21, augusta ove godine u hrvatskim i bosanskim dnevnim novinama osvanula je vijest o smrti Resada Mujkica, direktora Shweitzer banke u Sarajevu. Resad je pet godina po hrvatskim sudovima pokusavao  izganjati “odstetu” za brata Sefika, kojeg je Hrvatska 1995. godine zrtvovala kako bi isplatila svoje prljave ratne dugove. Da li je bratska zelja za “osvetom” bila uzrok Resadove smrti?

Braca Resad i Sefik Mujkic bili su iznimno uspjesni poslovni ljudi, i skoncali su podjednako strasnom smrcu. Prvo je umro stariji Sefik, nakon sto su ga policajci hrvatskog MUP-a u Slavonskom Brodu 15. rujna 1995. godine premlatili do te mjere da sudski vjestaci kasnije nisu na njegovu tijelu mogli prebrojiti udarce, jer “modrice su se stopile u vece podljeve ne ostavljajuci pojedinacnih tragova”. Resad je izdahnuo prije nekoliko dana, tocnije 20. kolovoza ove godine, a tri tjedna nakon prometne nesrece u kojoj mu je 70 posto koze unisteno opekotinama treceg stupnja. Poslije gubitka brata, Resad Mujkic za zivota nije uspio istjerati pravdu na hrvatskim sudovima, no njegova je supruga Zeljka po primitku vijesti o muzevoj smrti porucila obiteljskom odvjetniku Antu Nobilu tek: “Idemo dalje.”

Prisjecanje na dvojicu biznismena iz Posavine valja zapoceti jos s Drugim svjetskim ratom, u kojemu je nastradao veliki dio njihove obitelji, vecinom od cetnika. Medjutim, jedan stric Resada i Sefika ubijen je od partizana na bleiburskome “kriznom putu”, a pobjednici su etiketu narodnog neprijatelja nalijepili i ocu Mujkicevih, rodjenom Sarajliji. Obitelj se ubrzo preselila u Derventu, pa u Slavonski Brod, gdje su na trgovini vocem i povrcem do devedesetih godina ovog stoljeca stekli pravo malo bogatstvo. Sefik Mujkic je tada vec raspolagao farmom sa 700 goveda, i bio je jedan od najvecih proizvodjaca mlijeka u Hrvatskoj. Posjedovao je nekoliko velikih ducana u Slavonskom Brodu i Derventi, i tvornicu gradjevinskog materijala, te je na ovom podrucju zastupao slovensko “Gorenje”. 

Zrtvovani Bosnjak
Resad Mujkic s obiteljskim se kapitalom dao u poduzetnistvo, uvozeci proizvode poput deterdzenta i ulja, narocito za trziste Bosne i Hercegovine. U novonastaloj drzavi uspjesno je predstavljao americkoga cigaretnog diva “Philip Morris”; takodjer u jos jednoj novoj, malo daljoj drzavi – Tadzikistanu. Napustajuci u ratnoj Derventi 1992. godine veci dio svoje imovine, Sefik Mujkic je izgubio oko 15 milijuna njemackih maraka, a Resad je istodobno kod Slavonskog Broda ulozio novac u naoruzanje i obuku jedne vece jedinice bosnjackih vojnika. U travnju 1992. godine, dobro informirane beogradske Vecernje novosti nazvale su ga “predvodnikom koljaca”, koji je “sam financirao jednu cetu okorjelih ustasa”. Inace, oni koji su ga poznavali tvrde da je za politiku bio posve nezainteresiran.

Nekako u to vrijeme, Sefik Mujkic se upleo u delikatan posao sa Sluzbom za zastitu ustavnog poretka Republike Hrvatske. Kontaktirao je izravno s pomocnikom ministra policije Marijanom Benkom i sefom hrvatske tajne policije Smiljanom Reljicem, s prvenstvenim angazmanom u posredovanju s vlastima bosanskih Srba. Naime, svoje razgranate predratne veze Mujkic je iskoristio za izvlacenje hrvatskih vojnika zatocenih u Republici Srpskoj. Transferi su placani u gotovini, a novac je uziman od obitelji zarobljenih, s tim da su proviziju uzimali brojni uniformirani na obje strane, i sam Sefik Mujkic. I tako sve dok za jednoga vec “otplacenog” bojnika HVO-a nije javljeno kako zauzvrat nije vise moguce isporuciti niti njegovo tijelo... Medjutim, SZUP je posumnjao u lojalnost vlastitog pregovaraca.

