Arhiva DANI 169
SANGAJSKE PRICE (1)
Pise: Aleksandar HEMON |
|
Evgenij Pik, sin kozackog pukovnika, rodjen je u Rigi, Latvija, 1899. ili 1900, pod imenom Evgenij Mihajlovic Kojevnikof. Nema puno podataka o njegovom djetinjstvu, djecastvu ili mladosti. Znamo da se borio u ruskoj armiji za vrijeme Prvog svjetskog rata. Kasnije je tvrdio da su ga Nijemci zarobili jedanaest puta i da im je jedanaest puta pobjegao. Znamo i da je od 1919. do 1922. studirao na moskovskoj Vojnoj akademiji, kao i na Akademiji muzickih i dramskih umjetnosti. Nakon zavrsenih studija, trag mu se skoro gubi, mada se vjeruje da je bio asistent vojnog atasea u sovjetskim ambasadama u Afganistanu i Turskoj. Pik pristize u Sangaj 1925, kao clan sovjetske vojne misije Sljedecih par godina radi za Kominternu, uspostavljajuci kontakte kako sa lokalnim komunistima, tako i sa strancima, narocito Bjelorusima, kojima je Sangaj bio krcat. Ali 1927. Pik izdaje svoje drugove, prelazi na stranu Britanaca (koji dominiraju Sangajem) i detaljno ih informise o radu Kominterne u Sangaju i Kini. Pikove informacije primljene su sa ushicenjem u britanskom Foreign Officeu. Kasniji americki obavjestajni izvjestaj, medjutim, tvrdi da je Pik dobar dio tih informacija prosto izmislio kako bi iscijedio sto vise para od Britanaca. U sljedecoj decenij Pik postaje cuvena licnost u svijetu ruskog teatra u Sangaju: znan je kao pozorisni producent, impresario, glumac, operski pjevac i baletan. Postaje vlasnik pozorista sa grandioznim imenom “Dalekoistocna velika opera” (Far Eastern Grand Opera). Svjedoci pamte njegove gromoglasne izvedbe ruskih narodnih pjesama pred publikom koja rida od nostalgije. Cuvene su bile i njegove izvedbe Hamleta na ruskom – u rijecima “Biti il’ ne biti” odjekuje tuga sangajskih Rusa, zaboravljene, zaturene klase, koja u izgnanstvu prosi, prostituise se i prisjeca se stepa. Postoje fotografije Evgenija Pika u ulozi Hamleta: obilato nasminkan, lice mu se cakli od pomade, koja istovremeno skriva oziljke od opekotina, dar njegovih bivsih drugova iz Kominterne. Razrogacenih ociju, suludog pogleda, zategnutih misica na licu, Pik se suocava sa kamerom i tesko je reci da li je ludilo vidljivo na fotografiji njegovo ili Hamletovo. Na policijskim fotografijama, medjutim, Pik izgleda kao klasicni kriminalac: izgleda smiren, kamera mu je prijatelj. To je vjerovatno zato sto se Pik osim umjetnoscu svim srcem bavi i kriminalom, te je cest gost policijskih stanica. Krajem dvadesetih, ucjenjuje americkog sudiju, koji radi za Internacionalni sud, za kojeg otkriva da je homoseksualac (sudijino tijelo je kasnije nadjeno na obali rijeke Huangpu). Godine 1929. osudjen je na devet mjeseci zatvora zbog krivotvorenja. Dvije godine kasnije osudjen je zbog prevare i iznudjivanja jer je, predstavljajuci se kao vojni savjetnik, kineskim vlastima u Kantonu prodao nepostojece oruzje u vrijednosti od nekoliko miliona dolara. Po Sangaju prodaje dokumente koji su ukradeni iz sovjetskog konzulata. Zivi sa Gruzijkom koja drzi pansion u blizini Astor House Hotela, a ruske novine koje izlaze u Harbinu optuzuju ga da, zajedno sa svojom ljubavnicom, drzi kupleraj i bavi se trgovinom bijelim robljem. Anonimni americki obavjestajac ga u svom izvjestaju opisuje kao covjeka koji je “skolovan, dobar lingvista, istaknut glumac i nevjest pisac. Takodjer je i kompetentan ubica, obavjestajac, provokator i krijumcar oruzjem”. Jedan poznanik ga opisuje ovako: “krajnje emotivan… vrlo saosjecajan