AMOR MASOVIC

DANI: Koja Vam je ovo jama po redu?

MASOVIC: Ja vise ne znam, mislim da je sedamnaesta, a deseta dublja od 20 metara.

DANI: Saznao sam danas nevjerovatnu stvar, da ste i svog sina od 13 godina spustili u jamu?

MASOVIC: Jednostavno, sve ove polemike oko citanki za djecu, oko toga je li Drina zelena ili crvena, je li bila agresija ili greska, svadja na Balkanu ili krvavi rat, uplasile su me. Zapravo sam se uplasio poucen vlastitim iskustvom. Pojma nisam imao do ove agresije gdje su Bosnjaci nekad zivjeli na Balkanu, koliko su imali bogomolja s one strane Drine itd. Tek ova krvava agresija je razotkrila neke svari. Htio sam, mozda malo i sebicno, pruziti priliku svom djetetu, da ne bude nespreman. Ja ne znam kako ce zavrsiti za 20-30 godina, hocemo li se ponovo tuci, hoce li ponovo krv teci Bosnom i Hercegovinom, ali ja cu, cini mi se, biti miran. Moj sin zna, on je vidio. Rekao sam mu: “Ti ces silom prilika u skoli morati odgovarati onako kako pise u udzbeniku, ti to govori, ali ti znas, ti imas u glavi, ti si vidio.” Vidio je djevojcicu od tri-cetiri godine na Hrgaru, izvucenu sa 66 metara dubine, koju nikad nismo identificirali. Znamo da je djevojcica, znamo da smo nasli njene cizme, ali ne znamo identitet. On je vidio svojim ocima. Prije dva mjeseca silazio je i u jamu Lisac kod Krupe, gdje su zvjerski likvidirani logorasi iz prijedorskih logora.

DANI: Sta su Vam sljedeci prioriteti?

MASOVIC: Prioritet su, prije svega, povrsinski ostaci u rejonu Srebrenice i ovim sokolackim selima. Tamo gdje su zrtve ostavljene na povrsini, vec osam godina postoji opasnost od raznosenja skeletnih ostataka, od zivotinja, ljudi itd. Povratnici se dijelom vracaju u svoja sela i nalaze svoje najmilije, nalaze oceve, majke, spaljene u svojim kucama, ispred kuca, na imanjima, tako da nam je to trenutno najveci prioritet. Naravno, i iz emotivnih razloga, da se porodice ne izlazu tom prizoru, kad su vec nakon osam godina smogli snage da se vrate pred spaljene kuce, imanja, da jos sad vide skelet svoga oca ili majke, bilo bi previse. Mi smo aktivni, ove godine smo radili sa sest sudova, sa sarajevskim, tuzlanskim, mostarskim, zenickim, travnickim i bihackim, i do ovog casa, bez ove grobnice, 543 zrtve su ekshumirane.

DANI: Raspolazete li sa informacijom koliko se jos ljudi vodi u fileu nestalih?

MASOVIC: Moji podaci govore o 27 hiljada od cega je preko 94% Bosnjaka. Podaci medjunarodnog komiteta Crvenog krsta su nesto skromniji, s obzirom da su njihovi kriteriji malo ostriji. Naime, oni uzimaju izjave o nestanku samo od najblizih clanova porodice, a opcepoznata je cinjenica da su negdje nastradale cijele porodice. U ovoj jami pored koje mi sad sjedimo cemo naci jedanaest Kustura, naci cemo osam Karamana, sest Omerovica. Ko ce prijaviti Kusture kad su svi na dnu jame? Ko je taj clan uze porodice ako niko nije prezivio? Slicna situacija je u Prijedoru, u Sanskom Mostu, u Kljucu, gdje smo imali 49 Dzaferagica. Ko da prijavi njih 49 kad su prakticno potpuno istrijebljeni?

DANI: Komisija za nestale Republike Srpske?

MASOVIC: Oni, na njihovu i nasu srecu, nemaju takav zadatak kakav mi imamo. Postoje tu odredjene manipulacije, zavisi ko od ljudi iz Republike Srpske prezentira te podatke. Posljednje dvije godine vodi se prava kampanja koja dolazi iz istocnog dijela Republike Srpske, gdje se pokusava dokazati jedna nebuloza o tome da je u Sarajevu ubijeno tri hiljade, sedam hiljada, deset hiljada sarajevskih Srba. Ja sam isticao vrlo cesto da jedini direktan podatak o broju nestalih Srba u Sarajevu jeste onaj koji su porodice prijavile Medjunarodnom crvenom krstu, i plus-minus mozda 10%, iz istih razloga koje sam prethodno naveo. A radi se o njih 266, od cega je 56 prijavljeno kao nestali u akciji, radi se o pripadnicima srpske vojske koji su nestali na Zuci, Treskavici, Igmanu i svim ovim ratistima oko Sarajeva. Dakle, oko 210 civila, medju njima ima i zena. Mislim da je i jedan maloljetnik u pitanju. Oni se smatraju nestalim na podrucju Sarajeva, u dijelu koji je kontrolirala vlast Bosne i Hercegovine odnosno armija Bosne i Hercegovine.

