“Hidrogradnja”, sarajevski privredni gigant i kompanija ciji su radnici prije rata gradili od Semizovca do Iraka, uskoro ce biti prodana, i to tenderski. Potencijalni kupac dobit ce manje od 50 miliona maraka duga, blizu 300 miliona maraka “Hidrogradnjinih” potrazivanja u inostranstvu (samo od UN-a 89 miliona dolara), dobro obucene i lose opremljene inzenjere i majstore raznih profila. Sve to kostat ce ga samo 70,7 miliona maraka. Prica je to s lutrijskim scenarijem: platis jedan a dobijes pet. Kako?

Mala sala za sjednice Radnickog savjeta bila je premalena da tog proljetnog jutra 1987. godine primi sve one koji su zeljeli cuti vazne vijesti. Drugovi iz rukovodstva SOUR “Hidrogradnja” strpljivo su sacekali da se i posljednji znatizeljnik nekako ugura. Vrata su se zatvorila i nastala je tisina prekidana povremeno tupim lupkanjem olovke po starom drvenom stolu. Direktor je poceo da proziva imenom i prezimenom novu grupu radnika koji ce za sedam dana odletjeti za Irak. Trebalo je u roku napraviti branu u Bekhmi, na rijeci Ravanduz. Investicija vrijedna preko milijardu dolara pruzala je mogucnost za dobru zaradu. Godina dana iracke nedodjije bila je dovoljna da se uplati novi Jugo 45, podigne sprat ili sagradi nova kuca, te ostavi koji dinar i za crne dane.

Trinaest godina kasnije, velika sala Doma sindikata BiH bila je premalena da primi sve one nezadovoljnike iz “Hidrogradnje” sto su svog direktora Mehmeda Drinu zeljeli pitati sta je s njihovih devet placa koje nisu primili od 1997. godine. I opet suskanje papira, napetost u zraku i pokoja psovka iz zadnjeg reda. Ovaj kontrast je, zapravo, najbolja ilustracija price o tome kako je jedan gradjevinski gigant svjetskog renomea postao otpad starih masina i lijepih uspomena.

Milioni na “vodenoj granici”
Gradjevinsko industrijski kombinat “Hidrogradnja” prije rata zaposljavao je 5.000 radnika i godisnje zaradjivao 300 miliona dolara, od cega cak blizu 200 miliona u inostranstvu. Problemi za “Hidrogradnju” poceli su dvije godine prije pocetka bosanskog rata, agresijom Iraka na Kuvajt. Zajedno sa jednom od najvecih gradjevinskih firmi u svijetu, “Enka” iz Turske, i americkim “Bechtelom”, “Hidrogradnja” je napravila konzorcij (ugovorno udruzivanje firmi ili banaka radi zajednickog finansiranja ili izvodjenja nekog posla) za krocenje brzaka iracke rijeke na kurdskoj teritoriji i izgradnju najvece brane na svijetu koja je trebalo da zadovolji Sadamovu bujnu mastu i proizvodi velike kolicine struje za izvoz.

“Vodena granica”, kako su joj tepali, trebalo je da bude sto cvrsci bedem uz samu granicu sa Iranom i Turskom, ali i da sto bolje izolira Kurde. Sve je islo dobro do maja 1990. godine, kada je Sadam odlucio da vise ne ceka izgradnju svoje “piramide”, nego da u historiju udje kao prvi Iracanin koji je Iraku vratio kuvajtska naftonosna polja. Cijeli svijet je ovo nazvao agresijom i poslao medjunarodne snage da izbace agresora iz Kuvajta. Time je poceo kraj uspjesne price o bh. kompaniji koja je u Iraku, samo na ovom poslu, trebalo da zaradi cistih 200 miliona dolara. Rasplet te price dogadja se poslije Daytona, nakon sto je balkanski Sadam (Slobodan Milosevic) pokusao da vrati BiH u rano kameno doba, i u tome dobrim dijelom uspio.