i spreman da pomogne svakom prosjaku. Znao je cesto reci: ‘Drama i muzika su moji najbolji prijatelji, a pozornica je moj zivot’.” Nakon sto 1937. Japanci okupiraju dobar dio Kine, ukljucujuci i kineski dio Sangaja, Pik pocinje da radi za japansku Mornaricku obavjestajnu sluzbu, koja mu dodjeljuje kancelariju u svojoj zgradi u Sangaju. Pik organizuje krug Evropljana-agenata, koji ukljucuje elitu sangajskog podzemlja: “Grof” Vladimir Tatischeff, ucjenjivac, prevarant i dousnik; “Baron” N.N. Tipolt, bivsi mornaricki oficir i alkoholicar; ogroman broj mladih Ruskinja, cija su tijela dolazila do vaznih informacija. Njegov najbolji covjek, medjutim, bio je Nathan Rabin, bivsi clan detroitske Purpurne bande. Americki izvjestaj opisuje Rabina kao “iznudjivaca i ucjenjivaca… sklonog ubistvu kad je pijan”. Kad nije imao posla u Pikovoj organizaciji, Rabin je radio kao profesionalni trombonista. Trinaestog septembra 1941, ruski novinar Serge Mamontov napadnut je u Francuskoj koncesiji u Sangaju. Umire dva dana kasnije. Mamontov je u ruskom casopisu Far Eastern Times napao Pika, sto mu Pik nije oprostio. Ruski policajac u Francuskoj koncesiji pod imenom Slobodchikov brzo otkriva da je Pik unajmio kineskog placenog ubicu (kojeg je prevario, jer mu je platio mnogo manje nego sto je obecao). Pikove japanske veze nisu mu mogle pomoci – biva osudjen na petnaest godina zatvora. Ali nakon sto su Japanci napali Pearl Harbour, njihove trupe su usle u dijelove Sangaja koje su drzali Britanci i Amerikanci. Pik je oslobodjen (placeni ubica, Kinez, umire u zatvoru) i nastavlja sa radom za japansku mornaricu. Zatvorsku celiju zamjenjuje soba u Hotelu Cathay, koji je tridesetih bio najpoznatiji hotel na svijetu i jedan od najluksuznijih. Hotel Cathay se danas zove Peace Hotel, i u tom hotelu smo moja zena i ja odsjeli. Broj nase sobe bio je 741 – to je soba u kojoj je Pik obitavao 1941-1944. Kad sam to otkrio, citajuci u hotelskom restoranu knjigu o sangajskim spijunima, istovremeno su me obuzeli blazenstvo i strava – radilo se o jednoj od onih koincidencija koje ukazuju na postojanje viseg bica. Nakon tog otkrica, nasa hotelska soba nije vise bila ista: moja zena i ja, oboje oboreni groznicom koju smo zaradili u Sangaju, zurili smo u zidove i plafon, skoro ocekujuci da se iz njih ispili Pik i pocne da nam na ruskom recituje Hamleta. Jedne noci, u pet ujutro, neko pokusava da udje u nasu sobu, i ja drhturim na vratima, ne usudjujuci se da otvorim, osluskujuci. Druge noci, ponovo nas budi cudan zvuk, i moja zena i ja se budimo i zurimo u mrak, dok se nesto sunja po sobi. Sutradan ujutro, nalazimo raskopanu kesu sa keksom, i sva je prilika da je u pitanju bio mis, ali nigdje u sobi nema rupa. Istog dana se selimo u sobu broj 426, ciji prozor gleda direktno u zid. Pik 1944. odlazi na Filipine, gdje prividno radi za Japance, dok ustvari smislja kako da se izvuce kad ovi izgube rat. Pred sam kraj rata zavrsava u Japanu, gdje ga Amerikanci hapse 1946. Njima daje obilje fantasticnih informacija i oni ga pustaju. Vraca se u Sangaj, iz kojeg 1949. ponovo bjezi od komunista. Godine 1950. nalazimo ga zivog i zdravog u tajvanskom zatvoru, gdje za zatvorenika pjeva slagere koji su u Sangaju bili popularni tridesetih. Nakon toga mu se gubi svaki trag. |
Objavljeno u broju 169 DANA, 25. august / kolovoz 2000.
Home – Novi broj – Arhiva – Uz ovaj broj – Intervju DANA – Bosanski barometar
© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.