Sila, smrt, prostitucija, vjera i politika. Pet elemenata za trojezicnu propast sa iste matrice. Njeno ime je turbo folk i po tim se obrascima, bas kao nekada po Stulicevim stihovima, formira nova generacija. Ako drzava koje nema pod hitno ne uvede barem porez na sund, snosit ce sve posljedice medijskog inficiranja mase buducih, nenacitanih ali napjevanih gradjana, naucenih da se sve ne moze zaraditi, ali moze oteti

TIH SMO GODINA SLUSALI JOHNNYJA: Drogira li se? Sto li stalno ide u one memljive, bucne kafane? Sto ne oblaci nista svijetlo, vec samo crno? Hoce li od njega ikada ista biti? Jesu li zaista sadasnji pedesetogodisnjaci sa ovakvim pitanjima u glavi svake veceri lijegali u krevet u kom su u drugoj polovini sezdesetih i prvoj polovini sedamdesetih godina 20. vijeka zaceli svoje potomstvo? Vjerovatno da jesu, jer generacija odrasla uz radne akcije, Djordja Marjanovica i Mileta Lojpura tesko da je mogla razumjeti vlastitu djecu cije je misljenje umjesto razrednog starjesine formirao fantom slobode oficirskog gena – Branimir Stulic,i koja su, umjesto obavezne lektire, radje citala stihove djecaka iz vode ispisane na omotima ploca Milana Mladenovica.

Dok su se sredinom tih davnih godina – zapravo sve od predolimpijske pahuljaste revolucije, pa do propasti ekonomskih reformi Ante Markovica, dva svijeta nekako tolerisala, ne stigavsi postici konsenzus o medjusobnom uvazavanju, novozakljucene bracne zajednice polako su sirile svoje clanstvo. Tada rodjena djeca danas su u dobi koja sa sobom nosi sve sto sekira roditelje. Prica se, medjutim, ne ponavlja. Tek poneki novi klinac podsjeca na vec ostarjele postovaoce angaziranog bavljenja muzikom, dok ostatak, sa svojom estetikom tranzicije, vlastite roditelje – plasi. 

Danas je sasvim opravdano strepiti da se na vratima jednog dana umjesto finog djeteta ne pojavi neukroceni lik u svilenoj trenirci, vrata blago povijenog od teskog zlatnog lancica, nauljene kose i skromnog recenicnog sklopa: “Sestre mi moje...” Sestre koja nikada nece cekati na autogram od zabranjivanog pjesnika, ali hoce, oskudno obucena i napadno nasminkana, na prevoz od misicavog, prebogatog i neartikuliranog bratovog idola koji zapravo ne zna gdje ce prije stici: u zatvor ili na groblje.

Roditelji, medjutim, zasluzuju amnestiju. Jer, ni njih nisu odgajale samo mame, tate, nane i uciteljice, vec svijet oko njih i elektronski mediji – kreatori laznog odraza stvarnosti. Cije su eticke i estetske norme nekada ipak bile neuporedivo vece.

ISTOK: Sedam, sedam godina/ zbog tebe srece nemam ja/ jer si, jer si, jer si me/ na komade raznela. Losa pjesma o rezultatima cetiri rata pokrenuta iz zemlje Srbije? Ne, sasvim suprotno: ljubavna poskocica u interpretaciji izvjesnog Zeljka Joksimovica, inace klasican plagijat pjesme Shalom, shalom, Jerusalem s kojom se njemacki tim sastavljen od djece turskih emigranata predstavio na posljednjem Eurosongu u Izraelu.

Joksimovic je savrsen predstavnik danasnje srpske estrade. Covjek bez biografije i nedokazanih pjevackih mogucnosti stvoren je da bi se isplatio. Sebi i narocito drugima: produkcijskom gigantu u kojeg su uvezani Grand production Fahrete Jahic- Zivojinovic, City Records, TV Pink… Sve tvornice novca nastale u domovini turbo folka, zemlji koja vec deceniju najbolje izvozi svaku vrstu uzasa.

