Svake godine dok po gradskim pijacama budu sazrijevale tresnje sjetit ces se barem jednom Fjodora Fedcesina. Ne znas tacno kakva je njegova veza s tresnjama, zasto su u istom predsoblju tvoje glave, vjerojatno bi se naslo logicno objasnjenje, ali ga ne trazis jer prica nije toliko vazna da bi se oko nje mucio. Prolaze ljeta, rastu negdje deponije zaboravljenih dogadaja, ljudi i stvari, i vec je odavno medu njima trebalo za Fjodora Fedcesina biti mjesto. Davno si ga trebao zaboraviti jer je ostao zaboravljiv, neprimjetnog obicnog lica, bez velike biografije, ni prijatelj, ni darovit, ni zao, ni duhovit, uocljiv samo po svojoj smrti koju ionako hoces prebrisati, ni danas je ne zelis spominjati, a pogotovo ne opisivati je, premda je rijec o jednoj od najkrupnijih i najstrasnijih sarajevskih smrti tvoga zivota, ali ako nista na ovom svijetu nije bilo Fjodorovo, onda barem neka samo njegova ostane ta smrt i neka bude zaboravljena kao sto je trebao biti zaboravljen on, a jos uvijek nije, ne znas zasto, nego se svake godine pojavljuje dok po gradskim pijacama, sarajevskim i svim drugim, gledas kako zriju tresnje.

U ono vrijeme krajem osamdesetih kada je svatko mogao objaviti svoju knjigu, sve je bilo poezija i svasta je bilo proza, Fedcesinu se nekako nije dalo. Jesu li ga izdavaci odbijali, jesu li njegove blijede price kliznule s urednickih stolova ili su na njemu recenzenti kanili oprati svoje oneciscene savjesti vjerujuci da ga mogu odbiti jer je bio bezopasan, nista se od svega toga vise ne zna, tek Fjodor Fedcesin je obje svoje knjige, jednu pjesama i jednu proze, objavio u vlastitoj nakladi ili pod firmom nekog fiktivnog izdavaca, izmisljenog samo da bi jedan mali, ali uvjereni pisac mogao ostvariti svoj san. Knjiga proze zvala mu se Sabrano djelo. To mu se cinilo kao zgodan fol, krizarskim namjernicima bila je to banalna doskocica, a sudbina je znala, mudra i mracna, kako je to Znak i kako je rijec o najtacnijem naslovu u historiji nase male knjizevnosti. Svaki primjerak svog Sabranog djela Feda je svojerucno potpisao, plavom kemijskom olovkom, jednom od onih losih, koje kratko traju i po papiru ostavljaju neuredne slinave tragove i mrlje na kojima se katkad otisne i prst onoga koji s takvom kemijskom pise. Na svojim je knjigama, slucajno, Feda Fedcesin uz potpis ostavio puno tragova svojih prstiju. Ti tragovi su kroz vrijeme promijenili svoj smisao, dobili su neku svrhu, bolnu i dirljivu, ako tih knjiga vise igdje ima i ako jos itko na ovom svijetu cuva Sabrano djelo tog neprimjetnog sarajevskog mladica.

Bavio se on i fotografijom. Slikao je neke crno-bijele fotografije, umjetnicke. Vidali smo ih po izlozima radnji, medu konfekcijom i sitnicama koje nitko nece kupiti, na provizornim izlozbama nezabiljezenim u novinama, izlozbama koje zapravo nisu ni postojale, osim u njegovoj glavi i u snu koji je kao i svaki drugi san, svejedno o cijoj je glavi rijec, bio vrijedan postovanja jer je bio neostvariv. Samo sni koji se ne ostvaruju ostaju da zive, dok ostvareni sni bivaju zaboravljeni i pocisceni jer ih sanjac naknadno dozivljava kao oblik samoponizenja. Zato nam se cini da uspjesni ljudi, oni koje sretna zvijezda prati i u kataklizmi, nemaju velikih snova.

Nije Feda Fedcesin pisao lose price, nisu njegove pjesme bile losije od sarajevskog prosjeka, nisu od njega bolji cak ni svi oni koje danas slavimo po raznim antologijama, ali to nije moglo biti dovoljno. Nikako ne u njegovom slucaju. Kada se rodis takav, obican i blijed kao akvarel, u gradu koji voli neobicne, makar bili ludi, zli i opasni, i cija je blijeda slika, visestoljetna magla i usamljenost medu planinama proizvela potrebu za jarkim bojama i ljudima zivljim nego sto je Feda ikada znao biti, tada jedino mozes biti zaboravljen. Ili mozes biti pamcen u neobjasnjivoj, vjerojatno iracionalnoj, vezi sa sazrijevanjem tresanja na svim sarajevskim trznicama ovoga svijeta.

Ali eto vidis, zapoceo si ovu pricu s Fjodorom i on se protiv tvoje volje odjednom pretvorio u Fedu. Bez ikakvog objasnjenja i bez potrebe za objasnjenjem. Mogao bi to sad ispraviti, ali neces jer je i to neki znak, i to je neki trag. On ostaje za njim i to treba postovati. Tog covjeka nisi nikada upoznao, premda si ga cesto vidao, ali nisi imao volje, niti si imao vremena, niti je tvome zivotu Feda Fedcesin ikada bio potreban. To je ta strasna istina o prirodnoj selekciji, onima koji jedu i onima koji bivaju pojedeni, te o tapirima koji su tu samo da potvrde istinu da nikada neces biti ostavljen na miru ako zaista zelis da te cijeli svijet na miru ostavi.