Koliko je bosanska prijestolnica opasna? Jesu li pucnji u centru grada najava mracnih dana ili normalna pojava za bilo koji veliki grad? Da li je u Sarajevu u toku period tranzicije iz grada na koji je pucano u grad po kojem se puca? Nosi li nocni izlazak visok stepen rizika i hoce li zitelji prijestolnice uskoro u obaveznu garderobu uvesti i pancir-prsluk? Dani su saznali odgovor na pitanje: hocemo li se vidjati u cituljama

U samom centru Sarajeva, 16. augusta, negdje oko 22:30, ranjeni su Mirsad Boracic, rodjen 1964. godine, i Samira Sabanovic, rodjena 1982. godine. Te noci se na sarajevskim ulicama odigrao beogradski scenarij: pucnji, krv, zrtve – sve za samo nekoliko sekundi. Svjedoci tvrde da je “Peugeot”, jos uvijek nepoznatih registarskih oznaka, uz skripu kocnica zaustavljen ispred kafica “Manhattan” ulici Kulovica. Iz automobila je ispucano nekoliko hitaca u pravcu zrtve – Mirsada Boracica, zbog, kako to vole reci oni koji su vec pucali, “nerasciscenih racuna.  No, u skoro filmskoj pucnjavi stradala je i osamnaestogodisnja slucajna prolaznica. Oboje su van zivotne opasnosti.

Iako je mjesto dogadjaja sami centar grada koji u tim satima vrvi od prolaznika, iako je pred semaforom u Kulovicevoj ulici najcesce dugi red automobila, i iako je, na kraju, zgrada federalnog MUP-a samo nekoliko desetina metara od“Manhattana”, strijelac je zavrsio ono sto je planirao i pobjegao. Pretpostavlja su cak do Holandije?! Je li, dakle, bojenje sarajevskog asfalta krvlju najava pretvaranja bosanske prijestolnice u ono sto je Beograd bio protekle decenije – centar organiziranog kriminala u kom se problemi rjesavaju pucnjevima?

Ako se pogleda policijska statistika u zadnje cetiri godine, i uporedi broj obracuna uz potezanje vatrenog oruzja na javnim mjestima sa brojem zrtava tih sukoba, odgovor je: apsolutno ne. Sarajevo je, barem tako kazu strucne analize, po broju krivicnih djela, motivima i nacinima izvrsenja, jos daleko od Beograda.

Na zanimljiv nacin to potvrdjuje i dokumentarni film Vidimo se u citulji, poslije cijeg su snimanja gotovo svi beogradski “carevi podzemlja” koji su pristali pred kamerama ispricati svoj zivot – ubijeni. U tom je filmu zapravo prikazana sustinska razlika izmedju ovdasnjih i srpskih strijelaca. Potonji, naime, ne stede nevine, ni u pravom, ni u ulicnom ratu. Tako je prilikom atentata na poznatogbeogradskog kriminalca Slavisu Pavica Pirketa nastradalo jos deset, kako kazu Pirketovi prijatelji – neduznih ljudi. A takvih primjera ima na desetine i svi ulijevaju nadu u mirno sarajevsko sutra. Jer, poslije svakog obracuna na javnom mjestu u Beogradu stradaju u prosjeku po dvije neduzne osobe!?    

Socio-patoloska slika u brojkama
“Sarajevo se ni u kom slucaju ne moze porediti sa Beogradom. Ovo sto se dogodilo u ulici Kulovica nije samo beogradski manir. To se moze dogoditi u svim gradovima na svijetu jer svaki grad ima odredjeni broj, da kazem, budala, koji su spremni tako nesto napraviti. Evo desilo se to i u Sarajevu, moze se vec sutra desiti u Zagrebu, ili Skoplju, ili… Na kraju krajeva, i desava se. A da biste jedan grad poredili sa gradom u kojem se iz dana u dan povecava broj teskih krivicnih djela, kao sto je to u Beogradu, onda taj grad mora imati barem priblizan broj slicnih obracuna, ubistava i slicno. Sarajevo to jos uvijek nije. Ovdje jos nikada nismo pronasli covjeka koji nakon ubistva majke i djeteta hladno kaze: ‘Majku sam ubio jer nije htela da kaze gde drzi pare, a dete ko jebe, on je treb’o da bude u skoli’”, kaze jedan policajac koji je zbog prirode svog posla zelio ostati anoniman. Ako se ovoj uzasnoj izjavi o razlozima ubistva, koja se inace pripisuje dvojici beogradskih ubica, Iliji Vujicu i Darki Loncaricu, suprotstave podaci koje je MUP Kantona Sarajevo prikupio u zadnje cetiri godine, onda se jos jednom moze reci da Sarajevo po broju krivicnih djela nije grad opasnog zivljenja. Ili, bolje receno: nije zasada.

