King Crimson: The construKction of Light, CD izdavac: Virgin records, 2000.

Nikada popularni kao Pink Floyd, nikad postovani kao The Who, ni blizu komercijalno uspjesni kao David Bowie i nikad toliko proslavljani u umjetnickim krugovima kao Talking Heads, King Crimson su jedna od najznacajnijih pojava u posljednjih trideset godina i to ne samo u britanskoj  muzici nego, cini se, u umjetnosti  uopce. Vrlo je malo ploca koje su ostvarile toliki utjecaj na desetine umjetnika i radova tokom zadnje tri decenije proslog stoljeca, kao sto je to slucaj sa debijem King Crimsona, objavljenim 1969, In The Court of the Crimson King. Spisak onih koji su uvijek htjeli imati na umu sta radi Robert Fripp (1946.), utemeljitelj King Crimsona i  jedan od najinventivnijih sviraca elektricne gitare u historiji, jeste veliki, ali valja pripomenuti da su Brian Eno, PeterGabriel, Frank Zappa, Bowie, Kraftwerk inajveci dioznacajnijih predstavnika novog talasa u osamdesetim “pili zvuk”, izmedju ostalih i s njegovog “izvora”. Uvijek pomalo musicav, virtuoz i gitarski antiheroj, Fripp je slovio za gurua koji je spojio ambiciju i invenciju. On nije bio pop-zvijezda i zato ga nema u britanskim leksikonima koji glorificiraju raznorazne pojave – od Twiggy do Oasisa. Njegova (ne)sreca se sastojala u tome da nije bio replika, nego original. Hermeticni genij, intelektualac s pojacalom koji se bavio spajanjem naslijedja ruskog konstruktivizma sa Hendrixovim papucama za podvriskivanje gitare, prije pojave punk revolucije zapisat ce stih kojim ce pokusati objasniti svoju ulogu – anarhija ce biti moj epitaf.     

Kad je 1974. prvi put rasformirao Crimson, Fripp se posvetio solo-karijeri koja nije bila niti odvec uspjesna ni plodna, pa ce nastup na Bowievom superhitu Fashion 1980. godine ostati njegov najznacajniji rukopis iz tog doba. Grupa se ponovo okupila 1981. godine. Skupa s jos jednim kult- gitaristom – Adrianom Belewom, koji je najboljom upotrebom wah-waha od Hendrixa naovamo, promijenio razmisljanje o upotrebi gitare. Gostovanjem na jednoj od najvaznijih ploca novog vala – Remain in Light grupe Talking Heads, Crimsoni su uradili jos tri ploce, ali stvar naprosto nije bila dobra kao u sedamdesetim. Opet je uslijedio raspad. Kad je Fripp po treci put okupio King Crimson, 1994. sve je krenulo nabolje. Ove godine je, pocetkom juna, kvartet (uz Belewa i Frippa tu su bubnjar Pat Mastelotto ibasist Trey Gunn) izdao novi album: The konstruKction of Light.     

Sve ono sto je krasilo King Crimson u njihovim najboljim trenucima ima ovaj CD: to je umjetnicki dosljedan, inventivan, album koji nudi onu hermeticnu misao o globalnom, izraz kojim se mogu sluziti samo oni sto u tajnu svemira krecu iz sebe, ne zaboravljajuci ono oko sebe. Album otvara ProzaKc Blues, koji sahranjuje psihoterapiju baziranu na tabletama, a slijedi naslovna The construcKtion of Light, u kojoj se pisac tekstova Belew (s pravom) pita: A ako je Bog mrtav, sta sam ja/ mrlja na krilu ili udica bacena na zemlju kroz rupu u nebu/ a ako je Warhol genije, sta sam ja/ mrlja,  grudvica na penisu tudjinca pokopana u zelatin /izmedju Venerinih dina? Zahvatiti kaos i u to uvesti red  – to bi moglo biti vrlo blizu definiranja cjelokupnog rada Frippa i Belewa. Pretposljednja pjesma na albumu se zove Coda: I have a Dream, a jedan je stih posvecen bombardovanju talaca World Tradea u Bosni. Album zavrsava simfo-noisom nazvanim heaven and earth, i zatvara krug. Jer, zavrsava se vijek u kojem smo se potrudili da novac i slava budu mjera genijalnosti. Mozda na kraju narednog vijeka zaboravimo razlikovati Charliea Chaplina od Adolfa Hitlera.King Crimson je na svom prvom, vec pominjanom albumu imao pjesmu 21st Century Schizoid Man. Ako je Bog mrtav, a Warhol genij, velikima ostaje da prezive svoje vrijeme izvan laznoga sjaja, a da u nekom drugom vremenu bude prepoznata sva velicina njihovog djela. Historija je puna takvih primjera, pa King Crimson ne biva izuzetkom, nego pravilom. (A. Buric)