Dok brod vladajuce bosnjacke stranke nezaustavljivo tone ka dnu, najuze stranacko rukovodstvo neocekivanim kadrovskim rjesenjima zadnjih mjeseci svoje vladavine pokusava u javnosti stvoriti utisak o spremnosti na radikalne promjene. Prvi i do sada najuspjesniji potez u ovom pravcu predstavljao je izbor casnog Amora Masovica za nosioca izborne liste stranke pod cijim okriljem je sigurnu zastitu nasao najveci dio najokorjelijih kriminalaca i politickih diletanata.

Izvori Dana u vrhu Stranke demokratske akcije govore da su, po njihovim procjenama, ugledni clanovi stranke Kerim Lucarevic, direktor "Energopetrola", Nedzad Brankovic, direktor "Energoinvesta", i Adnan Mujagic, direktor Federalne agencije za privatizaciju, postali pretesko predizborno breme za stranku. Tacnije, niz afera koje u posljednje vrijeme pune novinske stupce, u kojima su glavni akteri Lucarevic, Brankovic i Mujagic, ocijenjeni su kao dovoljan razlog za njihovo smjenjivanje. Vrh SDA vjeruje da bi njihovim smjenjivanjem na pocetku predizborne kampanje stranka poslala poruku biracima i javnosti da je spremna da se uhvati ukostac sa katastrofalnim rezultatima dosadasnje privatizacije i opcem utisku da se radi tek o drskom pljackanju dojucerasnje drustvene imovine od strane jednog uskog sloja povlastenih mocnika.

Da li ce ceh za sve ono sto (ni)je SDA uradila tokom svoje desetogodisnje vladavine platiti pomenuta trojica direktora, jos uvijek je neizvjesno, s obzirom da oni, za razliku od Ejupa Ganica, imaju i jake poslovno–familijarne veze u razlicitim strukturama bosnjacke vlasti. Informacije o njihovom smjenjivanju pokusali smo provjeriti i kod Lucarevica, Brankovica i Mujagica, ali su nam oni i, pored vise poziva, ostali nedostupni.

Njegovim uvodnikom iz ovog broja, urednistvo Dana se privremeno oprostilo sa doskorasnjim glavnim i odgovornim urednikom Senadom Pecaninom. Naime, pocetkom naredne sedmice on odlazi na devetomjesecni studijski boravak na prestizni americki univerzitet Harvard kao stipendista tamosnje ugledne Nieman Fondacije.

Pecanin je izabran u konkurenciji vise od 600 novinara iz citavog svijeta, koliko se prosjecno svake godine javlja na konkurs za najcjenjeniju svjetsku novinarsku stipendiju, koja se dodjeljuje jos od 1938. godine. Senad Pecanin je cetvrti novinar sa podrucja bivse Jugoslavije koji je postao Niemanov stipendista (prije njega je to bio, izmedju ostalih, i saradnik Dana Kemal Kurspahic), a troskove njegovog boravka snosi State Department.

Bolest urednika sarajevskog nedjeljnika Slobodna Bosna Senada Avdica, izazvana frustrirajucim rezultatima cestog poredjenja njegovog magazina i Dana, nazalost, napreduje. Svjedoci to i posljednji broj Avdicevog nedjeljnika, u kojem se gomilom besmislica i najobicnijih lazi pokusava kriminalizirati redovna procedura otkupa stana naseg urednika Senada Pecanina.

I kako Avdiceva kreativnost u manijakalnim pokusajima blacenja Dana sve vise blijedi, to smo bili veoma blizu odluke da se na njih, kao na djela bolesnog covjeka, vise i ne osvrcemo. Mozda bismo to vec i ucinili da posljednji Avdicev tekst ne donosi i jednu posebno simptomaticnu laz. Naime, Avdic otkriva "prave razloge" za nekoliko kritickih tekstova o predsjedniku SDP–a Zlatku Lagumdziji objavljenih u Danima. Dakle, konstrukcija izgleda ovako: Pecanin je trazio od nacelnika sarajevske opcine Centar Ljubise Markovica da mu izda neki falsificirani papir navodno neophodan za otkup stana; kako to Markovic nije htio, to je Pecanin navodno trazio od Lagumdzije da on natjera Markovica da to ucini; pa to Lagumdzija navodno nije htio; pa je onda Pecanin, navodno da mu se osveti, napisao tekst protiv njega, manipulirajuci pritom malim i naivnim Nijazom Durakovicem, koji nije prozreo Pecaninove motive pa je napisao tekst u Danima u kojem kritikuje Lagumdziju...

