Sto je vise rakije u njegovoj glavi, to je visi vodostaj ljubavi prema Muslimanima u njegovu srcu

Dobro je lunjati stranim gradom, izgubljen medju ljudima za koje si obicna “zvrljotina u vazduhu”, kako Nedzad Ibrisimovic naziva nevjernike. Dobro je osjecati – gotovo fizicki – kako te ravnodusne oci stranaca  svode na obicnu fleku. Sto

odjednom pocne da te odmara. Cak da lijeci tebe od – tebe. Jeste, ljekovito je osjetiti svoju ljudsku beznacajnost, jer to znaci: vratiti se Cjelini, unutar koje ponovo otkrivas da je sudbina svih ljudi ista, da je sve tvoje, i sve ljudsko, obican pepeo “koliko u pet prstiju moze da stane”, sto rece Sekst Propercije, a sve ostalo su – tlapnje. Dobro je sam tumarati stranim gradovima, pa ti je isto kao da si na klinici, gdje prestajes biti Netko, pretvaras se u anonimni organizam na kojem ljekari vrse pretrage. Tako i danas, dok sam skitao Bolzanom, odjednom osjetih da postajem ono sto uistinu i jesam: bezimena travka medju milijardama istih takvih travki, Nitko iz Polifemove spilje, a sve drugo su – moja prividjenja. 

Onda ugledah na jednoj zgradi dvojezicni natpis: Ulica Waltera von Vogelweidea, i bi mi kao da sam sreo zivu svojtu, a ne procitao ime njemackog pjesnika iz 12. vijeka koji je rekao: “Niko ne vrijedi bez radosti.” U mladosti, toliko mi se svidjela pregrst njegovih stihova da sam, uz pomoc rjecnika njemackog jezika i proznog prevoda Isidore Sekulic, napravio sebi prepjev: “Cuh zubor vode koja tece, / i vidjeh ribu sto je sijece, / i na svijetu vidjeh sve bas, / polje, gaj, lise, travu i sas, / i sve sto gmize, sto krila ima, / i nogu sto se svila k tlima, / to vidjeh i sta da se krije: / bez mrznje niko od njih nije”. Prvo je, pomalo djetinjastim nabrajanjem, svijet pretvorio u idilu, a onda ju je jednim udarcem razrusio. Zbilja neizbrisiv tren: u gradu gdje mi je, do malocas, svaka stvar bila tudja, stojim pred  tablicom sa imenom ulice koja me, prije no sto sam otkrio kako se zove, svodila na travku, stojim i radosno sapcem u sebi stihove, gotovo kao molitvu! Dlaka je falila da se pocnem krstiti! 

Kad sam se vratio u hotel, opet mi kroz glavu prodje “zvrljotina u vazduhu”, pa kazem sebi: ako su i nevjernici bozje djelo, ispada mu kao u Andricevu romanu: sto danju vezir (to jest Bog) uspije da sazda, od toga vila (to jest Ibrisimovic) nocu pravi mrlje. Fleke u zraku. Potom se sjetih kako je izjavio u Ljiljanu: “Marko Vesovic je sto godina volio svoj narod. Sad neka mene pusti da ja svoj narod volim sto godina!” Ali zaboga! Njegove pokusaje da voli Bosnjake mogao bih sprijeciti jedino ako bih imao kljuc od Ibrisimovica (u daljem tekstu: Hadzije). Kljuc koji bi mi omogucio, u podne i u ponoc, da ulazim u Hadzijinu dusu, kao Karadjoz u Prokletu avliju, i hapsenike po miloj volji saslusavam.     

Nisam jedini koji pamti da je Hadzija oduvijek svoj narod volio do obozavanja, i da je to obozavanje javno ispoljavao, od mene posve neometan. Toliko ga je obozavao da se, nekad, znalo desiti sljedece: satima pije s nama u kafani, a kad mu se rakija popne u glavu, Hadzija se popne na sto i odozgo podvikne: ”Svi koji nisu Muslimani – napolje!” Ja sam, naravski, odmah napustao kafanu, da se buduci Hadzija ne bi osjetio od mene ometen u ispoljavanju svoje ljubavi prema Muslimanima. Ostavljao sam ga nasamo s njegovim narodom, jer sam uocio pravilo: sto je vise rakije u njegovoj glavi, to je visi vodostaj ljubavi prema Muslimanima u njegovu srcu. Ne misli, zar, Hadzija  da ljudi ne pamte vise nista iz vakta predratnoga: ja licno nisam zaboravio, na primjer,  kako je buduci Hadzija, kad ga je u kafani spopao jak napad ljubavi prema svom narodu, jednog Sarajliju upitao: ”A sto ti ne bi iso preko Drine, kod svojih?” “Sta cu ja preko Drine? Moj djed i pradjed rodjeni su ovdje.” Ali Hadzija zakijametio: “Mogo bi ti, ipak, preko Drine.” Priscelo mu se tako, i sta ces mu.   