DANI: Da li ta komisija dozvoljava da vi vrsite ekshumacije “njihovih” zrtava?

MASOVIC: Ja sam zaista limitiran jedino zahtjevom porodica. Dakle, ako se srpska porodica iz Beograda, ili iz Kraljeva, kao sto sam imao slucaj, obrati nasoj komisiji, mi cemo to uraditi.

DANI: Kakav je taj slucaj iz Kraljeva?

MASOVIC: Pripadnik Jugoslovenske narodne armije, iz Kraljeva, nastradao je na Skenderiji u onom konvoju. Njegova majka je pokusavala preko generalstaba Vojske Jugoslavije da dodje do posmrtnih ostataka tog svog sina. Nije uspjela. Obratila se nama i mi smo joj pomogli. Taj mladic je pronadjen, identificiran, posmrtni ostaci predati su njegovoj majci. Smatrali smo da nam je to duznost jer se njegova majka ne razlikuje ni na koji nacin od drugih majki. Sta je on bio prije toga, na koga je pucao, kako je pucao, to je sad nebitno. On je mrtav i roditeljima pripada pravo da znaju gdje su njegovi ostaci.

Zar ja mogu spasiti SDA?

Znajuci da bas nismo odusevljeni sto je pristao da spasava SDA, Amor nam je dobacio: “Resetajte, obuk’o sam pancir”

DANI: Zasto je Amor Masovic pristao da bude nosilac liste SDA za drzavni parlament na opcim izborima u novembru?

MASOVIC: Prevelik se znacaj pridaje cinjenici da sam se ja nasao na listi Stranke demokratske akcije i da sam na celu te liste. Ne moze jedna osoba, ma kakav ugled imala, ni puno pomoci ni puno odmoci jednoj politickoj stranci. Ovo je trusno vrijeme i prostor, nije to onaj tip demokratije kao u nekim zemljama gdje se demokracija upraznjava dvije-tri stotine godina pa da ta cinjenica moze uticati na raspolozenje birackog tijela. Druga stvar, moguce je da je razlog bio, da se posluzim fudbalskim rjecnikom kao Dani nedavno u Fokusu o meni, sto sam vidio da je na pomolu totalno neravnopravna utakmica, da je jedan tim apsolutno podredjen, ne ulazeci u to koliko je taj tim kvalitetan ili nije, koliko igra fer ili ne. I publika i suci meca i protivnici, svi na jednoj strani, samo taj tim na drugoj. Drugi razlog, ta ponuda za moje stavljanje na listu je dosla od ljudi koje ja cijenim, kakav god ugled u javnosti imaju ili ne. Konkretno, od predsjednika Izetbegovica. Naglasavam da su me u posao koji sam poceo raditi ’92, i koji na neki nacin nastavljam, uveli ti isti ljudi. Ja cijenim te ljude. I na kraju, mozda ne treci po znacaju, ali vazan razlog: hocu da pokusam da ovaj zadatak, koji sam stavio pred sebe i svoje ljude, to pitanje traganja za nestalim, postane drzavni problem Bosne i Hercegovine. To se dosad nije desilo, sve je prepusteno nekakvim entitetskim komisijama.

DANI: Ne mogu se sloziti sa Vasom skromnom prezentacijom uloge i znacaja pojedinca, narocito ako je on nosilac liste odredjene stranke. Nema sumnje kako su se Vas sjetili u SDA jer smatraju da ste covjek koji ih moze izvaditi iz blata i ocekujuceg poraza?

MASOVIC: Nerzuk, zar moze Amor Masovic spasiti SDA?

DANI: E, sad me nervirate svojom skromnoscu. Pa Vas mnogi ljudi zaista dozivljavaju kao neupitnu moralnu vertikalu i Vi se stavljate na celo liste jedne stranke koja je u dobroj mjeri svih ovih godina svjedocila nemoral?

MASOVIC: Dobro. Treba li osudjivati te ljude sto su to uradili, sto su me stavili na celo liste?

DANI: Ne, nego Vas treba osudjivati sto ste pristali biti selektor tima koji zasluzeno gubi.

