U posljednjem nastavku feljtoniziranih dijelova knjige Bio sam Alijin diplomata, koja bi uskoro trebala izici iz stampe, profesor Filipovic osvrce se na kljucnu tacku zenevskih pregovora – Izetbegovicev pristanak na odvojene pregovore s Bobanom te na jedan “izlet u Ameriku” koji je organizirao Silajdzic. Na kraju ovog feljtona zelimo podcrtati rijeci autora da je ovo svjedocanstvo tek jedno vidjenje i jedno misljenje o onome sto se zbivalo i da ono ne osporava druga misljenja i vidjenja, nego ih naprotiv pretpostavlja i trazi

Alija Izetbegovic je prvi put dosao u Zenevu 29. 11. 1992. godine, da bi, nakon toga, u ovaj grad dolazio deset puta. Meni je izgledalo prilicno sumnjivo i nisam vidio neki opravdani razlog zbog kojega su kopredsjedavajuci Konferencije mogli pozvati Izetbegovica u Zenevu, kada u pregovorima nije doslo do nekog napretka, a nije doslo ni do nekog osobitog zastoja. Bio sam stoga skeptican u pogledu tog poziva.

Bilo nam je, s druge strane, veoma drago sto je nas predsjednik Izetbegovic dosao u Zenevu, jer ce nam, nadali smo se, to dati priliku da se dogovorimo detaljnije o brojnim stvarima o kojima se nismo uspjeli dogovoriti prije naseg odlaska u Zenevu, a bilo je nuzno da se dogovorimo. Postojao je i jos jedan vazan razlog zbog kojeg smo zeljno docekali dolazak Izetbegovica u Zenevu.

Mi smo uocili da je u proces pregovaranja ukljucena cijela diplomatska aparatura zemalja koje su imale vodecu ulogu u ovom procesu, a prije svega Velike Britanije i Francuske, i da su se one u tom pogledu oslanjale na infrastrukturu OUN-a, EZ-a i drugih medjunarodnih organizacija. Srbi su, takodjer, imali odredjenu podrsku i pomoc jugoslavenske diplomacije, te irske i grcke diplomacije. Mi smo imali odredjenu podrsku od nekih islamskih zemalja, ali one nisu imale znacajnijeg uticaja, a one koje su ga imale, nisu nam davale bilo kakvu osim verbalne podrske. Jedino je turska diplomacija i htjela i umjela da nam pomogne, a bila je i vjesta i uticajna. Sto je najgore, mi nismo imali nikakve diplomatske infrastrukture, osobito na Zapadu, gdje u to vrijeme uopce nismo imali ambasadora. Tako nismo mogli povezivati nase pregovaracke napore sa sirom diplomatskom aktivnoscu. To nam je mnogo smetalo u radu.

Sa Izetbegovicem smo zeljeli i o tim stvarima razgovarati i urgirati za povezanije djelovanje i koordinaciju svih nasih napora da postignemo pravedan mir. Izetbegovic je doputovao i sa sobom donio miris rata u Bosni. Bio je obucen u vojnicki sinjel, nosio je vojnu beretku na glavi i izgledao sasvim u stilu ratnika. Pobudio je veliki interes stampe i medija, mada nije volio da sa njima komunicira. Jos nije shvacao koliku vaznost imaju ti ljudi koji sjede u restoranima zgrade OUN u Zenevi, znaju sve i do kojih prvo dolaze sve vijesti.

