federacije BiH i Petog korpusa Vojske Republike Srpske zajednickim snagama grade put Zivinice - Sekovici", glasi novinska vijest. Dakle, pozamasan posao, zajednickim snagama. Sadejstvo u mirnodopskim uvjetima? "Obje vojske su u funkciji mira. Izbrisali smo granice na lokalnom nivou ne cekajuci da to kazu entitetski premijeri." Rijeci zivinickog nacelnika Hasana Muratovica odrazavaju entuzijazam i viziju. Jasno je, pak, i zasto: "Medjunarodna zajednica podrzava taj projekt. Svjetska banka voljna je da snosi troskove asfaltiranja, a pripremu do asfaltiranja rade dvije opcine, uz svesrdnu podrsku obje vojske." Male stvari vode velikim, i nakon uspjesne saradnje vojnih jedinica na deminiranju podrucja, Muratovic i sekovicki nacelnik Ristan Ristic "prisjetili" su se predratnog projekta o 36 kilometara dugom putu, vezi izmedju 3.000 Sekovicana i 12.000 Zivinicana. Sve se moze kad se hoce, pa bi ovaj slucaj neplanirano mogao prerasti u ogledni primjer nukleusa utopijske institucije koja bi se zvala jedinstvena Vojska BiH. Jer, mada je ocito rijec o ekonomskoj racunici opstinara i opcinara, barem postaje ocito da je itekako moguce uvezati na istom poslu civilne i vojne strukture oba entiteta. Zajednickim interesima, koji nisu mogli sprijeciti rat, ali mozda mogu podrzati mir. Kad bi ih premijeri odvagali kao nacelnici.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	Nogometni savez BiH
	OSCE
	Alija Izetbegovic
	Beriz Belkic
	KCDBiH
	Medjunarodna komisija za nestale osobe (ICMP)
	Kresimir Zubak
	Vojska Federacije i Vojska Republike Srpske