6. Sarajevo Film Festival

Prve veceri u otvorenom kinu prikazana je Savrsena oluja (The Perfect Storm), posljednji film velikog njemackog redatelja Wolfganga Petersena, koga se sjecamo po kultnom filmu Das Boot (Podmornica) iz ranih osamdesetih. I ovaj put Petersenu je palo u zadacu da ekranizira jednu pomorsku tragediju iz 1991. godine, u kojoj je u jednoj oluji nestala ribarska brodica sa svim clanovima posade. I Petersen je to uradio onako kako je najbolje znao, samo po americkim, bolje reci, holivudskim standardima.

Sta to prakticno znaci? Red sabljarki u ledu, red ribarskih derneka, red patetike i teska zivota, red visokih valova (za koje bi se covjek zakleo da nisu prevara) i spasavanja, te neizbjezni red mahanja americkom zastavom. E, ovaj zadnji red najteze pada. Najgore je to sto nije toliko transparentan kao recimo u Armageddonu, Danu nezavisnosti ili Spasavanju vojnika Ryana, ali je sve vrijeme itekako prisutan u atmosferi filma. I kada na kraju borbe sa razbjesnjelim morem potonu i brod i ribari, redatelj gledaocu daje do znanja da tako kako su George Clooney i drugovi potonuli, niko drugi ne moze potonuti. Samo americki ribari. Uz muziku Jamesa Hornera.

Open Problem
Tu prvu noc se jos i nekako moglo naci mjesto za gledanje. Ali vec narednih nekoliko noci situacije oko mjesta su cesto bile na rubu marisane. Najveci problem, izgleda, predstavlja centralni red sjedista ogradjen ogradom i rezervisan za ono sto se zove VIP, sto je otprilike trecina-cetvrtina ukupnih kapaciteta. Za one gledaoce koji VIP u toku projekcije sicaju kamencicima treba reci da novinari na SFF-u nisu u VIP-u, nego u raji, pa sto se novinara tice, mogu serbez i dalje nastaviti sicati. Nek sicaju, samo nek’ ne pretjeruju jer u VIP-u ima usnule sitne djece. Otkud djeca? E, pa to je VIP u povoju, druze.

I kada se sjedista predvidjena za raju sa kartama po cijeni od 5 KM popune, nastaje problem. Mjesta vise nema nigdje, izuzev u VIP-u. Ljubazne (aha!) hostese unutra ne pustaju nikoga jer, zaboga, moraju i one negdje sjediti. Ako koje mjesto i ostane, obican smrtnik sa kartom se moze uvaliti tek pred kraj reklama, ali mu tada iznerviranom obicno nije ni do cega.

Jos mu je samo Julia Roberts trebala sa onim svojim ustima preko cijelog platna. A platno masallah. Ako se sjetimo Stevena Soderbergha i njegovog kultnog filma sa kraja osamdesetih Sex, Lies and Videotapes i sada pogledamo Juliju u Erin Brockovich, vidimo da je i on definitivno prodao dusu sejtanu. A nije morao. Prica o samohranoj majci troje malodobne djece koja trazi pravdu za nekoliko stotina stanovnika malog gradica koje svjesno truje gradski vodovod jest se ubila za Soderbergha, ali Julia, Julia.

Masaza na Metalcu se, inace, da rijesiti na dva nacina. Ili doci navakat, sat prije projekcije, ili ne doci nikako. Preporucuje se ovo drugo, jer filmovi iz Open Aira ce svakako ponovno doci u redovnoj distribuciji, naravno samo ako Gladijator Ridleya Scotta nije posrijedi. Ovaj film vrijedi svakojake borbe za mjesto u otvorenom kinu. Grandiozan historijski spektakl za grandiozno platno.