“Nema te firme koja moze da izdrzi dvije agresije i da ostane citava, a kamoli likvidna”, recenica je koju cesto ponavljaju radnici “Hidrogradnje”. Istini na volju, “Hidrogradnja” nije jedina bh. kompanija koja je radila u zemljama Zaljeva, ali sigurno jeste jedina kompanija koja je samo u Iraku izgubila 436,5 miliona dolara, ili blizu milijardu maraka. Danas, prema pocetnom bilansu dostavljenom Agenciji za privatizaciju Federacije BiH, vrijedi svega 70,756,714 miliona konvertibilnih maraka. Nije tesko izracunati da “Hidrogradnja” danas vrijedi tek nekih sedam posto od vrijednosti njenog zahtjeva za kompenzaciju ratne stete koji je u martu 1994. godine dostavljen Upravnom vijecu UN-ove Komisije za kompenzacije (United Nations Compensations Commission Governing Council  – UNCCGC) sa sjedistem u Zenevi.

“Procjena stete koju je napravila ‘Hidrogradnja’ je malo pretjerana, ali sasvim sigurno je ova kompanija izgubila par stotina miliona dolara u Iraku”, izjavio je za Dane izvor blizak UN-ovoj komisiji za kompenzacije u Zenevi. Cak i kada bi se ova tvrdnja uzela zdravo za gotovo, moze se zakljuciti kako je ovo bilo najskuplje povlacenje u historiji bh. biznisa. Iza “Hidrogradnje”, na poljima Bekhme, ostala je oprema u vrijednosti 70,6 miliona dolara, gradjevinski materijal od 16,3 miliona, nenaplaceni radovi od 185,3 miliona dolara... U zvanicnom zahtjevu, proslijedjenom posredstvom Ministarstva vanjskih poslova BiH, stoji kako je samo na evakuaciju radnika iz Iraka potroseno 10,6 miliona dolara, a da je izgubljeni profit procijenjen cak na 100,3 miliona dolara....

Sve je ovo lijepo sistematizirano, prevedeno na engleski jezik i poslano u Zenevu. “Hidrogradnjin” zahtjev za odstetu svrstan je u tzv. E3 grupu, medju 400 slicnih zahtjeva mnogih svjetskih kompanija koje su u Iraku radile do drugog maja 1990. godine. UN su jos mnogo ranije napravile svojevrsnu listu prioriteta po kojoj ce se isplacivati odsteta. Prvi na redu za placanje odstete bili su individualni zahtjevi osoba koje su pretrpjele povrede usljed agresije na Kuvajt, potom osobe koje su izgubile clanove najuze obitelji, pa tek onda ce se udovoljavati zahtjevima drzava odnosno kompanija koje su pretrpjele stete zbog Sadamovih fiks ideja. No i tu je napravljena svojevrsna selekcija, jer razlicito su tretirane naftne kompanije kojima je propao posao u Kuvajtu od kompanija koje su u to vrijeme radile u Iraku. Kada je i ovo lijepo sistematizirano, onda je ostalo da UN odluce odakle ce namaknuti 37 milijardi dolara koliko su potrazivale samo iracki gubitnici. Rezolucijom Vijeca sigurnosti 705 odluceno je da se Iraku, koji se vec godinama nalazi pod svekolikim medjunarodnim sankcijama, dozvoli izvoz nafte. Sadamu su postavljena dva uslova: da od prodate nafte moze uvoziti samo hranu i lijekove, ali i to da 30 odsto od ukupne prodaje ide u Fond za kompenzacije. Diktator se slozio, a sta bi drugo, i tako je na papiru zaokruzena kalkulacija u slucaju Irak vs. ostatak svijeta. 

Kako je presudio Werner
Udaranje pecata na rezoluciju Vijeca sigurnosti mnogi su shvatili kao pocetak bespostedne diplomatske borbe oko toga cija ce kompanija prva naplatiti svoja potrazivanja. Tako je i bilo, jer oko 200 miliona dolara koliko su UN mogle mjesecno namicati u svoj fond za kompenzacije ni izbliza nije moglo zadovoljiti niti jedan mali dio zahtjeva. Tako je “Hidrogradnja”, odnosno Bosna i Hercegovina dosla u situaciju da se natjece u diplomatskim vjestinama sa zastupnicima velikih multinacionalnih korporacija. Izgledalo je kao unaprijed izgubljena bitka. Maksimalno su koristene diplomatske sposobnosti sefa bh. misije u Zenevi Mustafe Bijedica, skromna infrastruktura MVP-a, te usluge americkog advokatskog tima “White and Case”.