Razgovor sa Alijom
Mi smo bili veoma uznemireni. Smatrali smo da je dolazak Izetbegovica opravdan i da ima smisla samo ako i on bude snazno potcrtao i jasno dao do znanja da se nitko s nama ne moze igrati, odnosno da smo mi od pocetka procitali taktiku kopredsjedavajucih, da smo shvatili sto su ciljevi kopredsjedavajucih i njihovih pokrovitelja, ali da se mi u svojoj taktici i strategiji oslanjamo na nasa prava, na njihovu legalnost i legitimitet, te na svjetsko javno mnijenje, kao i na podrsku dosta velikog broja zemalja koje su nam pruzale pomoc i bile spremne da nas snaznije podrze. Nije bitno sto je taj broj bio fakticki relativno mali, jer su nas stvarno podrzavali Turska, Austrija, Pakistan, Iran i u nekoj mjeri Skandinavske zemlje. Broj zemalja koje su nas formalno podrzavale bio je dosta veliki, te je sa njima trebalo racunati, bez obzira na male efekte te javne podrske.

Izetbegovic je dosao, ucestvovao sa nama u razgovorima, a zatim imao odvojene razgovore sa dvojicom kopredsjedavajucih Konferencije, tj. sa Cyrusom Vanceom i Davidom Owenom. Mi nismo znali ni da ce imati takve razgovore, a nitko od nas, iz stalne delegacije, nije prisustvovao tim razgovorima. To je bila ne samo politicka greska, ne samo izraz njegovog potcjenjivanja drzavne delegacije nase zemlje, u kojoj su bili neki od najvisih funkcionera nase drzave, nego je bilo i ocit takticki promasaj. Time je Izetbegovic dvojici kopredsjedavajucih Konferencije dao jasno do znanja i uputio im poruku da ne drzi do nas, da sve ono sto mi radimo smatra za sporedno i nebitno i da on drzi kljuceve u dzepu. Tu su poruku Vance i Owen odmah dobro shvatili i primili je bez ostatka. Nije sada uopce vazno da li je takva poruka bila namjerna ili je bila samo plod uobicajene prakse tadasnjeg naseg sefa drzave.

Dvojica mesetara su takvu priliku odmah iskoristili do kraja, te su Izetbegovicu predlozili da prije svega povede separatne pregovore sa Matom Bobanom, sto je on, nazalost, prihvatio. Bio je to kljucni moment za cijeli buduci tok pregovora. Mate Boban je, u tom momentu, bio sef jedne nelegalne drzave i vodio fakticki rat protiv Bosne i Hercegovine, ali jos uvijek formalno ostajuci u krilu i u drzavnom sistemu te drzave. Stovise, Boban je kontrolirao Vladu Bosne i Hercegovine, jer je predsjednik Vlade jos od samog pocetka, tj. od prve postizbome vlade 1990. godine, bio svagda covjek iz stranke koju je on kontrolirao, tj. HDZ-a. Boban je ustao protiv ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. U tom cilju, obaranja ustavnog poretka, on je stvorio svoju separatnu vojsku pod imenom HVO. Stvorio je i paradrzavu Herceg-Bosnu, koja je bila fakticki dio Hrvatske odakle je s njom upravljano. Sada je on za sve to zelio da dobije fakticko medjunarodno priznanje, da sve to legalizira ovakvim jednim pregovorima.

Izetbegovic je taj dan razgovarao sa kopredsjedavajucim, a navecer smo sjedili u salonu hotela “Inter-Continental” u Zenevi, gdje je on odsjeo sa svojom svitom i ministrom Silajdzicem. Kako je to bio prvi njegov izlazak u Europu nakon izbijanja rata, mnogo naseg svijeta je doslo da ga vidi i da mu preda novac prikupljen medju nasim iseljenicima za obranu zemlje. Dosli su, takodjer, otac i sin Sacirbegovici – Nedzib i sin mu Muhamed. Cijeli dan je bio defile tih donosilaca novaca. Bilo je to veoma neugodno, jer se sve desavalo, takoreci, pred ocima svjetske i bjelosvjetske javnosti, tj. raznih spijuna i probisvijeta, kakvih je svagda u takvim situacijama mnogo unaokolo.

