PAKLENIK, GENOCID

15. juni 1992: Polahko koraca kroz sumu, u koloni je jos pedesetak ljudi, oko kolone dzelati. Dan je lijep, suma mirise, ali koraci su teski, posljednji. Debela zica steze ruke, ali sve manje osjeca bol, dok pokusava da shvati sta mu se desava. Jucer su ih okupili na gradskom trgu. Usred Visegrada, pozvali su ih na konvoj. Muslimani treba da napuste grad. Ne tako davno, rekli su da JNA garantuje sigurnost, da zavodi red. Da mogu ostati kod svojih kuca, vratiti se na radna mjesta, nastaviti miran zivot, kao da se nista pretjerano vazno ne desava. A jucer su ih ipak potrpali u osam autobusa, sedam kamiona. Muskarce, zene, djecu. “Turci, idete svojima!”, “Mater vam balijsku!”, mrznja je kuljala na usta poznatih lica, komsija, prijatelja... Sutke je, kao i ostali, usao na autobus. Kada je Zeljko Tasic kod Olova izveo zene i djecu da ih posalje preko linije razgranicenja, ostao je u autobusu. Nije pustio ni glasa ni dok su ga tu vecer prebijali u Rogatici. Sutke je predao i dokumente, novac, sve sto su od njega trazili, kao i od ostalih. Papiri su potrpani u kese, i svima je vec bilo jasno da nesto nije u redu. Kad su ih prije podneva potjerali kroz sumu, bilo je vec jasno da nista nije u redu. Sacica ljudi s puskama, ali oni su vezani i mire se sa sudbinom. Stizu na mjesto koje se, kako kazu sprovodioci, zove Paklenik. Nije mu jasno zasto, sve dok ih ne dovedu na rub jame, bezdana obrubljenog sibljem. Prvi pucanj, bol koja ga trga, u padu pokusava kriknuti, ali nema glasa, dok pada na dno, ne osjeca udarce o hladno stijenje, ne osjeca tresak vlastitog pada, samo hladnocu, posljednji put cuje jos jedan pucanj i vise ne cuje nista. Nista.

22. august 2000: Jama se zove Propast. I pored sablasnog naziva, Paklenik je sasvim obican grabov sumarak, koji vec osam godina krije uzas. Zrtvama se, pak, jos ne znaju imena, a ni njihov broj. Strijeljanje 15. juna prezivio je N.N., haski svjedok. Taj dan s njim su strijeljani visegradski Bosnjaci, mjestani Gornjeg i Donjeg Dubovika, Velatova, Zagri, Smijeca, Zupe i Dobruna. A na Pakleniku je bilo jos zlocina, cije tragove su ubice pokusali prikriti, istresajuci u jamu zemlju, kamenje, crkotine i kosti zivotinja. No, uzas istine ovdje pocinje izvirivati ispod naslaga. Komisija za istrazivanje ratnih zlocina sprema se na jos jedan radni dan. Krupan, sredovjecan muskarac s ray-ban tamnim naocarama, koje skida i stavlja bez nekog vidljivog razloga, pozdravlja se s Amorom Masovicem. Upozorava da su “salunge” koje u jami drze kamenje sklonjene s leseva slabe, da bi ih trebalo pojacati. Popisuje prisutne, i ekipu Dana. Predstavlja se: “Renovica Milos, krim-inspektor, CSB Srpsko Sarajevo.” Kolege sa BBC-a zele znati cemu popis. “Pratimo ko dolazi, da ne bi bilo zloupotrebe.” Policija RS-a zaduzena je za osiguravanje mjesta zlocina, kao i pripadnici talijanskog SFOR-a koji paze na jamu i osiguravaju pristupni makadamski put.

Eva
Specijalci federalnog MUP-a na skelu postavljaju konopce, prusike za osiguravanje, a ekipa se priprema za silazak niz ljestve. Patolozi i radnici koji ce kopati navlace bijele, papirnate, jednokratne kombinezone i jedan po jedan spustaju se u ambis niz ljestve oslonjene na dascanu skelu. “Ove ljestve su nam najbolja investicija poslije Eve!”, u polusali veli Masovic. A Elvira Eva Klonowski, Poljakinja koja zivi na Islandu, zaista je uz Masovica jedan od motora-pokretaca citavog tima. Sjedokosa, kratko podsisana i zivahna, doktorica Eva stize svugdje, radi sve. Sudska je antropologinja-forenzicarka, na bosanskim masovnim grobnicama radi od ‘96. “Znate kako je to, u Poljskoj ili na Islandu, imamo par slucajeva tu i tamo. A ovo se radi jos samo u Ruandi. Pocela sam raditi za Tribunal 1996.” Sada radi za Drzavnu komisiju, manje-vise volonterski. “Radim ovo od srca za muslimane. Zapravo, od srca za zrtve. A zna se ko cini 92 posto zrtava u Bosni. To su zrtve agresije, zapravo zrtve genocida. Onih osam posto su zrtve rata. Zasto da ja radim samo za osam posto zrtava.”