Dani su uvjereni da notorna laz o navodnom Pecaninovom zahtjevu Lagumdziji ne potice od Ljubise Markovica, a dok ne kontaktiramo samog Lagumdziju, vjerujemo da ni on nije njen autor. Do tada ostaje da sumnjamo na uglednog autora knjige Nijaz izbliza iz vremena kad je Nijaz Durakovic bio na vlasti, urednika Izetbegovicevog ratnog nedjeljnika specijalne namjene Bosna, te vjerovatnog autora, sudeci po posljednjim brojevima Avdicevog magazina, buduceg bestselera Zlatko iznutra.

"Nemojte objavljivati ime hotela, molim vas", kazao je u zadimljenom lobiju jednog od citluckih hotela visok i mrsav covjek prijatne vanjstine. Predstavio se, nekako stidljivo, ali je zamolio da u tajnosti zadrzimo i njegovo ime. On je, ustvari, vlasnik hotela, a toga dana se tu odrzavala obnoviteljska sjednica Opcinskog odobra SDP–a Citluk, i premda je skupu prisustvovalo i nekoliko novinara, dakle bio je javan, bilo je ocigledno da se boji.

"Sta mi mogu, ne plasim ih se", porucivao je s druge strane, naslonjen na sank, Ante Kresic, jedan od capljinskih esdepeovaca, pripovijedajuci kako su "meni bili poslali devet momaka iz srednje Bosne da me prepadnu, a poslije dva sata njih osam su potpisali pristupnice SDP–u".

Do trenutka prepricanog istupa delegacija iz centrale SDP–a u Sarajevu vec je obisla Medjugorje i vratila se u hotel na ulazu u grad, gdje se osoblje uzurbano pripremalo za pocetak sjednice. U balkanskom je centru vjerskog turizma sarajevsko izaslanstvo, predvodjeno Bogicem Bogicevicem, privuklo prilicnu paznju prolazeci kroz masu vjernika koji su cekali svoj red pred ispovjedaonicama.

"Eno ti SDP–a", prokomentirala su dvojica starijih ljudi sjedeci u hladu kuce odmah pored puta kojim je prosla kolona, tacnije tri automobila, vidjevsi Bogicevica u prvom. I pored toga sto je bio u drustvu sa generalnim sekretarom SDP–a Karlom Filipovicem i clanom Glavnog odbora Nijazom Skenderagicem, potpredsjednik stranke je bio zvijezda. Vidjelo se to u odnosu ljudi prema njemu, onih ljudi koji su u Bogicevicu zapravo vidjeli legendu, a rukovali se sa covjekom koji je, onda kada je to trebalo, rekao "Ne".

Lokalno povjerenistvo, a sada Opcinski odbor, insistiralo je da bas Bogicevic bude prisutan na obnoviteljskoj sjednici. Novoizabrani predsjednik Milan Lovric je kazao kako "ljudi pamte ono sto je on ucinio" kada je objasnjavao taj potez, aludirajuci na onaj dio hrvatskog zivlja kojem HDZ nije nista miliji od bivse Jugoslavije iz njene faze raspada. Iste one Jugoslavije u cijoj je vojsci bio Ante Jelavic, vjerovatno spreman da poslusa naredjenje Blagoja Adzica i napuni gorivom tenkove koji ce izaci na ulice. A jedini koji se tada isprijecio na tom putu bio je Bogicevic, a ne Stanko Sopta ili Slobodan Praljak.

Ljudi poput ove dvojice su ono sto osnivanje SDP–a u Citluku cini novoscu. U normalnim uvjetima osnivanje bilo koje stranacke podruznice bilo gdje ne bi bilo vazno, niti bi zasluzivalo nesto vise od kratke vijesti u stampi. Ovoga je puta, medjutim, rijec o dijelu zemlje u kojem je jos uvijek ziv kult Mate Bobana. A SDP je slucajno prva multietnicka, uz to i opoziciona stranka koja se usudila uci u to carstvo mraka.

