Tacno prije pola vijeka, 27. augusta 1950. godine, u jednom torinskom hotelu, samoubistvo je izvrsio talijanski pjesnik Cesare Pavese

Cesare Pavese rodio se 9. septembra 1908. godine u selu Santo Stephano Belbo u blizini Torina. Citav njegov zivot vezan je za Torino. Torino je grad zahvalan za pisca. Italo Calvino, koji ce u jednom razgovoru reci kako mu je kao mladom piscu mnogo pomogao – kako rece – namcorasti Pavese, napisao je crticu Pisac i grad u kojoj govori o svom odnosu prema Torinu. Na samom pocetku tog fragmenta Calvino kaze: Ako prihvatimo da na piscev rad moze da utice ambijent u kojem se odvija, elementi okolnih prizora, onda moramo da priznamo da je Torino idealan grad za pisanje. U Torinu je, dakle, Pavese najprije zavrsio studije americke knjizevnosti. Zatim je jedno vrijeme radio kao profesor, da bi od 1933. godine, od samog osnivanja izdavacke kuce “Einaudi”, postao jedan od njenih glavnih saradnika. (U istoj izdavackoj kuci radit ce kasnije medju ostalim i Italo Calvino te Natalija Ginsburg.) No uskoro ce zvjerski vijek (kako bi rekao Mandeljstam) pokazati zube i Cesare Paveseu. Sukobi i neslaganje sa tadasnjim italijanskim fasistickim rezimom kostat ce ga godine dana tamnovanja u logoru Brancaleone Calabro. Po povratku iz logora, 1936. godine, objavit ce prvu zbirku pjesama pod nazivom Raditi je zamorno. Kritika Paveseov pjesnicki prvijenac smatra njegovim osnovnim poetskim djelom, a sam Pavese ga je smatrao svojim uopce najboljim ostvarenjem. Knjiga se u ono doba zestoko razlikovala od suvremene italijanske poetske produkcije jer je Pavese uz Umberta Sabu bio jedini onovremeni italijanski pjesnik koji je svoj glas trazio mimo tada vladajuceg hermetizma. Kako je primijetio Milan Komnenic, pjesme iz ove knjige zazvucale su u prvi mah kao sudska konstatacija ili telegramski izvjestaj. Nije potrebno reci da su pjesnici buducnosti prepoznali i prihvatili Paveseovu poetiku. Isto tako, tematski je Paveseova poezija karakterizirana svojevrsnim opsesivnim temama. U pitanju su ljubav i eros. Pjesme kakve su Strasne zene, Nocna uzivanja ili Dve cigarete dosta jasno simboliziraju ovaj Paveseov tematski izbor. Sa formalne strane on je odbacio klasicni italijanski stih – jedanaesterac, stvorivsi vlastiti stih od trinaest slogova. Da li je ovakvo odbacivanje numeroloskog sujevjerja naslutilo nesretnu sudbu?

Nakon prve knjige pjesama Pavese objavljuje niz romana i pripovjedaka: Plaza, Prije prvih pijetlova, Lijepo ljeto. No najpoznatije njegove knjige: njegov dnevnik, petnaest godina vodjen, objavljen pod naslovom Zanat zivljenja, te zbirka pjesama Doci ce smrt i imat ce tvoje oci objavljena su posthumno kao i pjesnikova pisma. Paveseov dnevnik potvrdjuje Schopenhauerovu (i ne samo njegovu tezu) da je glavni uzrok za samoubistvo neciji karakter i temperament. Schopenhauer ovo obrazlaze tvrdeci da ne postoji tako mali problem koji nekoga ne bi mogao natjerati na samoubistvo kao sto ne postoji toliki koji bi bas svakoga nagnao da to ucini. Kroz citav se Paveseov dnevnik, naime, kao crvena nit provlaci tema samoubistva. U dnevniku se samoubistvo naziva starom idejom. Tri mjeseca prije no sto ce sebi presuditi, Pavese je napisao: Kadenca patnje je pocela. Svake veceri, cim omrkne, srce mi se steze, do duboko u noc. Nesto kasnije pridodat ce: U osnovi, u osnovi, u osnovi, nisam li priglio tu cudnu i opcinjujucu stvar da se ponovo vrnem svojoj staroj ideji, davnasnjem iskusenju – da bih imao povoda da na nju mislim? Ljubav i smrt, to je pradjedovska praslika.

Ljubav koju pjesnik spominje jest ljubav prema americkoj glumici Constance Dowling, kojoj je posvetio svoje posljednje pjesme. Neke od njih cak su napisane i na engleskom jeziku. Valjda je jasno sta za pjesnika znaci pisati na tudjem jeziku. Valjda je jasno da je to metafizicki akt ljubavi – darovati svoju draganu pjesmama napisanim na njenom jeziku. Paveseov slucaj kao da je radikalno ostvarenje onog predivnog poredjenja Emila Ciorana:Za pisca promijeniti jezik znaci pisati ljubavno pismo pomocu rjecnika.

U svojoj Istoriji bolestiTvrtko Kulenovic dotice se i Cesare Pavesea. Citira pjesnikovu prijateljicu koja tvrdi da se on nije ubio zbog ljubavi, no da je sam svjesno zelio da potomstvo tako misli pripremajuci posmrtnu viziju sebe kao romanticnog pjesnika, a da se ustvari ubio jer se bojao novog rata. Neki izvodi iz dnevnika kao da potvrdjuju ovakav stav: Sada sam, na svoj nacin, usao u ponor: posmatram svoju nemoc, osjecam je u kostima, a angazovao sam se sa svom politickom odgovornoscu, koja me satire. Odgovor je jedan: samoubistvo. Desetak dana pred smrt Pavese ce zabiljeziti rijeci njeznosti za svoju ljubav i nazvati je samo povodom. Zapisat ce jos: Ne ubija se iz ljubavi prema jednoj zeni. Ubija se jer nas ljubav, svejedno koja, otkriva u nasoj nagoti, bijedi, bespomocnosti, nistavilu. (M. Bazdulj)