Uvecer smo sjedili u salonu i vodili razgovore. Bili su prisutni svi clanovi nase delegacije, svi koji su u Zenevu dosli sa Izetbegovicem, nasi novinari, zapravo samo Mehmed Husic, te dvojica Sacirbegovica. Razgovor je tekao jedan sahat, a onda je Izetbegovic ustao, dajuci time do znanja da zeli da se povuce i da je razgovor zavrsen. Svi smo ustali i krenuli ka izlazu, a Izetbegovic se sa nama pozdravljao. Kad sam ja dosao na red da se sa njim pozdravim, on me je zadrzao govoreci: “Sacekajte malo, profesore, zelim sa Vama nesto razgovarati.” Ja sam zastao, a kada su jos neki pokazali volju da ostanu u salonu, on je izricito naglasio da zeli samo sa mnom da razgovara. To je jos jednom ponovio i Nedzibu Sacirbegovicu, koji je, unatoc onoj napomeni, pokusao da ostane, smatrajuci da se na njega ne odnosi zahtjev da se napusti salon. Napokon smo ostali Izetbegovic i ja sami.

Velika greska
Izetbegovic mi je tada rekao da je taj dan imao razgovore sa Owenom i Vanceom i da su mu oni predlozili da stupi u direktne pregovore sa Bobanom, da se sa njim nagodi, te da ce u tom slucaju nasa ukupna pozicija u pregovorima biti daleko jaca, te da cemo tada brze ostvariti svoje ciljeve i ojacati nasu poziciju.

Rekao mi je direktno: “Sto ti, profesore, mislis o tome?” Ja sam mu tada rekao: “Molim te, Alija (medju nama je od pocetka bio takav nacin oslovljavanja. On je mene nazivao profesore, a ja njega Alija.), to niposto nemoj da prihvatis. Samo naizgled bi nasa pozicija, u slucaju da ti priznas Bobana i povedes sa njim pregovore, bila jaca. Nasa pozicija je jaka ili slaba, ne po tome da li je sa nama Boban ili ne, nego zbog toga sto mi imamo pravo, sto je medjunarodno pravo na nasoj strani, sto smo mi napadnuta zemlja i sto je logicno da sve zemlje, koje i same nekad i od nekog mogu da budu napadnute, moraju da nas brane, da nas zastite. Ako bi nasa pozicija ovisila o tome tko je sve sa nama, pogotovo politicki, a ne od naseg prava i od cinjenice da je to nase pravo univerzalno priznato, to bi ona bila odmah dovedena u pitanje. Mislim da se iza tog prijedloga krije jedan perfidan plan. Oni zele da ti napravis ustupak, a taj ustupak je bitan, tj. da izjednacis u statusu, u okviru ovih pregovora, Bobana i sebe, a to znaci Herceg- Bosnu i drzavu Bosnu i Hercegovinu. A to ne smijes nikada da ucinis. Boban je za nas samo jedan pobunjenik protiv ustavnog poretka, on rusi Bosnu i Hercegovinu, a ti zastupas legalan i legitiman ustavni poredak. On treba to i da ostane sto jeste, sve dok ne prizna drzavu Bosnu i Hercegovinu i tebe kao njenog predsjednika. Ako ga izjednacis sa sobom, a to ces uciniti ako ga priznas kao pregovaracku stranu, ti ces, prvo, dobiti jos jednog Karadzica kao sebi ravnopravnog partnera, a ti sam ces svoju poziciju relegirati na poziciju jedne strane u pregovorima. Izgubit cemo tako status strane koja je zrtva napada i genocida. Slijedeci korak ce biti priznavanje Karadzica, a to bi onda znacilo rusenje nase ukupne pozicije i iz toga necemo moci izaci citavi. S druge strane, ako stupis u pregovore sa Bobanom i time ga izjednacis sa sobom, on ce stalno podizati cijenu svog pristanka na bilo sto sto mu ti mozes ponuditi da bi sa nama suradjivao. I to ce tako ici unedogled. Nikada, zapravo, sa njim necemo doci do jednog potpunog korektnog sporazuma, jer on rusi Bosnu i Hercegovinu, a mi zelimo sporazum u okvirima priznavanja njenog integriteta i suvereniteta. Time cemo doci, a i o tome treba voditi racuna, u veliku ovisnost o Zagrebu. Ovako ih mi imamo u ruci, jer oni interveniraju u nasoj zemlji, njihove trupe bez naseg pristanka i protiv volje legalne vlade djeluju na nasem tlu. Oni su u medjunarodnopravnom smislu agresori na nasu zemlju i mi svagda mozemo da uputimo tuzbu Ujedinjenim nacijama i njihovom Savjetu bezbjednosti zbog toga sto oni vrse invaziju na nasu zemlju. Ako uzmes Bobana sebi za ravnopravna partnera, takva tuzba onda nije moguca, a Tudjman, koji zapravo vlada Bobanom, imat ce nas u ruci.”