Biti clan SDP–a i zivjeti u zapadnoj Hercegovini, sa sobom nosi rizike o kojima se ljudi poput Zore Marjanovic, inace nositeljice liste za federalni parlament u toj izbornoj jedinici, vjerovatno jedinog esdepeovca u Grudama, ustrucavaju govoriti. Pogrdne nazive, kao sto je "komunjara", ona, veli, ignorise: "Ja nisam bila clan Komunisticke partije, za razliku od vecine onih u HDZ–u, nego sam pristupila SDP–u."

Najavu bosnjackih i hrvatskih prognanika iz Banje Luke da ce se u svoj grad, vec osam godina zatvoren za njih, vratiti i zivjeti u satorima, Mladen Ivanic, predsjednik Partije demokratskog progresa Republike Srpske, nazvao je – predizbornom manipulacijom. Naravno, federalnih, primarno bosnjackih stranaka.

Tek nekoliko sati nakon sto je objavljena ova Ivaniceva izjava, udruzenje sarajevskih Srba "Povratak" zatrazilo je smjenu niza bosnjackih zvanicnika u glavnom gradu optuzivsi ih za usporavanje procesa povratka, kojeg ce oni ubrzati tako sto ce razapeti satore u prijestolnici, i to ispred "Holiday Inna", na Vilsonovom setalistu i na Ilidzi! E, je li i ovo predizborna manipulacija? Bez sumnje jeste i samo je ovo predizborna manipulacija koju najplasticnije objasnjavaju razlicite pozicije u kojim se nalaze bosnjacke, odnosno srpske izbjeglice.

Budimo surovo iskreni, Bosnjaci i Hrvati iz Banje Luke u svom su ocaju spremni na bilo kakvo rjesenje i na povlacenje bilo kakvog poteza koji ce im dati jos malo nade da ce opet jednog dana imati svoju kucu. Srbi iz "Povratka" pak (cast onima koji zbilja zele da se vrate i zive u Sarajevu) satorima prijete iz cistog pasjaluka. Svjedoce tome i njihovi argumenti za smjenu nesposobnog, ali sa Aneksom sedam nevezanog direktora Elektroprivrede BiH Mehe Obradovica. On, kao, usporava ukljucenje struje u obnovljene srpske kuce i time koci njihov povratak!

No, bez obzira na sve, Srbi iz "Povratka" treba da razapnu satore u Sarajevu, gradu u kojem se mjesecno obavi 250 delozacija. Da, prije svega, dokazu kako zaista hoce kuci, bez obzira na cijenu povratka. I da barem nakratko shvate kako je onim Banjalucanima koji ne idu u Krajinu da prodaju stanove, vec da, ako nista – umru na svome. Od prevelike tuge ili, recimo, elektrosokova kojima ih mogu izloziti crne trojke za nocno obeshrabrivanje povratnika.

Nas i Kineza, dva i po miliona. Toliko ce, vjeruju upuceni, Slobodanu Milosevicu na predsjednickim izborima biti potrebno biraca da vec u prvom krugu obnovi mandat predsjednika SRJ. Jos prije nekoliko mjeseci Dragan Veselinov, jedan od opozicionih lidera, zavapio je da se u SRJ nalazi 40.000 kineskih drzavljana koji bi mogli da dobiju jugoslavensko drzavljanstvo i da, posto su prozapadno orijentisani – sve do Srbije, a oni nesto progresivniji do Bosne i Hrvatske – glasaju za Milosevica.

U medjuvremenu se broj srpskih Kineza udvostrucio, a iz redova opozicionih kinezofoba pojavila se informacija da Kinezi i Kineskinje srpskim dobrovoljcima i dobrovoljkama placaju i po 5.000 maraka da sklope brak s njima kako bi dobili jugoslavensko drzavljanstvo. Istina, malo je bilo Srba koji bi se oduprli tako dobroj ponudi (uz prvu i posljednju bracnu noc gratis), ali jos manje Kineza koji bi se rastali sa 5.000 samo da bi izasli na izbore u Srbiji, buduci da sa jugoslavenskim pasosem mogu jedino nazad u Kinu. Osim toga, pitanje je i da li bi Kinezi glasali za Milosevica ili za vojvodu Vojislava Seselja, koji znakove rasizma pokazuje samo prema zapadnim narodima, dok je prema istocnim vrlo kosmopolitski nastrojen.