Izvor blizak bh. misiji u Zenevi potvrdio je Danima kako je lobiranje za “Hidrogradnju” sezalo i do samog State Departmenta, a jedan solidno placeni izaslanik, Jordanac, navodno se susreo cak i sa Sadamovim sinom kako bi mu predocio zelju Bosanaca da sto prije naplate svoj novac. Olaksavajuca okolnost bila je i to sto su u konzorciju s “Hidrogradnjom” radili “Bechtel” i “Enka”, odakle se da naslutiti jacina diplomatskih pritisaka na birokratske strukture UN-a. Rezultat Drininih deviznih dnevnica, sam bog zna koliko placenog advokatskog tima i raznih lobiranja, obznanjen je 21. oktobra 1998. godine u odluci pod brojem S/AC.26/1998/13. Odluku je potpisao Werner Melis, predsjedavajuci potkomisije koja se bavila spomenutim konzorcijem, a supotpisnici su clanovi komisije David Mace i Sompong Sucharitkul. Odluka o dodjeljivanju tzv. Rewarda (u ovom slucaju nije nagrada, nego naknada) otprilike izgleda ovako: “Hidrogradnja” je trazila 436,5 miliona dolara, a za isplatu je odobreno 89,9 miliona dolara. Turci su trazili 385,7 miliona dolara, a odobreno im je 74,4 miliona, dok su Amerikanci potrazivali 6,1 milion, a odobreno im je 3,9 miliona.

“Mislim da je neizvjesno i ovih 89 miliona jer su potrazivanja veca od priliva sredstava u kompenzacijski fond”, kaze Mustafa Bijedic. Dani od svog izvora u Zenevi takodjer doznaju da ce “Hidrogradnja” sasvim sigurno pricekati na naplatu cijelog iznosa, ali i to da ce uskoro dobiti prvu finansijsku injekciju iz Zeneve.  

“Do nove godine bit ce isplacena nova faza potrazivanja i ‘Hidrogradnja’ bi mogla ocekivati da dobije pet miliona dolara. Do sada je dobila dva puta po 25.000. Iduce godine moglo bi se ocekivati da Hidrogradnja dobije jos odstete, ovisno kako se bude punio fond”, kazao je zvanicnik UN-a u Zenevi koji je zelio ostati anoniman. Pored ovih devedesetak miliona dolara, “Hidrogradnja” potrazuje bilateralno od Iraka nekih 100 miliona dolara. Iracka “Rafdeh Banka” svojevremeno je izdala tzv. promese ili promissory notes (dokument kojim se banka bezuvjetno obvezuje da ce platiti ugovorenu sumu) obavezavsi se da ce platiti ovaj iznos. Kako bi zadovoljio radnicke zahtjeve za isplatom devet zaostalih placa, potom skupio potrebnih 11 miliona maraka za placanje doprinosa, ili mozda popunio neke druge rupe, Mehmed Drino se odlucio na ne bas popularnu mjeru. Nakanio je prodati “Hidrogradnjine” promese nekoj od svjetskih finansijskih grupacija koja ima mogucnost i da ih unovci kod Iracana. 

(Ne)izvjesno hajrovanje
S kojom cifrom kalkulira Drino, to je za sada nepoznato, ali je poznato da se konsultantska kuca “Consultori Industrial Internacional S.L” iz Andore uveliko ukljucila u pokusaj prodaje “irackih obecanja”. To ukratko znaci da ce ovaj ili neki drugi posrednik prodati potrazivanja “Hidrogradnje” kako bi dobio mnogo manje kesa nego sto one vrijede na papiru. Onda ce za taj dio kesa uzeti dobru proviziju, a tek ono sto na kraju ostane bit ce na raspolaganju “Hidrogradnji”.