Na sve to sto sam mu kazao, Izetbegovic je odgovorio: “Ali, ja sam vec prihvatio taj prijedlog.” Rekao sam mu da je pogrijesio i da onda ne znam zasto me je uopce pitao o tome. Rekao mi je da je zelio da provjeri stvar, jer je i sam bio u sumnjama oko toga. Ponudio mi je da zajedno sa njim sutra u sest putujem u Zagreb, gdje je zakazana prva runda tih pregovora. Rekao sam mu da cinjenica da je ta runda zakazana vec za sutra znaci da je od strane Owena i Vancea sve bilo unaprijed pripremljeno i to u dogovoru sa Bobanom i Tudjmanom i da je to zamka u koju je on svojim pristankom sam usao. Ja nisam mogao da idem u Zagreb, jer sam upravo sutra u cetiri sata imao zakazano predavanje u Fribourgu, u Institutu za federalizam, kao gost profesora Fleinera, upravnika tog instituta, a i inace ne bih mogao ici u Zagreb, jer u takvim pregovorima ne zelim da uzimam ucesca. Znao sam da ce iz tih pregovora izaci samo velike teskoce i komplikacije i da ce Hrvati insistirati da se razgranice zone odgovornosti na terenu, a to bi znacilo samo da se nekako legaliziraju granice izmedju Herceg-Bosne i Bosne, sto bi bila samo prva etapa podjele Bosne i Hercegovine. Tada bi i zahtjev Karadzica za njegovim dijelom Bosne i Hercegovine bio legaliziran i opravdan. Na tome se nas razgovor zavrsio.

Izetbegovic je sutradan otisao u Zagreb, a mi smo ostali u Zenevi, ali sada u znatno slabijoj poziciji nego sto je bila ona u kojoj smo se do tada nalazili. Iz cestih kontakata sa novinarima, a osobito nakon sto je Roy Gutmann dosao u Zenevu i dao nam veliku podrsku, shvatili smo da bi bilo dobro, stovise, neophodno, da se nasa delegacija nekako afirmira u diplomatskom i u politickom svijetu i u siroj javnosti Europe, a prije svega u Sjedinjenim Americkim Drzavama. To je bilo nuzno i zbog cinjenice sto smo mi bili poznati u Americi samo po Sacirbegovicima, a mnogi ozbiljni prijatelji nase zemlje su smatrali da oni nisu najbolji predstavnici Bosne i Hercegovine i da o njoj stvaraju krivu sliku u politickoj javnosti u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Mi smo shvacali veliko znacenje i ulogu medija, a pogotovo velikih i utjecajnih kuca, kao sto su New York Times i drugi slicni mastodonti novinstva. Odatle se rodila ideja da nas nekoliko, u pauzama pregovora, posjetimo Sjedinjene Drzave Amerike i da tako stupimo u kontakt s medijima, odrzimo konferenciju za tisak i da uzmemo ucesce na konferenciji o Bosni i Hercegovini  u Washingtonu, koju su organizirali prijatelji nase zemlje i clanovi grupe koja je lobirala za nasu stvar u State Departementu i u White Houseu. Silajdzic se zagrijao za tu ideju i organizirao taj put.