Vise se ni u Srbiji niko ne moze sjetiti s kim je i kada pocela era pjevaca cije Adamove jabucice mogu drhtati skoro mimo zakona fizike. Dugo je, medjutim, trajao estradni i medijski proboj novih zvijezda i deformisane mjesavine tradicionalnog srpskog zvuka i orijentalnih melodija kao podloge ne bas dubokoumnim tekstovima kojima nikada nije nedostajalo jedino mitologiziranja svake vrste jada. Asovi Miodraga M. Ilica i aleksandrovackog Diskosa, Sinan Sakic, Semsa Suljakovic, Mile Kitic – sve uz mitski Juzni vetar – lakse su nekada davno mogli svirati na Wembleyu nego u programima najutjecajnijih rtv kuca, ciji su urednici cvrsto ignorirali milionske tiraze, iste takve zarade i stanje oslobodjenih mazohistickih nagona u koje je publika padala na stihove tipa: Pokajah se, podjoh da je vidim.

U devedesetim su vec pala sva ogranicenja, a pjevaci kao da su pravljeni na kopir- aparatu. Vec su tada Dzej Ramadanovski ili Luis (gabaritni Nislija koji danas porucuje: Ko jednom izdao je druga, nek izadje iz ovoga kruga, nije za njega) dospjeli u poziciju turbo folk klasika. Pjevacki bataljoni s kojima su morali podijeliti trziste postovali su samo jedno pravilo – da pravila nema. Decenijsko bujanje turbo folka izgradilo je tako, na kraju vijeka, Srbiju kao zemlju u kojoj ne opstaje turbo folk, vec koja opstaje zahvaljujuci turbo folku. Tu se vrti novac, jet set Beograda dolazi bas iz estradnog svijeta, dok gradjani, vec sasvim naviknuti da ne moraju jesti tri puta i tusarati se barem jednom dnevno, znaju da ce pred spavanje dobiti svoju porciju neonskog svjetla, golih zenskih grudi i opravdavanja sile: Golim rukama bih zmije mazio, bosim nogama bih vatru gazio, smeo bih sa svima da se pobijem, samo tvoju ljubav ja da dobijem.

Srpski je turbo folk danas nemoguce definirati. Muzicki zanrovi se mijesaju bez reda i logike. Trominutne pjesme sadrze trube sa juzne pruge, klavijature programirane na zvuk turskih barova, gitarske heavy metal dionice, dance refrene… Tu vise ne stanuje razum, zbog cega zajedno i mogu funkcionirati Twinsi (brat i sestra, inace djeca srpskih pecalbara iz Skandinavije) i veliki Srbin niskog rasta, skromnih glasovnih mogucnosti i netipicnog srpskog imena – Andrija Era Ojdanic. Svi zajedno poznati po hitu Plavi slon (Nocas sam sanjao mene i Madonu u staklenom kondomu i Bila kako svira na saksofon pesmu mira) u kom Ojdanic, kao, pjeva: I kada spavam, sanjam pesmu tu, kako places na mom ramenu, sanjam more sanjam brodove, i ti me stihovi zbog tebe progone (!?).

Bio je to, cak i u sarajevskim okupljalistima postratne elite, hit ljeta 1999. Vec se ove godine slusaju nove pjesme/prikazi drustva u kom su kriminalci nacionalni heroji, prodaja i kupovina ljubavi sasvim normalan proces, a smrt jedan od predvidljivih zavrsetaka osvajanja partnera. Aca Lukas, nekadasnji klavijaturista grupe Viktorija i zvijezda dunavskih splavova, tu je najpoeticniji (Ovih dana govore mi svi, da si sa mnom ti iz koristi…i onda kad umrem ja, ostavit cu tebi, novac zlato da ti sja, da ugodis sebi. Sve je moje tvoje, samo reci, ne pitam za cenu, nista nije skupo kad kraj sebe imas pravu zenu. I reci cu svima sto me zovu i slepim i glupim: dobro je dok imam cime da je kupim), Jelena Karleusa, vlasnica najvecih silikonskih grudi s obje strane Drine, samoproglasena srpska Marylin Monroe i neskrivena postovateljka Slobodana Milosevica, najplasticnija (Dolari, marke, lire, gibire, ko se jos tako udvara, ako me volis, voli me do zadnjeg dinara), a nepoznati izvodjac najpozrtvovaniji (Ginem, ginem da ti skinem haljinu sto susti, ako, ako neka ginem, poginucu muski).