Se–selj ili Slo–ba nije kineska dilema buduci da ce vam mnogi od njih reci da su Jugoslaviju izabrali najvise zbog najveceg filmskog hita u njihovoj zemlji svih vremena i Bate Zivojinovica, posljednjeg zivog Valtera iz istoimenog filma koji brani Sarajevo. Posto su u Srbiji vidjeli Valtera i kako se "brani", ostaje im jos da kompletiraju dozivljaj i vide Sarajevo, u koje se prebacuju u gepecima automobila za neku stotinu maraka. U medjuvremenu, u Srbiji se bave trgovinom dosta uspjesno, na radost Srba koji, zahvaljujuci kineskoj braci, ponovo, uprkos sankcijama i bombardovanju, necim mogu da napune kesu od plate ili penzije.

A sto se tice njihovog glasanja na izborima, nema razloga za brigu: Kinezi niti dobijaju niti traze jugoslavensko drzavljanstvo. Dalekovidiji medju Srbima kazu da je upravo to razlog za brigu. Jer, Milosevic i bez Kineza ima dva i po miliona.

LICNOST U FOKUSU

Reis je obazriviji u javnim nastupima od svoga zamjenika. Na pocetku rata bilo je drugacije. Tada je dr. Mustafa Ceric, nakon americko–malezijsko–hrvatske religijske odiseje, dosao u Sarajevo i miloscu SDA postao vjerski lider bosanskih muslimana. Njegovi istupi bili su agresivni, militantni, populisticki, a efendija Spahic, reisov zamjenik, jos uvijek je licio na svoj narod. Nekoliko godina poslije, mudra visocka ahmedija mijenja svoj public relations, postaje odmjeren, multilateralan, tek blago dogmatican.

U nekim javnim obracanjima njegov interes za integritet bosanskih muslimana rapidno raste i on shvaca da duhovna zajednica na cijem je celu pripada Evropi i da u "staroj dami" bosanski muslimani moraju i mogu pronaci kontinent nade, uprkos antimuslimanskoj povijesti ovog inkvizicijskog kopna.

Ono sto se reisu Cericu moze priznati kao vrlina jeste uvjerenost da muslimani Bosne i Hercegovine u demokratsku i prosperitetnu Evropu ne smiju uci kao ponizeni, kao gubavi, kao evropski drugi, vec kao ljudi znanja i zvanja, umijeca i kulture. U nedavnom intervjuu u Ljiljanu reis je demonstrirao upravo tu svoju vrlinu, ali nije mogao izbjeci zamkama predrasuda, pa je, govoreci o onima koji imaju predrasude prema muslimanima, sam sebe eksplicirao kao covjek predrasuda.

Jadni Robert Barry. To sto mu je Ceric uradio u pomenutom intervjuu je toliko neposteno, toliko atavizirano, toliko apriorno, da mu nema druge nego priznati: da, Mustafa, ja vas muslimane mrzim. Ali nije reis bezveze udario na Barryja. Ocito je upregnut u kompoziciju SDA koja je ovog Amerikanca apostrofirala kao neprijatelja SDA i bosnjackog naroda jer nije udovoljio Izetbegovicevom familijarnom zakonu o nasljedjivanju. Cilj je, izgleda, postignut. Krajem ove godine Barry ide, cime ce i SDA i reis Ceric biti zadovoljni.

Ali u Bosni ostaje drugi americki gospodin, Klein, o kome je Ceric pun hvale.

By the way, sef UN–a u BiH i Barry nisu bas u ljubavi pa je doktor, efendija i reis, izgleda, napravio fin biznis sa Jacquesom, kome se mora priznati da robusno i uvjerljivo pomaze BiH i ima neki cudan sentiment za Bosninu religijsku sintezu razlicitosti.

Sve u svemu, reis Ceric po medjunarodnoj zajednici siba dozirano i personalno, upucuje zaoke koje imaju civilizacijskog smisla i predstavnici medjunarodne zajednice neke od tih primjedbi bi morali uvaziti. Naprimjer, sta bi falilo da jedan zamjenik Visokog predstavnika bude musliman, cime bi se iskazalo postovanje preme vecinskoj zajednici u Bosni i reducirala ksenofobija. Bilo bi pogubno da medjunarodna zajednica, zato sto kod struktura bosnjacke vlasti lakse prolazi pritisak, zaradi atribuciju koja, naravno, ne stoji, ali koju i reis svojom telal–masinom moze proizvesti.