I Bogu i narodu je znano da Vesovic nikad nije ometao ispade Hadzijinog  bosnjakoljublja, cak ni kad su prelazili u neukus, ali zasto onda veli: neka me Vesovic pusti da volim svoj narod? Hadzija, ocito, o meni ne govori kao o M. Vesovicu, nego kao o Vlahu uopste. Vlahu Kao Takvom. A u Hadzijinoj privatnoj zoologiji pise da je Vlah vrsta suvozemne zivotinje koja je 100 godina neometano voljela svoje krdo a istodobno Hadziju obametala da voli svoje. Toliko ga je obametala da se jedan od dvojice njegovih sinova zove Oro. A Oro, u stvari, nije ime nego djevojacko prezime Hadzijine bivse supruge Zorice. Toliko je Hadzija, od Vlaha, bio ometen u ispoljavanju ljubavi prema svome narodu, da njegov stariji sin ima, ili je bar do ovog rata imao, dva prezimena a ni jedno ime. Zbilja su ti Vlasi zaguljeni: zanijekali su Hadziji pravo da svoje dijete bilo kako nazove. “Mali se”, rekli su Hadziji,  “moze prezivati i vise puta, ali se ne smije zvati!” Ne verujem da je toliko daleko isao ni Hitler.

Sjetit cu se jos jedne zgode. Davno, sjedi moje drustvo u kafani: nije se radilo o redovnom lokanju, nego se slavilo nesto, rekao bih Nova godina, za koju Dz. Latic rece da je “praznik internacionalnog bezbostva i paganstva”. Dakle, moje nestrpljivo drustvance zasjelo u kafani Park i pristupilo cekanju Nove godine dva dana prije njena sluzbenog dolaska. Ulazi Fedja Avdic, a buduci Hadzija, kao povilenio, skace iza stola, i kaziprstom ubada vazduh, kao da kuca na nevidljivom pisacem stroju, ili, prostije receno, pokazuje u Fedju, a vice izaglasa: ”On je sovinst! On mrzi Srbe!”

Cetnici su, cetrdeset i neke, pobili 14 clanova Fedjine familije. Fedja im je, kao djecarac od desetak godina, utekao tako reci ispod noza. I znao je, zaista, kad popije, razaliti se nad sobom, nad vlastitom sudbinom:  “Niko me”, veli, “nikad nije ni rukom po glavi pomilovao”, a onda se sjeti svojih mrtvih i da je bez ikoga na svijetu. “Jeste,  bez ikoga”, kaze. “Ja, doduse, zvanicno imam brata, ali isto ko da ga i nemam: da se dodvori vlastima, prica da meni i njemu cetnici nisu pobili cetrnaestoro, nego da ja sve to izmisljam! Jer sam sovinist!”

”On je sovinist, on mrzi Srbe!”, vice Hadzija, a kaziprstom ubada prema Fedji, koji mu prilazi, pa kaze: “Kako, bolan, mrzim Srbe? Ja mrzim cetnike koji su mi poklali familiju. I pored toga, ozenio sam se Srpkinjom, i to popovom kcerkom. Kako mogu mrziti Srbe?” Odjednom, Fedju spopadne srdzba: ”Pa i da mrzim, sta to tebe boli kita?” Fedja mi je pricao da je u proslom ratu podsjetio Hadziju na negdasnji prizor iz kafane Park. “Ih”, veli Hadzija, ”ali ja onda nisam imao iskustva sa Srbima!” “Kad nisi imao iskustva, sto si onda kenjao?”, kaze mu Fedja. 

I, za kraj, jedna ljupka anegdota, ne jamcim da je istinita, a kako bih i mogao jamciti kad sam je cuo od Senada Avdica, koji ce me ubiti svojom imaginacijom! Negdje pred kraj rata, vraca se Hadzija kuci i saznaje da je njegov mladji sin nasekirao majku. Koja je, kako vec nagovijestih, Srpkinja. “Dodji ovamo!”, kaze mu Hadzija. “Majku treba slusat”, pa mu samarcinu – fljis. ”Majku treba postovat”, pa drugi samar – sljis. “Majku treba voljet”, pa treci samar – pljas. “Da sam ja slusao, postovao i volio svoju majku, ne bi mi se sad po kuci vlascad motala.”

P.S: Kazu ljudi, ako ne lazu, da se Nova godina slavi kao dan kad se Isa pejgamber, poznati paganin i neznabozac, dao obrezati.