ZAPAD: Boze, daj da budem jak, da mi prodje utorak, moli se u naslovnoj numeri svog zadnjeg albuma Splicanin Petar Graso. Nije bas lako razumjeti sto mu taj utorak toliko tesko pada, ali i ova, budimo iskreni, cista budalastina u poredjenju sa SRJ poetikom zvuci skoro pa prihvatljivo. I tu je vec primjetna jedna od onih razlika izmedju dvije zvucne ponude – srpske i hrvatske. Da li zbog duzeg prisustva u ovdasnjim medijima, znatno slusljivijih (i jednostavnijih) aranzmana ili manje ruralnih elemenata, hrvatski je turbo folk u Bosni zapravo svrstan u pop, pa cak i r’n’r.

Razlike izmedju zvukova komsijskog istoka i susjednog zapada, naravno, postoje, ali nisu sustinske. Pokazuje to ponajvise popularnost hrvatkih pjesama bas u Srbiji, u kojoj je vrh top lista rezerviran cak i za jednu od HDZ-ovih promotorki – Doris Dragovic, ili bivseg pripadnika HV-a sa ratnim rasporedom – zabavljac zapovjednog kadra, Drazena Zecica. O, s obje strane Drine etabliranoj autorici vjerovatno jednog od najgorih albuma u povijesti muzike na juznoslavenskim i ostalim zivim jezicima (Balkan Girl), gosci na beogradskom doceku Nove godine, Alki Vujici, vise ne vrijedi ni govoriti. Jer nju samo mjesto rodjenja i putovnica ne svrstavaju u pravac kafanskim rjecnikom definiran kao cirilica (Svega imas, samo mene nemas, mafijo, zar jos nisi shvatio ili Varaj, varaj varalice, znam ti osm(j)eh, poznam lice).

Vujica, za cudo, nikada u Bosni nije uspjela dostici nivo popularnosti kakav uziva istocno od Drine. Dijelom valjda i zato sto su joj novinski intervjui znatno bolji od pjesama, sto se vec ne moze reci za suvise cestu sarajevsku goscu, vlasnicu nesto vecih mjera od idealnih, najprofitabilniji proizvod Zrinka Tutica i njegovog Tutica – Severinu Vuckovic Seve. Slatkicu ciji mentalni sklop bas nije proporcionalan fizickom izgledu (“U svakoj zeni cuci plavusa…”). Nije se, medjutim, neka dublja misao ni mogla ocekivati od autorice stihova: I dok sam u ritmu techna izvijala bok, Ante mi se naljutio, reda stock na stock, na ciji se ritam u Sarajevu, kako je to primijetio jedan ovdasnji intelektualac, njisu svi – od fetusa do nana. Bas kao sto ce se, ako Severina ne napise Antu II, njihati i na posljednji singl Magazina: Ti i ja k’o Amer i Rus, k’o minus i plus, u mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus.

I ova je pjesma, kao i sve sto je ikada izaslo pod etiketom Magazina, djelo bracnog para Toncija i Vjekoslave Huljic –  koja se, prema neprovjerenim informacijama, iako nikada nije napisala nista duze od razglednice, mora potpisivati kao autorica tekstova koje za Toncijevu producentsku kucu radi beogradska hit makerica Marina Tucakovic. Bilo to tacno ili ne, Huljicu se mora priznati genijalnost. Ne postoji drugaciji, zajednicki nazivnik za toliku kolicinu snalazljivosti, iskrenosti (“Neki rade pjesme za festivale, a neki za trziste. Mi radimo za trziste.”), cinizma (“Magazin nastupa za sve stranke koje mogu platiti, a najcesce za HDZ.”) i trgovackog umijeca. Samo Bog i valjda Tonci znaju koliko je ovaj Splicanin prodao ploca, koga je sve (zaista izuzetno) producirao i kakvo mu je stanje na bankovnom racunu, gdje se ocekuju znatna povecanja nakon Huljicevog prelaska na srbijanskog trziste. Tamo ce Magazin distribuirati producentska kuca znakovitog imena – Zabava za milione (Zam Production).