New York, New York
Tako smo krajem oktobra 1992. godine krenuli u Ameriku. Na taj put smo krenuli Pejanovic, Lazovic, Ljubic i ja, a vodio nas je i placao avionske karte i ostalo ministar Silajdzic. U New Yorku nas je docekao zamjenik naseg predstavnika u OUN-u Ivica Misic. S tim u vezi nastala je jedna smijesna zabuna. Naime, nas domacin je zakasnio da doceka dolazak aviona, vjerojatno u guzvi koja vlada u New Yorku u vrijeme kada smo mi dolijetali na Aerodrom Kennedy. Mi smo izasli iz aviona, pokupili svoje stvari, prosli pasosku kontrolu i izasli u hol za susrete. Medjutim, tamo nije bilo nikoga da nas doceka. Silajdzic nas je bio vec napustio i otisao svojim putem. Nastala je mala konsternacija medju clanovima nase grupe. Nitko od nas nije imao nekih novaca da placa prevoz. Drugo, nismo bili sigurni gdje bi otisli, ako npr. ne radi nitko u nasem predstavnistvu u OUN-u. Ja sam mislio da uzmemo dva taksija, odemo do naseg ureda nadajuci se da barem postoji netko tko je dezurni. Ako se to ne bi dogodilo, tada sam imao namjeru otici u odgovarajucu sluzbu u zgradi OUN-a i zatraziti da se nas predstavnik Sacibegovic hitno pozove da nas izbavi iz neprilika. Medjutim, u zadnji cas pojavio se nas spasitelj Misic, te smo u njegovoj reziji dospjeli u hotel gdje smo odsjeli.

Tako smo, nakon ugodnog leta, gdje smo mi clanovi delegacije letjeli u opcoj klasi, a nas vodja u prvoj, te nakon neugodnog cekanja od priblizno jednog sahata na aerodromu, dosli u hotel, ocekujuci da vidimo konacno i tu Ameriku i njen najvazniji grad New York, te ljude sa kojima cemo voditi razgovore. Zurili smo da uopce steknemo neku sliku o nasem polozaju i o tome kako ljudi u toj zemlji gledaju na nas problem. Boravak u Americi trajao je nedjelju dana. U toku tih sedam dana imali smo veoma naporan program. Cijeli jedan dan smo proveli u zgradi Organizacije ujedinjenih nacija. Upoznali smo slozeni mehanizam djelovanja te svjetske organizacije, te smo prisustvovali zasjedanju najvaznije institucije OUN-a, tj. njenog Savjeta bezbjednosti.

U New Yorku smo jedan cijeli dan proveli u redakciji New York Times-a, gdje smo, u njihovom Istrazivackom institutu, vodili vrlo iscrpne razgovore s brojnim njihovim suradnicima i urednicima. Obavili su sa nama intervjue u cilju provjeravanja svojih dotadasnjih saznanja, te u cilju prikupljanja novih informacija. Taj list je jedno cudo od novine, zapravo to je jedna izvanredna institucija. Oni sve veoma pomno provjeravaju, analiziraju i prognoziraju moguce tokove dogadjaja i prema tome odredjuju svoju uredjivacku politiku i stavove. Nastoje da im stavovi i ocjene budu dobro cinjenicki i politicki utemeljeni i da konsekventno uticu na ponasanje, kako javnog mnijenja, tako i administracije. Njihova podrska, ili pak odbijanje da podrze neki politicki potez ili liniju, imaju dalekosezno znacenje. Imao sam osjecanje da smo na njih ostavili dobar utisak, da su zakljucili da smo ozbiljni, da govorimo istinu, a ne prosipamo ideologiju i lazi, te da nam se, grosso modo, moze vjerovati.