U etickom smislu, dr. Ceric s jedne strane napreduje, ali s druge pada. Ne cujemo od tog gospodina nista o "grijehu struktura", o pljackama u privatizacijskom procesu, o korupciji bosnjacke vlasti... To, upravo to fali reisu da formalnom autoritetu vjerskog lidera doda i prijeko potrebni stvarni autoritet.

RIJEC U FOKUSU

Havarija nuklearne podmornice "Kursk", prilikom koje je poginulo 118 ruskih mornara, posredstvom medija odvijala se pred nasim ocima kao kakav horror film. Ta jeziva agonija se u svojoj dramaticnosti doimala kao strava politike i njezine neosjetljivosti na ljudske sudbine, ali i kao requiem jednoj vojnoj velesili, koja je odavno izgubila ne samo svoju superiornost nego i svoj kompas.

Podmornica je, da podsjetimo, bojni brod, konstruiran tako da plovi ispod morske povrsine. Prvo podmorsko plovilo izgradio je Nizozemac Cornellius Van Drebel 1620. godine, a sastojalo se od drvene bacve oblozene kozom, koju je pokretalo dvanaest vesala, dok je prvu ratnu podmornicu, pedesetak godina kasnije, od mjedenih limova sklopio Amerikanac David Bushnell. Uredjaj se zvao Turtle, pokretao se rucnim propelerom, ronio do pet metara, a na dugoj motki vukao kuglu od 70 kilograma crnog baruta. Ideja podmornice, medjutim, tek je u potpunosti realizirana sa tehnickim izumima dvadesetog stoljeca.

Neprozirni fluid mora idealan je medij za ratne operacije, tako da je vec u Prvom svjetskom ratu u sastavu zaracenih mornarica bilo 327 podmornica, koje su se tada pokazale vrlo efikasnima: potopile su 183 ratna broda. Kako su se podmornice dokazale kao najopasniji i najpodmukliji napadac, njihov broj u Drugoj svjetskoj vojni popeo se na gotovo tri tisuce. Nijemci tad grade elektricne podmornice velike podvodne brzine, a Britanci patentiraju male, tzv. "The pocket submarine" – za munjevite napade na ciljeve u lukama.

Ratna mornarica Sjedinjenih Drzava porinut ce 1954. prvu podmornicu na nuklearni pogon, nazvanu Nautilus, i od tada pocinje americko–sovjetska utrka u izgradnji i usavrsavanju ovih podvodnih monstruma. U periodu kad su svijet obiljezavale dvije vojne velesile – SAD i SSSR, popularno nazivanom razdobljem hladnoga rata, izgradnja nuklearnih podmornica bit ce stvar prestiza u djavolskoj industriji sredstava za masovno unistavanje ljudi. Pored uobicajenih torpeda, podmornice ce ponijeti i rakete sa nuklearnim bombama, pa ce tako iz morskih dubina na nisanu biti gotovo svaki djelic nasega globusa. Tako ce godine 1978. u svjetskim morima i oceanima ploviti 271 nuklearna i 524 dizel–podmornice.

Koncem devedesetih rusi se imperij Sovjetskog saveza i pocinje stalna stagnacija i propadanje najmocnije armije. Konstruktore nuklearanih postrojenja Mihail Gorbacov tjera tad da proizvode sovjetskom gradjaninu neophodne male kucanske aparate, a budzet ruske vojske smanjuje se sa 200 na pet milijardi americkih dolara! Dzinovski atomski arsenal raspadajuceg komunistickog imperija postaje permanentna prijetnja svijetu, kako zbog svoje organizacijske, tako i zbog svoje tehnicke zapustenosti. Udes nuklearne podmornice "Kursk", po svoj prilici, rezultat je tog javasluka, a licemjerno "usuglasavanje stavova" Putinove administracije i njezino prkosno odbijanje NATO–ove pomoci u spasavanju mogli su imati jedino rezultat od kojeg nam se svima ovog paklenog ljeta sledila krv u zilama: stotinu i osamnaest neduznih mladica umrlo je mucenickom smrcu u jednoj razlupanoj sovjetskoj kanti, na dnu pucine.