Pored svih nabrojanih, dvije su hrvatske estradne pojave dokaz da je Hrvatska, ne samo geografski vec i mentalno, sasvim tipicna balkanska drzava. Prvi se zove Marko Perkovic, a odaziva na Thompson. Put slave zapoceo je jedne ratne veceri kada je njegov brat, inace policajac, u redakciju Radio Sibenika donio snimak pjesme Cavoglavi (Poslusajte poruku od svetog Ilije – necete u Cavoglave, niste ni prije). Ne skrivajuci politicka opredjeljenja, fotografirajuci se okruzen portretima Ante Pavelica i Jure Francetica, Thompson je malo falsificirao povijest (Oj Hrvati, sjetimo se Knina, hrvatskoga kralja Zvonimira, koji, uzgred, u zivotu nije ni prosao kroz Knin), pa malo udarao na zavicajna sjecanja svoje najvjernije publike (Piju li mi vuci sa izvora vodu?) oko cijih se kuca, kako pjesma Vjetre s Dinare kaze, nisu setali pekinezeri i paunovi, da bi se najbolje snasao u ulozi tjesitelja rodbine i prijatelja haskih uznika, kojima na svakom koncertu, od Kiseljaka do Sovica (rodno mjesto Mate Bobana i trgovacko izletiste osiromasenih gradjana RH), posvecuje pjesmu Prijatelji, ne zaboravivsi otpjevati, sam ili uz pomoc jos jednog Splicanina nesklonog odlascima brici (Giuliano): Herceg-Bosno, srce ponosno.

Osvajackoj poetici nikada, u ovoj mjeri, nije bio sklon jos jedan stanovnik Splita – grada u kom se, izgleda, najcesce radjaju samo dvije vrste ljudi: cisti geniji i totalni idioti – Sinisa Vuco. Ne bas vitak, ali motorheadovski dugokos, jednostavnog imidza (znojnice, uske pantalone, duboke patike i dioptrijske naocare ray ban oblika) i, kako sam neskromno tvrdi, izuzetnih glasovnih mogucnosti, Sinisa Vuco na vlastitom primjeru pokazuje kolika je dubina zla sto su ga iza sebe ostavili sarajevski otac pastirskog rocka i krajiski metal-gitarista sklon neogranicenoj upotrebi zvucnih efekata. Vuco je, naime, spojio prijasnje Bregovicevo povrsno rabljenje etno motiva i rifove Seada Lipovace, uz koje opjevava vlastita zadovoljstva (Volim piti i ljubiti) ili omiljenog strip junaka – Tex Willera (Willer Tex, Willer Tex, on ne zna za drogu i sex/ On ima svog Kita Karsona i zakon je cijelog Texasa... Nocnog orla stuju i indijanska plemena/ Willer Tex, Willer Tex). U medjuvremenu se za omote albuma slika sa dvometarskim krizem u rukama, javno prijeti muzickim kriticarima, sebe predstavlja kao najpopularnijeg hrvatskog pjevaca na potezu od Australije do Citluka i ne krije da ga knjizevnost nimalo ne zanima, nazivajuci pisanje Miroslava Krleze “bolestima u mozgu”. Bas kao sto Srbin Rade Jorovic (Kad me vide, oci sire, zene vole oficire) s ponosom istice da nikada nije procitao niti jednu jedinu knjigu jer je cuo da od citanja “covek moze da odlepi”.