Oni su i sami dosli do zakljucka da Milosevic stoji iza agresije na Bosnu i Hercegovinu, sumnjali su i u Tudjmana i dobro su znali za strahote koje se u nasoj zemlji dogadjaju. To se je sve potvrdilo i tokom naseg nastupa u njihovoj kuci. U domu stampe smo imali veoma posjecenu i, mislim, uspjelu konferenciju za tisak. Prisustvovalo je vrlo mnogo novinara i reportera iz televizijskih kuca. Nakon tri dana boravka u New Yorku, otisli smo u Washington. 

“U vasoj zemlji ratuje Milosevic”
Tamo je bila organizirana konferencija nekog drustva za istinu o Bosni i Hercegovini. Govorio sam na toj konferenciji i govor posvetio uglavnom demantiranju nekih tada jako nametljivo plasiranih teza srpske propagande o Bosni i o stanju u zemlji. U Washingtonu smo ostali tri dana. Bili smo primljeni u Bijeloj kuci i u Ministarstvu inozemnih poslova, nakon cega smo opet imali konferenciju za tisak. U Washingtonu, koji je centar americke administracije i centar diplomatskog zivota u samoj Americi, a koji je ujedno i najvazniji centar svjetske politike i svjetske moci, imali smo veoma vazne razgovore. Razgovore smo vodili sa vise diplomata nama naklonjenih zemalja, a to su, u pravilu, bile diplomate iz najvise svjetske diplomatske garniture.

Sjecam se osobito zanimljivog razgovora sa ambasadorom Republike Turske, koji nam je dao niz veoma vaznih informacija, a koji se nije mogao nacuditi kako to da mi u Washington, u centar svjetske diplomacije i moci, nismo postavili svog ambasadora. Rekao je da je to nuzno uciniti, te da nas mora zastupati jedan veoma sposoban i inteligentan covjek. Kazao je direktno da se, na brojnim hearinzima, tj. cestim saslusanjima drzavnih funkcionera u Kongresu, pojavljuje u nase ime jedan americki gradjanin – Nedzib Sacirbegovic, ali da on samo steti nasim interesima, jer sasvim pase uz srpsku propagandu da smo mi islamisti.

Posebno smo imali duzi razgovor sa podsekretarom u State Departementu Cantorom. On nam je izlagao principe i mjere americke politike u Bosni. Kod njega smo, u samoj zgradi State Departmenta, imali rucak, a nakon toga i kracu konferenciju za stampu. Ipak je najvisa tocka nase posjete bio prijem u White Houseu. Nadali smo se da ce nas primiti sam predsjednik Bush, ali se to nije dogodilo. Nasa posjeta je bila prva posjeta jedne visoke delegacije Bosne i Hercegovine nakon izbijanja rata i ona je shvacena kao prilika da se nesto vise osvijetle neki elementi tog rata, te da se uzmogne preciznije odredjivati americka politika. Primio nas je tadasnji predsjednikov savjetnik za bezbjednost general Scowcroft, a kasnije se tom razgovoru pridruzio i tadasnji drzavni sekretar Lawrence Eagleberger, koji je ranije dugo vremena bio ambasador SAD-a u Jugoslaviji, te je poznavao ljude i prilike, a dobro je govorio i nas jezik.

Razgovor je u prvo vrijeme bio konvencionalan i suzdrzan, posebno, jer je americka politika bila dosta distancirana prema cijelom bosanskom problemu. Tada su glavnu igru vodili Englezi i Francuzi i ona se odvijala kroz mehanizme Organizacije ujedinjenih naroda. Amerikanci su znali dosta dobro sto se u nasoj zemlji zbiva, ali su kazali da oni, mada u nekim pitanjima divergiraju, ne zele da izlaze izvan okvira politike koju je utvrdila OUN i koju advokatiraju njihovi saveznici Englezi i Francuzi, osobito.