Bez scenarija
Od onoga najvrednijeg sto se dalo vidjeti pod krovom kina Apolo i Obala Meeting Point, gdje je sluzbeni jezik iskljucivo engleski, najprije treba pomenuti (prvo ustati pa pomenuti) filmove Naked (1993) i Topsy Turvy (1999) cuvenog britanskog redatelja iz Manchestera Mikea Leigha, koji je bio i gost festivala i gdje je na svojoj pres-konferenciji prisutnim odrzao rijetko pravo predavanje o filmu, mada svaki njegov film ponaosob publici iz branse drzi lekcije kako treba raditi uspjesne filmove.

Leighova formula uspjeha je najprije rad sa glumcima. I tek nakon visemjesecnog napornog rada sa ljudima, Mike dolazi do scenarija od koga vecina ostalih redatelja tek pocinje. “Scenarij je komad papira – nista. Pravi se film, ne pravi se skript za film”, kaze Leigh. Bez obzira sta filmski svijet mislio o ovome specificnom postupku, rezultati koji ostaju iza ove legende su fascinantni. Filmovi koje dugo pamtimo uglavnom po, do savrsenstva razradjenim, sugestivnim karakterima. Iako je Topsy Turvy nagradjen Oskarom za kostime, vjerujemo da njegovom tvorcu ne pada na pamet da napravi pogresan korak poput Soderbergha ili Petersena.

Steve Buscemi, glumac, scenarista i redatelj iz Brooklyna, New York, u cijem se umjetnickom miljeu afirmisao, vec izvjesno vrijeme pravi holivudske izlete. Covjek koga volimo zbog uloga u filmovima brace Coen (Milerovo raskrsce, Barton Fink, Fargo, The Big Lebowski) sa suprugom i sinom je gost na 6. SFF-u, gdje je u programu Tribute to Steve Buscemi predstavio neke od filmova koje tesko da smo bili u prilici do sada pogledati. Medju njima i crno-bijeli In the Soup Alexandera Rockwella, u kome se u kratkoj roli pojavljuje i Jim Jarmusch, ciji ce kultni film Mistery Train iz 1989, u kojem pored Buscemija igra jos jedna legenda: Tom Waits, biti prikazan na kraju festivala. A do kraja ima jos.

STEVE BUSCEMI, GLUMAC I REDITELJ
Vatrogasac u Hollywoodu

Glumac koji je nastupao u kultnim filmovima nezavisne produkcije kakvi su Tarantinov Reservoir Dogs ili Mystery Train Jima Jarmuscha dosad je rezirao i svoja dva filma. Nekadasnji vatrogasac iz New Yorka stigao je u Hollywood do hitova kakvi su Armageddon i Con Air, ali sve sto vam padne na pamet u razgovoru s njim jeste da on zapravo zeli raditi budzetom male, ali na ekranu velike filmove

ZIVJETI U ZABORAVU: U filmu Living in Oblivion (Zivjeti u zaboravu) Steve Buscemi,danas poznat kao jedan od najzivopisnijih americkih glumaca, nekad djecak iz Brooklyna koji se glumom poceo baviti u posljednjem razredu srednje skole, igra, zapravo, u prici svog zivota. Istina, jedna pojedinost se ne podudara s njegovom biografijom. Film je prica o tome sta ceka mladog i smusenog reditelja koji radi svoj nezavisni i niskobudzetni film. Buscemi je zavrsio studij glume u skoli Leea Strassberga i dosad je rezirao dva svoja filma – Trees Lounge (1996) i Zivotinjska tvornica (2000). I ne moze mu se prigovoriti da je smusen reditelj. Mozda i zato sto se radi o covjeku ciju je filmsku karijeru, zapocetu prije 15 godina u gay-filmu Billa Sherwooda Parting Glances, uvijek pratila biografija.”Ne volim se sjecati audicije za taj film jer je bila grozna. Tada mi nije bilo nimalo lako, radio sam kao vatrogasac u New Yorku, a u pauzama sam igrao u off-off teatarskim predstavama na Broadwayu. Imao sam srecu da me je Sherwood dosao vidjeti na daskama i tako sam dobio ulogu rock zvijezde koja umire od AIDS-a.” Opet biografska podudarnost, ali ne sa Steveovom, nego s rediteljevom biografijom. Sherwood je 1990. umro od AIDS-a i to je ostao njegov jedini dugometrazni film. Danas, film i reditelja pamte samo najzagrizeniji borci za prava homoseksualaca.

