Kada odlazak Alije Izetbegovica sa vodeceg mjesta u drzavi ne bi bio “protokolarno” znacajan cin, ovo sto se sada desava povodom tog odlaska bila bi samo tuzna farsa koju bi najbolje bilo presutjeti. Pa i iz pijeteta prema njemu samom i njegovim godinama. Uostalom, dilema hoce li Izetbegovic doista otici ili ce nastaviti da dokazuje postojanje najbitnije konstante u njegovom vladanju – dopodne i popodne – uopste vise ne postoji: urusavanje njegovog “rejtinga” nakon vec pomalo degutantnih dilema u vezi sa spektakularno i licno najavljenom ostavkom toliko je da respekt prema Vodinom liku i djelu postoji jos samo kod onih koji od njega licno ovise, kao i kod ljudi koji jos nisu dobacili do faze u kojoj pomalo vide vlastitim ocima, cuju vlastitim usima i govore vlastitim jezikom.

Zapravo, Aliji Izetbegovicu desava se ono sto se jedino moglo i desiti nakon onoga kako je vladao. Svoju politicku karijeru zavrsava na zbrckan, kosmaran, diletantski, nejasan pa i pomalo tuzan nacin. Na nacin prema kojem mozete imati svakakav odnos sem – postovanja. Sto bi ljudi manje skloni sentimentima i popustanju rekli: onako kako je zasluzio. Oni malo meksi kazali bi: nakon svega, drugacije nije ni moglo. Nista od njegovih zelja, vjerovatno, nije do kraja realizirano mada je i ovo sto je ucinjeno porazno i za mnoge definitivno tragicno. Brojni medu onima koji su ga svojevremeno slavili danas ga proklinju, mnogi samo sute, a nije malo onih koji ga uporno nagovaraju na novu blamazu povlacenja posljednje ostavke samo zato da bi zastitio njih i njihove lopovluke. Vjerovatno i samog Izetbegovica nagriza crv sumnje: sta ce biti sa njegovim imenom kada vise ne bude Voda. Malo mu ko smije danas ponuditi iskren odgovor na to pitanje, ali je i zanemarljiv broj onih koji bi pristali da mu se sada nadu u kozi. 

Ponovljena prica sa ostavkom “pri sadasnjoj pameti”, zapravo, mnogo vise razotkriva potpuno odsustvo drzavnicke mudrosti i drzavnickog formata, nego sto je u sudaru sa nasim labilnim mentalitetima koje smo sami, vjerovatno u samoodbrani, proglasili ljudskom sirinom i seretskim antidogmatizmom. Ovo kako se sada, po ko zna koji put, ponovo postavlja pitanje “hocu-necu” u vezi sa znacajnom drzavnickom odlukom, prije svega govori da ovdje ne postoji ni drzava, a ne postoje ni odluke u vezi sa njom koje imaju neophodne i uobicajene atribute. Licno, kao covjek, Izetbegovic je mozda i imao pravo prvo da prihvati pa onda da odbije sporazum o etnickoj kantonizaciji Bosne u Lisabonu, mogao je prvo da odbije pa onda da prihvati pregovore sa Karadzicem i Bobanom, mogao je da kaze kako nece pregovarati ucijenjen oruzjem pa da to cini, mogao se zakleti da “necemo dati” Srebrenicu i Zepu pa sada ispada kao da to nikada nije receno, mogao je kazati da Republika Srpska nece biti priznata pa znamo ko je i kada stavio potpis pristanka na nju...

Sve to, u kvazinarodskom zargonu na nasim prostorima moze biti progutano u ime alibi-teorije “jutro je pametnije od veceri”. No, realnost je brutalnija. Politika koja ostaje na povrsini i kojoj se moze vjerovati, politika je konzistentnosti i principa. Tako je i sa politicarima. Mora im se vjerovati. I mora se vjerovati da i oni vjeruju u nesto sto moze da prezivi vise nego sto je cigar duhana.

Ova istina nije uopste vezana samo za covjeka koji je vodio drzavu minule decenije ne znajuci pri tome da odmjeri istinski odnos snaga izmedu vlastitih zelja i vlastitih mogucnosti, vlastitih rijeci i vlastitih djela, vlastitog potajnog sna i brutalne realnosti, vlastitih principa i navale neprincipijelne gomile oko sebe koju je sam porodio i stitio. Principi u politici su univerzalna vrijednost te politike i toga moraju biti svjesni i oni sto se spremaju da dodu na mjesto koje kao ogromnu razvalinu iza sebe ostavlja Alija Izetbegovic. A sto se njega samog tice, valja ponoviti: On je samog sebe objektivno vec poodavno smijenio i sada je potpuno nebitno hoce li vaziti ili ne ona najava sto se tice nastupajuceg oktobra. Da je bilo mudrosti k’o sto nije, tacka na kosmar bila bi stavljena uz mnogo manje trauma i po njega i po zemlju jos prije dvije godine, kada je Izetbegovic licno, ili uz neciji mudri savjet, veoma uspjesno formulisao razloge za tadasnji “definitivni” odlazak. Tada je rekao da mora otici, prvo – zbog godina; drugo – zbog nepredvidivog zdravlja; trece – zbog stranke suvise ovisne od njega; cetvrto – zbog oslanjanja drzave na institucije a ne na njega, i peto – zbog postepenog i kontrolisanog procesa prenosa funkcija, umjesto iznenadnog i nekontrolisanog. I nije otisao.

Da je tada postivao samog sebe, o narodu i drzavi da ne govorimo, bio bi to relevantan odlazak. A i uspomene na njega bi bile drugacije. Ovako, i novi moguci ostanak i moguci odlazak postaju pomalo besmisleni i pomalo nebitni. Covjek koji je toliko volio da ude u historiju, tiho i uz vlastiti napor ponovo se udaljio od nje. U korist vlastite stete, da stetu po druge i zanemarimo.