Razgovor je vodio Silajdzic, jer je on pokusavao da nametne problematiku i da dodje do nekih momenata koji bi primorali Scowcrofta i Eaglebergera da se jasnije izjasne i odrede prema nekim elementima situacije. Osobito je za nas vazan momenat bio problem embarga na uvoz oruzja, sto je imalo katastrofalne posljedice za nasu zemlju i prouzrokovalo ogromne zrtve. Vidjevsi da Silajdzic nema dovoljno daha, a da ostali clanovi nase misije ne govore nista, a i ne mogu govoriti zbog nepoznavanja jezika i, moze biti, zbunjenosti cinjenicom da su u Bijeloj kuci, ja sam se umijesao u razgovor na temu o karakteru rata u nasoj zemlji.

Naime, kljuc je cijele situacije bio u tome sto je zapadna diplomacija zeljela na svaki nacin iskljuciti tu cinjenicu i konstataciju koju je donijela Konferencija u Londonu, tj. cinjenicu da se u Bosni radi o agresiji na jednu neovisnu i suverenu zemlju clanicu OUN-a. Zeljelo se kazati kako je to samo jedan unutarnji gradjanski rat, te je na tome temeljen stav o zabrani uvoza oruzja u Bosnu i Hercegovinu. Govorilo se o tome kako Srbi tvrde da ratuju samo bosanski Srbi. Iskoristio sam zgodu i obratio se generalu Scowcroftu pitanjem: “Gospodine generale, kao vojnik Vi svakako znate koliko se aktivnih vojnika moze dobiti npr. iz jednog miliona stanovnika. Uzmite u obzir jos i cinjenicu da je stanje zdravlja i ishranjenosti, kao i opce fizicke spreme, te mnogi drugi momenti, u nas losije nego kod vas u Sjedinjenim Americkim Drzavama.”

On je odgovorio: “Da, znam. Oko 18.000 vojnika.” “Kada to znate i kada znate, a evo ja cu Vam citirati rezultate posljednjeg popisa (1991. godine), u kojima stoji da je Srba u Bosni i Hercegovini samo 1.300.000, kako je moguce da oni sada imaju 120.000 aktivnih vojnika, kada su se trupe JNA navodno povukle iz nase zemlje, shodno Rezoluciji OUN-a. To znaci da su Srbi u Bosni i Hercegovini mogli imati jedva 22.000 vojnika. Postavlja se pitanje tko su onih 100.000 vojnika viska, koji sada ratuju u nasoj zemlji, a vi vrlo dobro znadete koliko ih ima, jer o tome imate precizne obavjestajne podatke. Pri tome vodite racuna da od tih mladih ljudi veliki broj mora da se koristi i za druge poslove, npr. policijske snage, cuvare po brojnim logorima, zatim u proizvodnji i na drugim sluzbama.” Na to je on odgovorio: “Uhvatili ste me, tocno je to sto ste rekli i jasno je da u Vasoj zemlji ratuje Milosevic.”

Silajdziceve zasluge
Od tog momenta razgovor je poceo da tece drugim tonom. Odmah se u razgovor umijesao Eagleberger, koji je do tada sjedio kao dosta nezainteresiran, jer je toboze samo navratio a ne dosao da sa nama razgovara. On je svojim zovijalnim tonom i nacinom ponasanja i govora, osobito mijesanjem naseg i engleskog jezika i veoma dobrim poznavanjem stvari, odstupio od uobicajene sheme diplomatskog razgovora, okrenuo razgovor u sasvim novom pravcu. Tada je, ne samo osudio ponasanje Jugoslavije i Srba u cjelini nego i saveznika Amerike Engleza i Francuza, kazavsi da su oni dobili monopol na nas slucaj putem OUN-a. Amerika nece nikada podrzavati zlocince. Tada je citirao, kasnije objavljenu, svoju poznatu listu zlocinaca, cime je ta stvar dobila svjetski publicitet i konsekvencije koje se danas pokazuju. Razgovor je zavrsen u suglasnosti da je potreban daleko veci pritisak na napadace, da se mora jasno reci o cemu se radi i osobito ostro osuditi zlocine. Tako je razgovor zavrsen veoma srdacno i toplo, mada je zapoceo dosta suzdrzano.