Sefik Mujkic priveden je po zavrsetku rata, s tajnom optuzbom zbog spijunaze u korist bosanskih Srba. Njegovoj obitelji receno je samo kako je prilikom kratkotrajne istrage “pao sa stolice i preminuo”, no sudski vjestaci su na njegovu tijelu pronasli vec spomenute ozljede po citavom tijelu od glave do tabana, s visestrukim lomovima kostiju i opeklinama od cigareta. Resad Mujkic domogao se bratovih zabiljeski, iz kojih je rekonstruirana suradnja s tajnom policijom, no nije se usudio nagadjati radi kolike je svote Sefik ubijen, kao ni to je li dio toga novca takodjer zadrzao za sebe... Ali, Resad Mujkic pokrenuo je tuzbu, znajuci da njegov brat nije zasluzio kaznu mimo zakona. Svakako ne ovakvu kaznu, i svakako ne od policije koja je s njim sudjelovala u trgovini ljudskim zivotima, da bi najposlije za isplatu svojih prljavih dugova odlucila zrtvovati jednog Bosnjaka. 

Pripreme slucaja za Evropski sud
Tada je proradila pravna drzava na nacin hrvatskog rezima u rukama HDZ-a. Presuda Zupanijskog suda u Pozegi, kojom su oba za premlacivanje optuzena policajca SZUP-a kaznjena sa po pet i pol godina zatvora, ponistena je od strane Vrhovnog suda RH, zbog navodnih nepravilnosti u vjestacenju. Anto Nobilo uto je izjavio kako ne pamti tako hitru reakciju Vrhovnog suda, a nedugo potom smijenjeni predsjednik toga visokog tijela Krunoslav Olujic kasnije je posvjedocio da mu je osobno Smiljan Reljic kazao kako nece dopustiti da njegovi ljudi came u zatvoru... Konacnom presudom dvojica policajaca osudjena su na po godinu i pol zatvora, a Resad Mujkic i Anto Nobilo nastavili su sa sudskom borbom za naknadu stete, i pripremom slucaja za Evropski sud u Strasbourgu.

Resad Mujkic kroz ovu se tragediju zainteresirao za politiku, i zakljucio da je upravo ona dosla glave njegovu bratu Sefiku. Otada je poceo spominjati Franju Tudjmana s epitetima kakve je prije posvecivao samo Slobodanu Milosevicu i Radovanu Karadzicu; dotad je njegov angazman bio ogranicen uglavnom na ispomaganje islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj, i za obranu Hrvatske, te za humanitarne donacije, sto je njegovu obitelj kostalo oko sest milijuna maraka. Privatno se Resad Mujkic ponasao sasvim rasterecen od kojekakvih etnickih i vjerskih obaveza; u njegovoj kuci slavio se i katolicki Bozic, buduci da je on bio u braku s Hrvaticom. No, od rujna ‘95., kazu upuceni, “nacionalno se malo trgnuo”, povezavsi odnos hrvatske drzave prema njegovom bratu, i prema bosnjackom narodu u cjelini.

Tezak u pregovorima i cvrst u zadanoj rijeci
Resad Mujkic tada je u Sarajevu osnovao Sweitzer banku, koju je jedan od svakako najuglednijih bosanskohercegovackih bankara Safet Arslanagic ocijenio kao kucu kojoj se moze vjerovati. Naime, Mujkiceva banka s ozbiljnim inicijalnim kapitalom od preko 10 milijuna maraka nije se kanila pozabaviti iskljucivo isisavanjem novca iz dzepova gradjana Bosne i Hercegovine, nego i ulaganjem u tu zemlju, sto je na ovim prostorima kao uobicajena aktivnost slicnih ustanova vec bilo pomalo zaboravljeno. Plan Resada Mujkica do njegove smrti nije uspio, no takodjer se uz ime Sweitzer banke nisu lijepili znacajniji skandali i gadnije optuzbe. Prema dojmovima Anta Nobila, bio je rodjeni biznismen, s velikom poslovnom intuicijom, jednako “tezak” u poslovnim pregovorima i cvrst pri zadanoj rijeci.

“Vrlo kompleksna osoba, jak na rijecima, i s odredjenom, rekao bih, orijentalnom crtom uzivanja u poslovnom razgovoru. Prisustvovao sam jednom dogovoru koji je, po svemu ocekivanom, trebao proteci sasvim glatko, pa da potom sklopimo ugovor o poslu. Susret se rastegnuo na punih 11 sati... Nisam mogao vjerovati. Ljudi koji su bili vrlo sposobni biznismeni, na kraju bi odustajali od svojih pocetnih pozicija, i bili bi sretni sto potpisuju ono sto im nije u pocetku izgledalo kao dobar poslovni interes. Resad Mujkic jednom mi je rekao: ‘Lako je podizati cijenu, tesko je spustiti’. Zato bi je on odmah na pocetku prepolovio, pa kad ti poslije dopusti da je malo dignes, pomislis da si dobio ne znam sto... Posljednji posao sklopio je u Sudanu, za naplatu velikih potrazivanja nekih firmi koje to nisu mogle same izvesti”, rekao je za Dane odvjetnik Anto Nobilo.