IZMEDJU DVA ZLA – TRECE: Bosanci, posebno Bosnjaci, tesko da ce u dogledno vrijeme prihvatiti srbijansku praksu prevodjenja recentne knjizevne produkcije ili hrvatsku (ne nacionalno, vec teritorijalno) naviku citanja novina. Lako su se, medjutim, uklopili u poremeceni turbo folk sistem vrijednosti, stvorivsi ukrstanjem hrvatskog imidza i srpske poetike vlastitu verziju estradnih zvijezda koje laviraju izmedju komercijalizacije religijske pripadnosti i iskrivljenog poimanja tradicije (Iz harema jednog dana pobjegla je od sultana, niz carsiju bez nanula, Seherzada, lijepa bula… Sultan salje svoje sluge da je nadju, al’ nje nema, zbog ljepote tog andjela ostavio mnogo zena – Esad Plavi), savremenih trendova i najnizih nagona.

Uvid u paletu likova iz galerije bosnjackih zvijezda svake nedjelje, nesto prije cetiri sata poslije podne, nudi, u, istina, ustupljenom terminu, televizija koja jos uvijek vazi za drzavnu. Tada se emitira TV show ciji je producent najuspjesnija izdavacka kuca u BiH – In tact records, pod cijom etiketom izdaju svi iole tirazniji izvodjaci.

Otjelotvorenje producentskih pokusaja miksanja uticaja s obje strane granice zove se Sekib i izgleda k’o Petar Graso sa upalom zuba: ista frizura, identican oblik brade…i visak kilograma. No, Sekib je barem cvrsci karakter od svog originala. On ne moli, vec u pjesmi Oplakacu nasu srecu istice da ce (nesto) izdrzati.

Vecina njegovih kolega, medjutim, jos uvijek trazi imidz i hit zbog kojeg ce konacno prevazici ulogu kafanskih zabavljaca radnim danima da bi vikendom mikrofon prepustali gostima iz SRJ. Crnogorskom pokloniku jazza i postovaocu Zeljka Raznatovica Arkana – Knezu, recimo, ili atraktivnoj visokoj plavusi – Jovani, koji ce, kada ovaj broj Dana bude u prodaji, tezge odradjivati u predgradjima prijestolnice. Uspjehu bi, ako je medijska promocija u Bosni relevantan pokazatelj, najblizi mogao biti Osman, koji u duetu sa Kimi upozorava na opasnosti zrele zivotne dobi: Ostaricemo, bezbeli, bezbeli, postat cemo debeli, debeli. Sve kroz skupi spot snimljen na nekoj atraktivnoj, vjerovatno turskoj, obali.

U slicnoj je sansi i izvjesni Nino Prses, koji, kao i sarajevski muzicki urednici, nikako da shvati da to sto radi nije nista drugo do klasicni turbo folk. S njim, medjutim, ima samo jedan problem. U prvoj strofi su on i opjevana djevojka par, a u drugoj nisu. Sto i nije neko cudo kada gubitak partnera Nino uporedjuje sa ostankom bez saobracajnih dokumenata: Izgleda mi k’o da su drotovi za kaznu moju vozacku uzeli (aaaa, sad mi krivo, sad mi krivo, sto ti prici nisam smio).     

Ostali bi mogli jos nesto pokusati s Marinom Tucakovic i Toncijem Huljicem. Jer, bez obzira na pokusaj paralelnog imitiranja Zorice Brunclik i Senade Nade Topcagic (Ida), spotove u kojima multipliciraju vlastitu pozu emotivno pogodjene osobe (U tebi krv, u meni trn, sto od ruze ostade – Nihad Fetic Hakala), spremnost na zrtvovanje (Pucaj mi u srce – Kemal) ili “romanticno” podsjecanje na zbunjenost naivne zaljubljene djece (Ja bih nesto da ti kazem, al’ necu pred svima, ima nesto medju nama – Seki Bihorac), nikada nece biti prvi cak ni na top listama ovdasnjih radiostanica, najkonstantnijeg promotora i Severine, i Kneza, i Nine, i Zeljka Joksimovica i… nepoznatog izvodjaca ijekavizirane verzije jednog od najvecih hitova vlasnice drugih najduzih nogu u povijesti ex jugoslavenske estrade (neprikosnoveno prva i dalje je Snezana Babic Sneki), Dragane Mirkovic: pjesme Kukavica.