U jamu se spusta i Sarajka Nermina Sacic, asistentica na FPN-u. “Moja mati je iz Visegrada, i dolje je, najvjerovatnije, cetrnaest mojih nestalih rodjaka, blizih i daljih.” Pokusat ce da prepozna daidzu Muharema Zukica. Po trenirci, koju je obukao ispod hlaca da ga manje boli ako ga budu tukli. “Ako nadjem daidzu, bit ce mozda lakse. Nije to ni lakse, ali malo je ipak drugacije kad se svojima moze otici na mezar, ako nista drugo”, kaze Nermina po povratku iz jame i nastavlja: “Nisam ovo ovako zamisljala. Ne znam ni kako se to uopce moze zamisliti, ali dolje je puno zivotinjskih kostiju, klizavo je, lesevi na svakom koraku. Te zice, tako zvjerski su pobijeni. A valjda ce i zlocinci doci pred nekakav sud, znaju im se imena, hvala Bogu, ima i prezivjelih.”

Fotografije dva tijela pronadjena u ostacima trenirki pogledat ce i ostala rodbina. To bi mogla biti prva identifikacija, ostalim ce se pronadjenim zrtvama odjeca oprati, radi lakseg prepoznavanja, kad jednom iskopavanje okonca. Osim zemlje, u jamu je nabacano dosta kamenja, tako da je odjeca sporije truhnula. Uz jedan les pronadjeni su i ostaci novca, njemackih maraka. Papir je struhnuo, ali plasticne niti su ostale.

Bezdan
U jamu silazi i reporterska ekipa Dana (Ivan Lovrenovic, Nerzuk Curak, Almin Zrno i potpisnik teksta). Kroz grotlo obraslo ljeskom, korovom i koprivama, sve dublje, sve je hladnije, kopriva, mahovina, a onda goli i vlazni kremeni zidovi skrape. U bijelim odijelima, svi djelujemo pomalo sablasno.

Na dnu ljestvi, na prvom koraku i prvi zgrceni les. Zeleni dzemper, sacica kostiju. Na desnoj strani, dascana pregrada i gomila vec uklonjenog kamenja i zemlje. Lanac radnika uklanja kantu po kantu iskrampanog kamenja i zemlje, sloj po sloj otkrivajuci istinu. A istina je uzas. S lijeve strane, donekle je rascisceno, pored svakog lesa je pobodena mala zuta zastavica s brojkom sedam. Dublje lijevo, jama ima jos jedan odvojak navise. Na vrhu, odvojen od ostalih, bosonog ljudski les, pored njega lisicji skelet i dva komada rasparene obuce. “Vjerovatno je ostao ziv neko vrijeme poslije strijeljanja i pokusao ispuzati. Obucu je mozda vukao sa sobom. Lisica je vjerovatno nesto nanjusila i upala u jamu”, pojasnjava Masovic. Ruke zrtve vezane su grubom, gradjevinskom zicom, razaznaje se plavkastobijela karirana ljetna kosulja.

Na sredini je humka, sudski patolozi rade osjetljiviji dio posla, spahtlama cisteci odjecu i kosti. “Ne pitaj nas puno, istraga je u toku”, s kiselim osmijehom crnomanjasti patolog uzvraca na “tehnicko” novinarsko pitanje. Zauzet je, pazljivo spahtlom uklanja zemlju. “Evo jos jedne lobanje, daj nam neku kesu!” Kesa odgovarajuce velicine trenutno nema. A lobanja ima, ali mnoge su odvojene od trupla, i cesto se skotrljaju prema dnu. No, bitno je da se uz lobanju nadje i prsljen, radi lakseg sklapanja mozaika.