MASOVIC: Dobro. Ja se, naravno, necu sloziti s tim, nikad ne ulazim u duel gdje unaprijed znam ishod. Cini mi se da se ovdje nesto moze uraditi. Zaista, puno stvari na drzavnom nivou treba promijeniti. Prije svega, jezik kojim se razgovara u parlamentu. Tamo se ratuje, tamo se koristi jezik koji apsolutno nema nikakve veze sa danasnjom stvarnoscu Bosne i Hercegovine. Jednostavno, trebamo uciti parlamentarce i stranke da se bore za svoje programe, a ne da pljuju po onim drugim… A na listi bilo koje druge stranke bih tezio istom cilju. Dogodilo se da sam dobio ponudu samo od jedne. Zaista ne znam da li bih prihvatio ponudu bilo koje druge stranke. Sigurno bih razmislio, kao sto sam razmisljao i u ovom slucaju. Ovaj put sam odlucio da se ne nalazim u nekakvoj ofsajd poziciji, cini mi se da prema meni ide dobra lopta, koja se moze lijepo stopati na prsa, na koljeno i uhvatiti volej. Ta lopta ide pod precku protivnika, a gdje ce doputovati, znat cu u novembru. Ja zaista vjerujem u ljude, cak i u one koji naprave gresku, ljudima treba pruziti sansu. Postoji samo jedna vrsta ljudi kojima nikad ne bih dao drugu sansu. To su zapravo neljudi, ovi zbog kojih smo danas ovdje na ovoj jami. Druga sansa takvima, znaci novu jamu, novih pedeset, sto zrtava itd. Ali svim drugim ljudima zaista treba pruziti sansu.

DANI: Da li je tacna informacija da nitko iz opozicije za svih ovih osam godina Vaseg teskog posla nije Vas nazvao i izrazio zelju da podje s Vama na neko stratiste?

MASOVIC: Ne sjecam se da je Amora Masovica iko ikada pozvao i da me pitao da mu organizujemo prevoz do jame, do masovne grobnice, da vidi sta se to desava, kakav je to posao, ko su te zrtve. Zelio bih da me neko od tih ljudi demantuje. A nisu Bosanci ni Hercegovci ni neobrazovan ni glup narod. Ljudi cijene suosjecanje. Ni ja nisam pokupio simpatije zbog svog izgleda, nije bas bog zna kakav. Ali vjerovatno moje stalno prisustvo, moja zelja, moja upornost da dotaknem svaki put dno svake jame, nailazi na nekakav pozitivan odjek u obicnim ljudima. Ti ljudi bi trebali da iznutra osjete potrebu da se nadju tu, a ako ne mogu podnijeti grobnicu i izmrcvarena i polomljena tijela, bar na dzenazu tih zrtava mogu da dodju. To nije tako stravican prizor kao jame, kao masovne grobnice. Da ti ljudi, mali ljudi, obicni ljudi vide da ti lideri zaista saosjecaju u bolu. Ne moze se saosjecati samo pismom saucesca. Saosjeca se s ljudima tako sto se nadje onaj starac i stisne mu se ruka.

DANI: Hoce li Amor Masovic, ako udje u drzavni parlament, nastaviti ovaj posao?

MASOVIC: Ja se nadam da hocu. Nadam se, prije svega, da ovo sto sam dosada radio nije nespojivo sa duznoscu clana drzavnog parlamenta. Mislim da nije nespojivo, obaveze u parlamentu nisu svakodnevne kao one koje imam kao sef komisije. Trudit cu se da na obje te duznosti dam onoliko koliko mogu. Necu reci maksimum, jer maksimum se moze dati samo ondje gdje se covjek potpuno posveti. Ovako, rastrgan izmedju dvije duznosti, trudit cu se da ne trpi ova moja duznost sefa komisije, jer mislim da je to trenutno najvaznija stvar u Bosni i Hercegovini. Ovo je preduslov i za razgovore o pomirenju, i za suzivot, i za buduci zivot u Bosni i Hercegovini. Uslov svih uslova jeste da se sazna istina, da se zlocinci privedu pravdi, da se kazne, i da se porodice smire. Ljudi zanemaruju cinjenicu da gotovo 300 hiljada Bosanaca i Hercegovaca danas gleda u to sta mi radimo. Neko ima nekog svog koga trazi u Prijedoru, u Srebrenici, Zvorniku, Vlasenici, Foci, Visegradu… Zato problem zrtava mora postati drzavni problem. To je moj motiv. Ja zaista nemam nikakvih politickih aspiracija. Da sam ih imao, sigurno bih zavrsio na nekom daleko ugodnijem mjestu.