Mustafa Cico Arnautovic rodjen je u Trebinju. U rodnom gradu je do progona zivio i radio kao profesionalni novinar. Objavio je zbirke pjesama Bog putuje veceras, Kostrika, Skrovista za nesanicu, Govor vode i Ptice na rukama. Od protjerivanja iz Trebinja zivi u Danskoj 

U DANSKOJ, BEZ HAMLETA: “Sacuvati obraz i srce, to je veleum i hrabrost. Od Trebinja do Kopenhagena noge jure slobodno, ali od Kopenhagena do Trebinja noge su sputane na zemlji. Pjesmom se vjeruje u savrseni mir. Danska je zemlja slobode i socijalne pravde. Covjek se prepoznaje u svakom zakonu i sve zakone prihvata kao svoje. Covjek se tim zakonima obavezuje i to je njegovo zivljenje. Nema deklarativnog patriotizma, on se osjeca u svakom postupku, u odnosu i ponasanju prema svojoj zemlji i drzavi. Istoriju cete vidjeti u muzejima, ali ja ni u jednoj prilici, za osam godina boravka u Danskoj, nisam cuo da se Hamlet spominje. Tamo su davno shvatili da se ne zivi od proslosti i mitologije. Mi smo poceli da ucimo azbuku slobode i demokratije, ne smijemo ponavljati razrede u toj skoli. Mi smo bivali tudji robovi, danas se moramo oslobadjati samih sebe. Pametni narodi izgradjuju za mlade, a mi rusimo za mlade.

Milosevic i Karadzic su samo simboli ruzne proslosti. Iznevjerili su prijatelje, pa ih danas prijatelji love. Ja nemam carobni stapic; da ga imam, lovio bih tugu i bijedu koja progoni ljude i po ovoj nasoj lijepoj zemlji u kojoj je aktuelizirana Senekina misao, izrecena prije skoro 2.000 godina: Kada se zametne svadja, i posljednji ljudi dodju do casti! On je tada bio zabrinut i zagadjenjem voda. To je objasnjavao nagomilavanjem ljudi. Da kojim slucajem ustane iz groba, poludio bi da vidi koliko su ljudi sebe zagadili. U nasoj poeziji imamo jednu krasnu pjesmu, koju cu, bojim se, lose parafrazirati: “Pjesnik je k'o tetrijeb; kad pjeva, visoko podigne vrat – tada ga je najlakse zaklati.” Nista me ne moze promijeniti iako ne mogu reci kao sto je rekao jedan francuski slikar – ja nista ruzno nisam vidio. To zvuci lijepo, isto kao sto sam nekad cuo – da ce novine biti najbolje onda kad u njima ne bude vijesti. 

PRIJATELJI U OLUJI: Ne mozemo pobjeci ni od nase strukture duha, ni od svog primitivizma. Veliki su veliki zato sto mogu zatomiti svoj egoizam i sujetu, a mali razvijaju te osobine. Ostalo je ljudi i prijatelja u Trebinju, a u onoj oluji pokazali su se novi prijatelji. To je potvrdilo moju vjeru u ljude koja me drzi i odrzava.

Za Sarajevo me veze dosta stvari, a sada svake godine dolazim iz Kopenhagena da se nadjem sa rodbinom i prijateljima, i tako je vec sest   godina. U ovom casu je tako da neki mangupi grade vile, a mnogi sarajevski umjetnici nemaju gdje da rade i glavu sklone. To je grad sa tuznim jutrom i jos tuznijim predvecerjem. Bosna ce se, uvjeren sam, oslobadjati primitivaca koji su dosli iz meteza, kako kaze vec spominjani Seneka. 

Izbjeglistvo nije nista drugo do putovanje od gubilista do gubilista... Niko intenzivnije ne zivi gledajuci u domovinu kao izbjeglica. To mi se moralo  dogoditi, pa da shvatim. Vise od dvije godine zivio sam po brodovima. Tamo su i nastajale moje pjesme. Irfan Horozovic je moju knjigu Govor vode (1990.)nazvaomalim epom o egzistencijalnoj i transcedentalnoj komunikaciji pojedinca sa svim sto je oko njega. Pjesme me nadju kad im se najmanje nadam, stihovi i ja ostajemo vezani znakovima samoce.

Smrt je anacionalna. “Svi su drumovi odavde prostrti za hodocasce zlatnoj smrti.” To je stih koji sam napisao kad nisam imao vremena da mislim o smrti. Ona nosi svoju poetiku mudrosti, i da bi krocio na drum pouzdane pjesme, pjesnik mora misliti o njoj.  (Admiral Mahic)