Esref
U jami je ledeno, sijalice, baterije i reflektori osvjetljavaju stratiste. Ostati priseban, raditi svoj posao u tolikoj smrti i uzasu nije lahko, crni humor je ocito jedan od glavnih obrambenih mehanizama. Radnici uz prepunjene kante jedan drugom dobacuju i masne posalice na racun bivsih i buducih supruga, sitna prijateljska podbadanja, ponekad se nasmijese, ali u tom smijehu je dovoljno studeni da se vidi da niko nije potpuno oguglao.

Jedan patolog uzvikuje: “Evo, imamo ime!” Pazljivo cisti rastvoreni novcanik, neciji. “Je l’ osobna karta?”, pita specijalac. “Ma jok, od Postanske stedionice Beograd. Al’ covjek je sto posto musliman!” Na pronadjenom dokumentu je ime Esrefa Muhica.

Oko podneva, na trenutak nestaje struje i jama je ponovo mracna, kao sto je bila onih osam godina skrivanja istine o zlocinu.

Natrag na povrsinu, korak po korak. Dok specijalci u cuturi kuhaju “Podravkinu” supu, tece razgovor sa dr. Nerminom Sarajlicem, specijalizantom iz tima sarajevskog Instituta za sudsku medicinu. Dr. Sarajlic ovaj posao radi dvije godine. Kako je to? “Zavisi od puno faktora. Valja posao nazvati poslom, biti profesionalan, raditi sto je moguce bolje. Ponekad je fizicki tesko, a covjek uvijek mora zatomiti neka licna osjecanja.” Moze li se to? “Ne moze”, odgovara doktor, i nakon krace stanke polahko nastavlja: “Vi novinari mozete pisati svasta, ali nema rijeci za te osjecaje. Mozda bi neko ko bi duze vremena proveo s nama svaki dan i shvatio. A mi moramo nastaviti, radi porodica tih ljudi, radi istine, radi cinjenica. Bitno je da svako odradi svoj dio posla najbolje sto moze, kao ovi momci, specijalci, koji nam sve pripreme. Kao Eva, vidjeli ste kako radi.”

Specijalci pak koriste pauzu da odmastaju planove o izletima na Prenj, neiskoristenim godisnjim odmorima, i pripreme se za ostatak radnog dana. Svi se vracaju u jamu, a ekipa Dana u Sarajevo. Preko sokolackih suma, koje su osam godina krile zlocin, a vjerovatno jos uvijek kriju njegove naredbodavce, Mladica i Karadzica. Tu negdje, zive valjda i svjedoci. Sutljiviji od zrtava.

Thomas MIller, ambasador SAD-a:
Zasto sam rekao holokaust?

Agilni americki ambasador posjetio je Paklenik, mjesto uzasnog zlocina, i bez ikakvog dvoumljenja izjavio da je u pitanju holokaust. Specijalno za Dane gospodin Miller dao je sljedecu izjavu

Genocid nije rijec za izbjegavanje. Na kraju krajeva, nekim ljudima odavde je vec sudjeno radi genocida. Koristio sam rijec holokaust jer sam tako izabrao, mislim da se to desilo u ovoj zemlji. Ako nekom treba pravno tumacenje ove rijeci, moze pitati pravnike. Mislim da je strasno ovo sto se dogodilo na Pakleniku. To je jezivo: dok se uspinjete prema toj lokaciji, put postaje gori i gori, a pretpostavljam da su na zadnjem kilometru tih pedesetak ljudi vjerovatno morali sici s kamiona i ici s rukama na ledjima. Ne moze se ne pomisliti na to dok se krecemo tim istim putem: ti ljudi su bili vezani, i sigurno su vec znali da ce biti ubijeni. Zato treba otici na ovakva mjesta, pogledati ih. Nije isto kao o tome citati, jer covjek tu razmislja o onome sta se zaista dogodilo. Detaljno su mi opisali sta se dogadjalo na mjestu zlocina, i zamislio sam se nad onim sto se desilo, pitajuci se: kako su se ti ljudi osjecali. Oni su slusali pucnjeve, znajuci da im se sapatnici nece vratiti. Ocigledno je koliko brutalno, kako zlocinacki je bilo to sto im je ucinjeno.