Istina je, medjutim, da Sarajevo ima sve predispozicije da to mozda jednog dana ipak postane: postratni je, dakle, krizni period, crno trziste oruzja zaostalog iz bitaka cvjeta, vecina zivi ispod egzistencijalnog minimuma, ratne su traume uobicajene koliko i gripa… Nekolicina policijskih sluzbenika cak tvrdi da je Sarajevo miran grad u odnosu na okolnosti u kojima njegovi gradjani zive. Beograd se tim istim okolnostima nije uspio oduprijeti. Taj grad od ‘95. do danas, kako su to napisali autori knjige Kriminal koji je izmenio Srbiju, Aleksandar Knezevic i Vojislav Tufegdzic, u sebi i dalje ujedinjava elemente koji tvore opasnost: atmosferu Chicaga 20-ih, ekonomsku krizu Berlina 30-ih, obavjestajne spletke iz Casablance 40-ih i kataklizmicki hedonizam iz Vijetnama 60-ih. Niko od nasih sugovornika, naravno, ne porice da u Sarajevu sve cesci kafanski obracuni, pretezno umisljenih heroja ulice, zavrsavaju potezanjem pistolja. Ali mnogi od tih okrsaja nisu zavrsili tragicno, a “neduzni ljudi”, kako se to kaze strucnom terminologijom onih sklonih kriminalnim djelima, uglavnom budu postedjeni. A to je, tvrdi nas izvor, bitno mjerilo u odredjivanju stepena opasnosti jednog grada.  

Tragajuci za informacijama iz sarajevske policije, Dani su dobili podatke o krivicnim djelima u prijestolnici. Evo kako brojke prikazuju drugo lice Sarajeva: u prvih sest mjeseci ove godine na podrucju KS-a zabiljezeno je osam ubistava od kojih je rasvijetljeno sedam. U toku 1999. godine desilo se deset ubistava, rasvijetljeno je devet. U rubriku za ‘98. godinu upisano je deset ubistava i svih je deset rijeseno. Godinu prije, dogodilo se dvanaest ubistava: deset atentatora je otkriveno, a preostala dva su potpuno dokumentovana i pouzdano se zna da su ubice na podrucju Republike Srpske. U ovim se statistikama, medjutim, nigdje ne pominje najcuvenije sarajevsko ubistvo – atentat na zamjenika ministra policije Jozu Leutara!? 

Uspjesi bh. policije?
U prvih sest mjeseci ove godine vecina sarajevskih ubistava dogodila se bas kao i u svim svjetskim metropolama. U predgradju. U ovoj prici, mjesto se zove Ilidza. Zanimljivo je, medjutim, kako su istrage vezane za ubistva u Sarajevu od 1997. do 2000. godine trajale, u prosjeku, tek tri dana. S jednim izuzetkom: potraga za ubicama Marije Silic trajala je osam dana. “Motiva ima razlicitih – od onih iz koristoljublja, koji je najcesci, do porodicnih ili bracnih nesuglasica. Mogli ste procitati slucaj bracnog para Tomovic, Tomislava i Danice. Tomislav je ubio Danicu zbog porodicnih problema, pa onda sebe. Iz slicnog razloga desila se tragedija bracnom paru Velidi i Asimu. Dalje, Muzur  Vahid je pod uticajem alkohola ubio jednu osobu; Drkic Elmedin je ubio Zijada Tokacu, taksistu; Brajlovic Damir je upucao tzv. Kefu, cemu je prethodila svadja; Muzur Vahid je ubio majku; Kurtalic Enes je ubio Djaferovic Elviru itd. Zaista, motivi su bili razliciti i naglasavamo da su gotovo svi slucajevi rasvijetljeni i da su na sudu.  Od ‘95. do danas ostalo je jos pet nerasvijetljenih ubistava. Takodjer je vrlo interesantno reci da na podrucju Sarajevskog kantona do danas nije zabiljezen nijedan slucaj ubistva zbog nacionalnosti, iako se spekuliralo sa slucajem Marije Silic za koju se naknadno uspostavilo da je ubica, kao i ona, hrvatske nacionalnosti. Ili sa slucajem Jovanke i Draginje, koje su batinjanjem ubijene. Cetiri ubice su uhvacene, a peti je u bjekstvu. Sva cetvorica su i prije toga imali nekoliko pljacki.”

Kad se sve sabere, u ovoj godini bilo je 2.828 krivicnih djela, od kojih se 80 odsto odnosi na imovinske delikte, a 78 odsto je rasvijetljeno. “To su veliki uspjesi, jer u Njemackoj se godisnje rasvijetli 10-15 odsto slucajeva, a njemacki cuvari zakona slove kao veoma jaka policija. Ovo je takodjer zanat. Jer kad govorimo o ubistvima tu nema improvizacija. Nadjete les i morate ustanoviti ko je tu osobu ubio. To je vrlo zahtjevan posao i rezultat se ne postize tako lako kao sto gledate na filmu – lafcina za sat i po, taman dok pojedete one kokice, rasvijetli slucaj. To je jako kompliciran i odgovoran posao”, kazu u policiji.  

Ako je, dakle, suditi po statistickim podacima, Sarajevu nema mjesta na listama gradova opasnog zivljenja. Da se ponekad prepozna beogradski manir na ulicama Sarajeva, to je tacno, ali je takvih slucajeva jako malo. I mahom su, tvrde u policiji, gotovo svi rasvijetljeni, a pocinioci, ako se ne radi o vjernim vojnicima partije, pravedno kaznjeni. Za nadati se, medjutim, da dolazi vrijeme kada ce svi gradjani biti jednaki pred zakonom. I da se nece desiti da se neko za pokusaj ubistva brani sa slobode, a neko, iz zatvora. Kao do sada!