Dani posjeduju kopiju pisma koje je ova firma poslala Drini, a u kojem ga obavjestava da su najozbiljniji potencijalni kupci jedna svicarska i jedna turska finansijska grupa. Turci su trebali  uplatiti novac 28. juna ove godine, dok su se Svicarci obavezali da ce to uciniti do sestog jula. Da li su to uradili, i po kojoj cijeni je “Hidrogradnja” prodala ovaj dio potrazivanja, za sada ostaje nepoznato. Prije svega, jer gospodin Drino – nedodirljivi – nema bas puno osjecaja za odgovornost prema javnosti. Nakon dvosedmicnog upornog insistiranja da razgovara sa Drinom, suradnik Dana uspio je dobaciti tek do njegove sekretarice koja je prenijela poruku dozivotnog direktora: “Gospodin Drino sada ne moze nista da kaze jer su pregovori u toku.” Kakvi pregovori? S kim? Zbog cega? Odgovori na ova pitanja izgleda ce morati sacekati privatizaciju “Hidrogradnje”.

Nakon dvosedmicnih putesestvija po inostranstvu, gdje je navodno pregovarao o naplati potrazivanja, Drino je po povratku svojim radnicima objavio da ce jedna od zaostalih placa biti isplacena 25. augusta 2000. Nesto je, ipak, naplaceno!? Nije ni cudo sto spomenuti gospodin ne zeli javnosti da saopci nista o mogucnostima naplate silnih miliona. Jer, “Hidrogradnja” uskoro ide u privatizaciju. Uvrstena je medju 86 kompanija koje ce biti prodavane na tenderima uz pomoc medjunarodnih eksperata. I tu je kljuc: kompanija ce biti prodana za 70,7 miliona maraka, iako samo od UN-a potrazuje 89 miliona dolara (oko 170 miliona maraka), plus promese od 100 miliona dolara koje ce, sudeci po izvjestajima, uskoro prodati upola cijene.

“’Hidrogradnja” je prijavila svoja potrazivanja vanbilansno (nije ih prijavila kao svoju imovinu jer je naplata neizvjesna, op. aut.). Po zakonu, firma mora evdentirati sve tzv. izvjesne i neizvjesne naplate potrazivanja i upoznati kupca s tim potrazivanjima”, receno nam je u Agenciji za privatizaciju Federacije BiH. Ovo jednostavno znaci da kada neko kupi “Hidrogradnju” za 70,7 miliona, kupit ce firmu ciji pasivni podbilans iznosi 47,1 miliona maraka (dio dugovanja koje ce drzava preuzeti na sebe), firmu koja ima stanove u vrijednosti 66,6 miliona maraka, firmu koja u inostranstvu realno potrazuje oko 250 miliona maraka i cija dugovanja (za sada su tajna) ne prelaze 50 miliona. Ne treba biti veliki matematicar da bi se izracunalo kako ce potencijalni kupac platiti 70,7 miliona KM a za to dobiti koliko toliko zdravu infrastrukturu, obucene kadrove i “neizvjesna“ potrazivanja od oko 250 miliona maraka. Pojednostavljeno, to bi znacilo: platis izvjesno i u certifikatima 70,7, a dobijes neizvjesno i u kesu 250 miliona maraka.

Ispada da izvjesno-neizvjesna terminologija u slucaju “Hidrogradnje” tek je los izgovor za dobar pazar. Jer, ako su se UN obavezale da ce  isplatiti 89 miliona, onda to ne moze biti neizvjesno, moze samo biti neizvjestan datum isplate posljednjeg miliona duga. Sudeci po Drininim prepiskama, ni promese od iracke banke vise nisu neizvjesne. Naprotiv, izvjesnije su i od UN-ovog dugovanja. Eto ga dokaz da nije samo pravo puno supljina nego su podobro suplje i finansije, a pogotovu bh. privatizacija. Jos ako je tacno da je gradjevinski gigant “Enka” iz Turske bacio oko na “Hidrogradnju”, onda izvjesno-neizvjesna kombinatorika pije vode. Tim prije sto je “Enka” prijeratni poslovni partner “Hidrogradnje” i jedan od posrednika Drininog pokusaja da naplati sto vise potrazivanja prije privatizacije pred koju slogan “Hidrogradnje” “pomazuci ljudima i prirodi da zive u potpunom skladu”, dobija potpuno drugaciji smisao.