Jako vazno je obici mjesta gdje su se masakri dogadjali i pokusati zamisliti kroz sta su ti ljudi prosli. Naravno, nikad necemo moci u potpunosti pojmiti sta im je prolazilo kroz glavu, ali moze se makar steci bolja predodzba o tome. Ti ljudi su dovedeni do ruba jame, nekih 15-20 metara duboke, pobijeni i gurnuti dolje. To je zaista zastrasujuce. Ali to nas podsjeca da nasa misija jos nije zavrsena. I ako neko zeli raspravljati sa mnom zasto sam rekao holokaust, nema problema. Bit cu sasvim spreman da branim rijec koju sam koristio. Pedeset ljudi je gore pobijeno, naprosto zato sto su pripadali jednoj religiji…

Ova vrsta ubistava, ovakvi zlocini se ne mogu tolerisati. Koliko god to potrajalo, odgovorni se moraju pronaci. Oni ce imati ono pravo koje ubijeni ljudi nikada nisu dobili. Pravo na zakonit proces, sudski proces, upravo ono sto su uskratili ljudima koje su masakrirali. Vrlo je bitno i da nacelo zakonitosti u ovoj situaciji nadvlada. Isto tako, i da porodice saznaju sta se desilo, pod kakvim okolnostima su njihovi najmiliji pobijeni. I da se stvari konacno privedu kraju.

Senator Dole dolazi u ponedjeljak ovdje. On, kao sto znate, vodi Medjunarodnu komisiju za nestale osobe, a oni sada rade na vrlo ambicioznom projektu identifikacije prema DNK. To je tezak i skup projekt. Ucinit cemo koliko mozemo da podrzimo ova i slicna nastojanja. A ako mogu pomoci, bilo svojim prisustvom na tim mjestima, bilo time sto cu progovoriti o tome, o zlocinima koji su pocinjeni, ucinit cu to najbolje sto mogu. I naglasavam, zaista se necu ustrucavati da koristim rijec holokaust.

Njeznost

Kako ista mogu znati o patnji ovih ljudi? Sto su osjecali dok ih je, sputane zicom, vodilo toga junskog dana prije osam godina sve dublje u sumu? Kakav uzas im je morao skociti u grlo, u mozdane, kad su nad ovim jezivim grotlom shvatili sto ih ceka? A tek – sto se dogadja u njihovoj izludjeloj svijesti dok im izresetana i okrvavljena a jos ziva tijela padaju, jedno preko drugoga, u mracni, hladni bezdan, udarajuci o nevidljive stijene, ne naziruci kraj tom nepojamnom, rastucem uzasu?

Ne, o tome se ne smije ni pokusati govoriti. Svaki pokusaj takvoga “posredovanja” bio bi tasta i oskvrniteljska laz.

Lazljiva je – sad vidis – i ona lijepa namjera plemenitih ljudi, izrazena u “misticnoj” teoriji, koja tvrdi kako patnja nevinih stvorenja zadugo poslije njihove fizicke smrti ostaje poput nevidljive supstance ili energije, i da ju je na ovakvim stratistima moguce osjetiti, gotovo “komunicirati” s njihovim dusama...

Nista od toga ne osjecas dok silazis niz dvadesetak metara solidnih metalnih ljestava, dodatno osiguran alpinistickim konopcem oko pasa, kojim i odozdol i odozgor upravljaju pouzdani Gaficevi “vikicevci”. Ni potom, dok se pod baterijskim svjetlima Masovicevih poslenika pentras po klizavom podzemlju, razabirajuci tuzne ljudske ostatke u bezoblicnoj masi kamenja, zemlje i starih zivotinjskih kostiju, cime su dzelati naknadno pokusali zatrpati i sakriti tragove zlocina. Daleki refleks, kojim se noga upravlja bojeci se da ne stane na ljudsku kost, mehanicki ti doziva u sjecanju starinsku babinu izreku: “Svaciju kost pogazi, insansku prigazi!” Tek ovdje i tek sad biva ti njezina ikavska maksima posve jasna: to je zapravo nalog ljubavi i njeznosti, a ne neki pretpostavljeni moralizam.

Jer, doista, jedino o cemu s ovoga mjesta mozes svjedociti kao o vlastitom istinitom i nepatvorenom osjecaju, to je potpuno zbunjujuca, i za tebe sama sasvim neocekivana – njeznost! Njeznost i neka tiha intimnost kojom ti pogled miluje zemne ostatke ovih nepoznatih bivsih Visegradjana: smedje male lobanje (kako su ljudske lobanje malene!), kosti krhke i tanke, i, nekako, elegantnih formi, dobro sacuvani dijelovi odjece – jednostavne radnicke hlace, plava ljetnja pepita kosulja, sivi pulover, platnene tene...