Imovina Resada Mujkica bila je u javnosti precijenjena, misljenja je Nobilo, a niti sam Mujkic nije se trudio da te glasine opovrgne. “Odgovarala mu je takva slika, ionako se trudio ostaviti dojam covjeka iza kojeg stoji golemi kapital. Istina, bio je u posjedu velikih sredstava, ali pouzdano znam da neke stvari nije imao, poput one kuce na Mauricijusu, ili mlina u Karlovcu”, kaze Nobilo. Inace, Resadu Mujkicu pripisivane su jos kupovine kuca na Bracu i Crikvenici, Rabu i Zenevskom jezeru. Osim Raba i dijela spominjane imovine u Bolu na Bracu, pouzdano je jedino da je uz Sweitzer banku i tvrtku RM, raspolagao jos i zagrebackom tvrtkom “Plodoprom”. Brojnim kontroverzijama oko imovine Resada Mujkica pridonijele su i price o visestrukim policijskim istragama osamdesetih godina, za razbojstva i kradje motornih vozila, za sukob s policijom i jedno naruceno ubojstvo...

Gradjanin Evrope
“Mislim da nije bio sposoban za nasilje”, kaze Anto Nobilo. “Njegove neumjerene izjave nesto su posve drugo, po tome je bio tipican covjek s ovih prostora. Zanimao ga je iskljucivo biznis, o svemu ostalome bio je cak slabo informiran. Izjave o politici ili bilo cemu drugome svodio je obicno na dvije recenice, i vise o tome nije imao sto za kazati. Rekao mi je jednom: ‘Mi smo gradjani Evrope. Biznis nema granica’. A kad bi se naljutio zbog nekih okolnosti u Bosni, onda bi i Aliju Izetbegovica spominjao u svijetlu Milosevica ili Tudjmana... Fikreta Abdica nije podnosio. Smatrao ga je izdajicom, koji je radio za srpsku vlast, a poslovno ga je smatrao ‘lopinom’. Znate, kada nasi ljudi nekoga nazovu ‘lopinom’, onda to moze biti i s pozitivnim predznakom. Ali, Babo je za Resada bio apsolutni negativac”, prisjeca se Nobilo.

Ma koliko apolitican, Resad Mujkic bio je odusevljen nedavnom promjenom vlasti u Hrvatskoj. Uoci izbora, zatrazio je od Anta Nobila savjet, kome da uputi donaciju za predizbornu kampanju. “Rekao sam mu da ne znam, jer na to pitanje doista nisam znao odgovoriti. Resad je zelio pomoci onima koji ce vratiti Bosnjake u hrvatski Ustav. Mislim da taj detalj nijedna hrvatska stranka nije bila uvrstila u svoj predizborni program, i nisam siguran je li novac na kraju itko dobio... Ali, tocno pamtim da je bio veliki pristalica Stipe Mesica uoci predsjednickih izbora, i da ga je silno razveselila njegova pobjeda”, rijeci su Anta Nobila.

Prema saznanjima koja ima obitelj Resada Mujkica, u prometnoj nesreci nadomak Zagreba postoji jedna vrlo sumnjiva okolnost. Naime, neke indicije kazuju da se novi Ferrari 355 Modena zapalio prije izlijetanja s kolnika, i da je to bio uzrok nesrece u kojoj je automobil njegova sina Narcisa potpuno unisten. Medjutim, Resad Mujkic je uspio izaci iz automobila, te ga je tek pritom zahvatio plamen sa zapaljenog vozila. “Izgleda da mu je odjeca bila natopljena benzinom”, kaze Nobilo. “Ukoliko uspijemo dokazati da je za to kriva neka greska u mehanizmu Ferrarija, tuzit cemo talijansku firmu za veliku odstetu. Jedan automobil iz iste nove serije nedavno je unisten na slican nacin, a u ovom slucaju gubitak nije samo u cinjenici da je covjek izgubio zivot nego i u tome sto je taj covjek zaradjivao veliki novac”.

Doima se to kao neizrecena posljednja zelja Resada Mujkica, a nije iskljuceno da su njegova obitelj i Anto Nobilo dosad naucili ponesto od sjajne poslovne taktike: poslusati prvu ponudu gazde Giannija Agnellija za nagodbu, onda zahtjev udvostruciti, te nakon 11 sati razgovora popustiti za koji postotak...