Program sarajevskih (Radio M, Bordo Radio) i okolnih (Radio Vogosca, Otvorena srpska mreza i Radio Sveti Jovan, Pale) radiostanica zapravo je nepresusno vrelo dokaza o bosnjackoj inficiranosti turbo folkom i svim sto je od ovog nakaradnog muzickog pravca napravilo socioloski i kulturoloski fenomen skoro neodvojiv od opcedrustvenih pojava (Moja prva ljubav, moj prvi predjen most, moja prva ljubav, moja nevinost, moja prva ljubav sada svijetom hara, postala je kraljica trotoara – autor i izvodjac nepoznati). Dok voditeljice u pretjeranoj zelji da ostvare kontakt sa publikom uspijevaju eter pretvoriti tek u elektronsku mahalu u najgorem smislu te rijeci, njihovi sagovornici, sa kojima ostvaruju skoro familijarni odnos, ne propustaju svojih pet minuta medijske slave. E sad, kako obicno nemaju nista epohalno saopciti gradu i svijetu, jer se zbog takvih objava uostalom i ne javlja u muzicke programe, oni pozdravljaju i narucuju.

Slusateljka: Jesi mi se umorila, ljubavi?

Voditeljica: Nisam!

Slusateljka: Joj, kako mi se slatko smijes, ja ti nisam ravna.

Na kraju je, naravno, uslijedila i zelja. Pjesma sumorne, atmosfere sasvim suprotne veselom dijalogu u kom su se obje ucesnice hvalile svojim znanjem raznih, samo njima poznatih jezika (“bosnis, kroatis, serbis, dojc, englis”). Trazen je Jasar Ahmedovski i: Volece i mene neko, necu vecno sam biti i meni ce jednom zivot malo srece pokloniti.

KOZA, LANCI I OPANCI: Leti sa mnom guzata narodnjakinja, zgruvana u tijesni minhenski jeans, sa mirisom Givenchy III i rustikalnim dahom. Letim na koncert za nase, predvidjajuci s kojih ce sve strana nevolja tuci, pjesma je Arsena Dedica nazvana Novokomponovana 1. I objavljena prije 13 godina u zbirci Hotel Balkan. 

Vec su, dakle, vise od decenije turbo folk zvijezde prepoznatljive po svom, najcesce skupom i jednako groznom imidzu. Tek su se detalji promijenili. Mjesto minhenskog jeansa zauzeli su tigrasti dezeni, dva broja manja odjeca, kozni kompleti optoceni metalnim ukrasima… Pjevaci danas izgledaju kao i njihovi zastitnici iz svijeta organiziranog kriminala: uske majice, iste takve pantalone, zlato spram para i nehajno prebacena kosulja sa dezenom suncokreta ili kratka kozna jakna koja se u spotu obavezno skine i izgubi. Aca Lukas sa svojom kolicinom nitni i lanaca ne moze, od vriske metal detektora, uci ni u jednu aerodromsku zgradu. Zenski dio jos je radikalniji. Za garderobu Jelene Karleuse nemoguce je odrediti je li kupljena na sado-mazo odjelu nekog amsterdamskog sex shopa ili je krojena od ostataka tvornicke koze. Hajrija Gegaj, jos jedna od sarajevskih turbo folk zvijezda, najcesce je obucena kao kalendar: u bijelu haljinu ukrasenu velikim, sljastecim ciframa – 2000.

Neko ce reci da je kolicina neukusa, ipak, puno manja od cijene takvih komada garderobe. No, ni ta cijena, ni parfemi od Givenchya ne mogu zataskati rustikalni dah. I trag opanka koji izdajnicki izviruje van oboda cipela od krokodilske koze.