Ademir Jerkovic, onaj hudi savjetnik Alije Izetbegovica sto navlaci masku povijesne vaznosti kad god nesto hoce da kaze, trijumfalno je saopcio da je njegov sef neprijatno iznenadjen mijesanjem medjunarodne zajednice (MZ) u svoj posao. Iznenadjenju nije bilo mjesta dok je MZ, nakon svih HDZ i SDS opstrukcija, nametala zakone koji su cijelu zemlju bar malo vukli naprijed, donoseci i vladajucoj bosnjackoj stranci nekoliko poena popularnosti. Ta mala, dobra povijest daje za pravo liderima OHR-a, OSCE-a i UN-a da budu iznenadjeni Izetbegovicevom iznenadnom iznenadjenoscu. Da je Izetbegovic, recimo, bio neprijatno iznenadjen kada je Klein uveo zajednicke registarske tablice, ne bi se imalo sta zamjeriti njegovoj aktualnoj iznenadjenosti. Ali, jasno nam je da je u pitanju nesto sasvim drugo. Neko je prevario Izetbegovica.

Svi elementi igre oko SDA izlaska i SDA ulaska u Predsjednistvo drzave navode nas na gresnu misao da je prijepodne MZ obecala jedno (Alijin covjek na Alijinom mjestu), a poslijepodne drugo (moze biti Alijin, ali i ne mora). Vodjen prijepodnevnim dogovorom, Izetbegovic je javnosti saopcio svoju odluku o povlacenju, uvjeren da ce se ispostovati njegov dvorski demokratizam - jal' Bicakcic, jal' Silajdzic, jal' Orucevic.

Ali, poslijepodne oni sto su mu obecali "SDA coveka" skontali su da se dvor i demokratija iskljucuju, pa su relativizirali svoja obecanja. Cak toliko da je Izetbegovic izgubio konce igre pa je morao narediti "proizvodnju prava" kako bi marioneti koju je kanio spustiti na svoju fotelju, priskrbio legalitet i legitimitet.

U Bosni ima pravnika koji u svemu mogu pronaci ustavnu osnovu (kad bih bio maliciozan, kazao bih da neki od njih smatraju da i kriminal ima ustavnu osnovu) pa je "brzinom svjetlosti", uz pomoc brace iz HDZ-a i SDS-a, SDA izglasala zakon o ulijetanju SDA kadra u Predsjednistvo Bosne i Hercegovine. Nazif Gljiva je cekao da neko od clanova Predsjednistva pogine pa da on uleti, a SDA, u strahu da se neko od opozicionih prvaka ne zaleti na Izetbegovicevo mjesto, htjela je parlamentarnim blickrigom sprijeciti u korijenu takvu mogucnost. Hoce Izetbegovic da prkosi medjunarodnoj zajednici (opet po znanoj matrici - ne medjunarodnoj zajednici kad treba reci da i da medjunarodnoj zajednici kad treba reci ne) pa forsira zakon koji je Visoki predstavnik morao odbaciti, jer je na tragu svijetlih tradicija Milosevicevog poimanja demokratije. I, sta sad?

Zakon ne vazi, OHR nametnuo novi koji je bezveze, kojega mozemo tretirati tek kao akt za premoscavanje krize, pravna i politicka rasomonijada se nastavlja, a sustina naseg haosa ostaje netaknuta.

OHR-ov zakon o nasljedjivanju je farsican jer teorijski generira neustavnu moc Zastupnickog doma, a narocito ne valja to sto je uopce donesen. Trebalo je SDA zakon adaktirati i cekati oktobarfest na kome bi se Izetbegovic oprostio od svoje uloge pruzajuci ruku novom glumcu F. Abdicu ili S. Halilovicu, ako vec lider DNZ-a ne bi smio doci u Sarajevo! I oni ciji se IQ nezaustavljivo spusta prema stoji i ispod stoje, znaju da u toj situaciji Alija nece otici u mirovinu. Produzio bi svoje povijesno trajanje, ali ne za dvije godine, vec samo za 3-4 mjeseca, do organizacije izbora za nove clanove Predsjednistva BiH, koji bi promptno uslijedili nakon stranackih odmjeravanja u novembru.

Ima li ovdje sta sporno? Sve je manje sporno od trenutnog galimatijasa kojega je svojom odlukom o povlacenju stvorio majstor zabune Alija Izetbegovic. Naravno, ostankom u drzavnickoj fotelji i nakon oktobra, Alija bi demonstrirao svu punocu svoje neodlucne filozofije: da zbilja jedno misli nakon izlaska sunca, a drugo nakon njegovog zalaska. Ipak, ta gesta, to pacenicko ostajanje u fotelji, to srastanje, zbog svoje nemocne ociglednosti, bilo bi cak i simpaticno.

Nerzuk CURAK