KAKO JE GARAVI DECKO POSTAO MR. PINK: “Poslusao sam oca i zivio dvostruki zivot, glumca i vatrogasca, u New Yorku. Bio je to sjajan posao, jedini koji se moze porediti s filmom. Uskakanjem u kucu koja gori dobijete onaj adrenalin koji se javi prije nego sto se upali kamera.” Prva ponuda za mainstreamulogu stize od Martina Scorsesea kojije radio pricu omnibusu New York Stories. Nakon toga Steve, konacno, pocinje raditi kao “pravi” glumac. Jim Jarmusch ce ga angazovati za svoj Tajanstveni voz, a preko Millerovog raskrsca brace Ethanai Joela Cohena upast ce u Reservoir Dogs Quentina Tarantina, kultni nezavisni film devedesetih, gdje je igrao paranoicnog Mr. Pinka. Kriticari ce ga tada opisati kao “najljigavijeg epizodistu Amerike”, ali to nece sprijeciti napredovanje njegove karijere.”Volim raditi s rediteljima koji su istovremeno i scenaristi svojih filmova. To znaci da u scenariju treba postojati jasna vizija onoga sto ce se dogadjati ispred kamere. Volio sam raditi sa Robertom Altmanom i zao mi je sto nikada necu moci raditi sa Johnom Cassavetesom”,kaze gost 6. Sarajevo Film Festivala, koji je nakon uloga u Desperadu i Pulp Fictionu od kritike dobio i epitet “najhladnijeg pred kamerom.”

STA BI BILO DA SAM OSTAO U VALLEY STREAMU: Godina 1996. bit ce najuspjesnija za njegovu karijeru: braca Cohen ce ga jos jednom baciti u “vatru”. Film Fargo je bio jedan od najuspjesnijih te godine, a i John Carpenter ce ga uzeti u Bjekstvu iz L.A. Za manje od mjesec dana, s budzetom od 1,3 miliona dolara, prvi put staje iza i ispred kamere istovremeno. Snima svoj igrani prvijenac Trees Lounge kojim ce pokusati ispricati jos jedan dio svoje biografije: “Taj film pokazuje sta se sa mnom moglo dogoditi da nisam napustio Valley Stream, u kojem sam odrastao. Lik kojeg igram zove se Tommy i po cijeli dan zivi u baru ‘Trees Lounge’, koji postaje njegov drugi dom. Volio sam barove, i danas ih volim, ali to moze biti kobno, tako se postaje ozbiljan alkoholicar.”

Steve je bio klinac kad su prodali taj bar, ali je uzeo natpis i ostavio ga u garazi svojih roditelja. Ta reklama ce kasnije posluziti kao osnovni scenski rekvizit za film koji ce Buscemija lansirati u rediteljske vode. Krug biografije i filma ce se tako zatvoriti. Ima stoga neke pravde da Buscemija ovih dana vidjamo u kafanama oko Filmskog festivala. Na pitanje da li se kao neko iz New Yorka, po definiciji zaljubljen u nezavisne i male filmove, osjeca neprirodno kad ga zovu da u Armageddonu i Con Airu igra sa rodjenim zvijezdama kakve su Bruce Willis ili Nicholas Cage, kao iz topa, trazeci pogledom svog klinca, odgovara: “Nemam tih problema. Ja mogu glumiti s bilo kim, pa i sa Cageom i Willisom, koji znaju uraditi sjajan posao. Ali, izmedju scena je dugo vrijeme koje treba cekati, i to je ono najgore.” U Buscemijevom slucaju se,dakle, radi o filmadziji koji shvaca mjeru, koji nastupa kao zvijezda da bi radio svoje budzetom male, ali rezultatom zaista velike filmove.