I jos nesto: prije nego sto se vratis na svjetlo i vrelinu vanjskoga svijeta, osjecas kako je zbog necega silno vazno da upijes i upamtis svaku pojedinost iz njihovoga strasnog podzemnog umiralista. (I. Lovrenovic)

“Ono”. Jezik zlocina

Agencije zato valjda i sluze: sve sto se o zlocinu srpskih vojnika nad 51 visegradskim Bosnjakom u romanijskoj jami Paklenik iz juna 1992. moglo saznati iz srpskih medija, bila je jedna kratka vijest Srpske novinske agencije. U vijesti je istrazni sudija sarajevskog kantonalnog suda Ibrahim Hadzic potvrdio da je u toku ekshumacija tijela iz Paklenika. Iz sturog napisa dalo se zakljuciti da je do proslog petka (18. avgusta) u jami pronadjeno 21 tijelo. Ali odgovora na pitanje ko, koga, kako i zasto, srpska javnost je bila postedjena, osim sto je navedeno kako “Hadzic vjeruje da su u jami zakopana lica bosnjacke nacionalnosti iz okoline Visegrada”.

Primaocima informacije ostalo je da sa jednako legitimiteta vjeruju da je kantonalni sudija mozda budalast, pa on nesto vjeruje, da su “lica bosnjacke nacionalnosti” u Pakleniku zatekli Sloveni po dolasku na Balkansko poluostrvo ili da su u vjerskom zanosu izvrsili kolektivno samoubistvo.

Naravno, primaoci informacije tacno znaju o cemu se radi, ali njihovi mediji, jednako vladini koliko i oni koji vole da se zovu nezavisnim, imaju precutni sporazum sa svojom publikom o neuznemiravanju. Takav sporazum, logicno, razvio je i jednu vrstu jezicke skrivalice, u kojoj mediji lijepo napisu “ono”, a narod tacno zna sta je “ono” i zasto ga ne treba nazivati nikako drugacije nego “ono”.

Ima tu mnogo razloga zasto je zlocin postao “ono”, dok “ono” nikad ne moze postati zlocin. Prvo i ali ne i najvaznije, od troje medju rijetkim srpskim novinarima koji su s obje strane Drine pokusali da naruse taj konspirativni jezik zlocina, jedan je ostao bez nogu, drugi u niskom zatvoru izdrzava sedam godina robije, treci je vec godinu dana u Londonu i lakse bi mu bilo da se odatle pojavi u loncu nekog ljudozderskog plemena nego na granici svoje srpske otadzbine.

Ali postoji i fundamentalniji problem zasto “ono” u Republici Srpskoj ne moze da ponese svoje pravo ime. Zato sto sve promjene koje su se tamo dogodile smjenom vlasti prije dvije i po godine nisu dovele do bilo kakve drustvene reforme. Vecina nezavisnih medija strani novac koji se u njih ulaze opravdava tako sto u parnim brojevima objavljuje intervjue sa Thomasom Millerom, a u neparnim sa nekim drugim Millerom. Zato sto je u banjaluckoj prijestonici svaki pokusaj intelektualnog sablaznjivanja okoline ravan pozivu na sopstveni bojkot. Zato sto je broj tamosnjih intelektualaca (dakle onih kojima su znanje i savjest u saglasnosti) jednak broju atomskih centrala, s tim sto bi atomsku centralu jos i rado vidjeli kako se gradi pored Banskog dvora, ali intelektualca sa torbom u koju staje vise od dva dana boravka nikako.

Nista, dakle, nije ucinjeno na drustvenoj reformi koja bi proizvela da “ono” postane zlocin, jer bi time bila oborena fundamentalna pretpostavka za vladanje Srbima u posljednjoj deceniji. Milosevic je prije 12 godina Srbima rekao: mi smo zrtve, a zrtvama je dozvoljeno sve. Ne samo da je njemu pomoglo da na taj nacin medju Srbima opstane vec i Miloradu Dodiku da njima zavlada tako sto im je prije dvije i po godine modifikovao Milosevicev postulat: dobro, mi smo zrtve, ali o tome cemo kod kuce, a ne kao ludi Slobo i Radovan.

A tamo gdje smo mi zrtve, mjesta za druge zrtve nema, one su “ono” sto tamo neki Ibrahim vjeruje, sto je tek malo bolje nego da se blesavom Ibrahimu ucinilo. (Z. Cvijanovic)