Mi smo bili veoma zadovoljni, a osobito Silajdzic, koji je naprosto cvjetao i meni dodjeljivao komplimente za moju uspjelu intervenciju. Da proslavimo ovaj uspjeh, odveo nas je u bohemski dio Washingtona, tzv. George Town, gdje smo vecerali u jednom veoma dobrom restoranu, punom mladih ljudi sa Univerziteta i iz kulturnog zivota. Bilo je krasno vrijeme, tzv. Indian summer, bilo je toplo i jesensko lisce je svuda sumilo, svijet je sjedio napolju u bastama restorana i na ulicama, a mi smo zadovoljni obilazili te restorane, upoznavali brojne ljude iz svijeta oko Kongresa i State Departmenta, jer se vec bilo culo za nas, te su mnogi izrazavali simpatije prema nama. Tako se zavrsio nas “Izlet u Ameriku”.

Utisci su bili vrlo dobri. Smatrali smo, a takvu ocjenu je dao i Silajdzic, da je ovaj nas put bio vrlo uspjesan i koristan za nasu zemlju i nasu poziciju u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Pokazali smo da smo multilateralni, da smo umjereni, da smo ozbiljni i da smo sasvim zapadno orijentirani. Nismo govorili nista osim cinjenica i drzali smo se veoma dostojanstveno, te smo odista ostavili izvanredan utisak. Vrijeme je bilo izvanredno. Ljudi su bili opcenito zadovoljni sto su nas upoznali. U Washingtonu sam, osim sa Nedzibom Sacirbegovicem, koji je bio veoma ljubazan, pa nas je jedan dan vodio i da nam pokaze brzake rijeke Potomak, imao susret sa dva nasa izvanredna mlada znanstvenika koji rade i zive u Sjedinjenim Drzavama. Bili su to Zlatko Tesanovic i Amir Beslagic.

Zlatko je bio sin moje ratne drugarice i komsinice iz Banje Luke, partizanke od 1941. godine, Zumre Cejvan, koja je bila udata za Tesanovica. On je radio na John Hopkins Univerzitetu i bio veoma poznat fizicar. Amir je bio iz Sarajeva, kolega moje djece, a predavao je matematiku na istom univerzitetu. Zlatko je bio sokiran cinjenicom da mu je majka umrla od gladi na Grbavici, medju Srbima, i stalno je lamentirao nad zlom sudbinom svoje majke koja je, eto, umrla od onih protiv kojih se je borila od 1941-1945. godine. Bio je zabrinut za sestru, koja je jos zivjela tamo. Ja sam mu obecao da cu joj pomoci i da cu uciniti sve da je posaljem njemu. On se je zalio na neke ljude koji su sami pobjegli iz Sarajeva, a nisu njegovu majku obavijestili o opasnostima od kojih su sami pobjegli. Kasnije sam odista pomogao Zlatkovoj sestri da se spasi iz sarajevskog pakla.

Amir je bio izvanredna licnost, jednostavan, pametan i veoma odan svojoj zemlji. Mnogo nam je pomogao tih dana. Nazalost, on je kasnije poginuo. U vezi s ta dva mlada covjeka razmisljao sam o tome koliko mnogo znaci kada jedan narod i jedna zemlja imaju takve ljude, a ne one nametljive skorojevice koji su nesto zaradili i koji misle da je svaki dolar koji daju za zemlju kapital kojeg su ulozili i koji treba stostruko da im se vrati.

Ovi su nam ljudi stvarali ugled i dignitet kroz postovanje koje su zasluzili. Legitimirali nas kao zemlju kulturnih i sposobnih ljudi, a nisu trazili nista osim nacina da pomognu svojoj zemlji i njenim ljudima. Tako je pauza u pregovorima bila, zaslugom Silajdzica, iskoristena odista veoma uspjesno.

(Kraj)