KAKO JE TUDJMAN PRODAVAO POSAVINU

Obicno se kaze da je grijeh ne priznati umrlome status pokojnika, i ne dopustiti barem teorijsku mogucnost da je netko s onu stranu zivota pronasao mir visi od puke tisine minerala. Samo, jednoga Josefa Mengelea ili Josifa Staljina, primjerice, nece nitko priseban nazivati pokojnicima, osim ukoliko ne povladjuje njihovu zivotnom putu. Nacelno, takav je slucaj i Franje Tudjmana, Gojka Suska i Mate Bobana, trojice mrtvaca koji su jos 28. studenog 1993. zivahno pripovijedali u zagrebackim Predsjednickim dvorima, da bi sluzbeni stenogram njihova razgovora bio tek prije nekoliko dana objelodanjen u splitskom Feral Tribuneu. Nije ih se lako spomenuti, no toliko dugujemo i njima i sebi.

Hrvatski predsjednik i ministar obrane docekali su Bobana na Pantovcaku kako bi ga svrgnuli s mjesta predsjednika “Hrvatske republike Herceg-Bosne”, sto je izvedeno na svoj trojici jedini moguc nacin, zavjerenicki i spletkaroski, licemjeran i nemilosrdan. Iz razgovora kroz koji se citatelj probija kao bosonogi turist u prasumi, iz recenica kojima nemusti sugovornici jedva spajaju kraj s krajem, iz obilja dubioznih tema kojih se tri mrca doticu ovlasno i s malo strpljenja, ipak su razvidni jos poneki jako bitni momenti. Prvo, Boban je odletio jer je odvec javno pokazivao ono sto je Tudjmanu i Susku bilo na umu, povodom politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Drugo, hrvatski ratni zlocini u potonjoj republici bivali su nezgodni samo kada bi nastetili politici hrvatskoga drzavnog vrha. I trece, Franjo Tudjman je upravo ovdje otvoreno najavio da “ako dobijemo ociscenu Baranju, mozemo odustati od veceg dijela Posavine”.

Franjo Tudjman najprije je objasnio – ako se taj smuseni iskaz uopce smije prislanjati uz pojam jasnoce – da je “pridobijanje Muslimana” hrvatski strateski interes, kako ne bi oni sa Srbima “dobili u ruke skoro citavu Bosnu i Hercegovinu”, iako su “Muslimani nama glavni, mislim, nepomirljivi protivnik”, ali takodjer “Srbi ostaju strateski i za nas”, dakako zbog Rusa, i tako “sada nam naplacuju”. E, tad je Tudjman okrenuo na ono zbog cega su se tri mrtvaca uopce i okupila, te nabio na nos Mati Bobanu to sto je ovaj stranim diplomatima otvoreno dao do znanja da ne vjeruje “u mogucnost zajednicke politike s Muslimanima”. Taj dio je Tudjman zavrsio ocinski blagim prijekorom u dvije rijeci: “Moj Mate.” Njegov Mate se uto pokusao izvuci, ali ga je poklopio Susak, znalacki kazujuci da je problem u ostavljenom dojmu. “Stvarno je vrlo glupo, sto oni misle”, dodao je vec u dobroj mjeri izgubljeni Boban.

Potom je Tudjman posegnuo za novim sapunom u podmazivanju daske predsjedniku “HR Herceg-Bosne”, tocnije bosanskim Hrvatima, koji njemu osobno nisu lijepo mirisali, ali eto... “Oni Kljujici, i biskup Puljic, i Andjelovic, razumijes, koji su tome pridonijeli jako, da je Boban taj, koji je vodio politiku necuvanja cjelovitosti, negoli razbijanja Bosne.” Jer, Tudjmanu su “Muslimani” nedovoljan adut, narocito kad mu Boban iskreno otpovrne: “Oni su protiv mene radi toga sto su protiv vas”. Tu Boban po kontra-smjeru bezazleno pogadja istinu, i takodjer pri onome priznanju tko je koga u hrvatskoj politici gdje postavio, od cega se Tudjmanu najednom dize kosa, namjesto da mu bude toplo pri srcu. Formalno, Mate Boban svoju karijeru zavrsava rijecima, negdje oko sredine razgovora: “Cvrsta je vasa odluka i ja sam spreman bez pogovora i bez ikakvih frustracija osobnih ili bilo sto...”, no bez da su Tudjman i Susak ijednom otvoreno i jasno od Bobana zatrazili ostavku. Nije im to ni bilo potrebno, s covjekom koji glavom u kosari i dalje nudi svoj zivot, svoju kucu, svog sina...

Paralelno s dekapitiranjem Bobana, Franjo Tudjman otkriva nam zasto je do toga uopce doslo, i u cemu je bio zapravo problem s Bobanovim otvorenim nastupima. Naime, Boban je postao smetnja jer preko njega – kao slabe karike - hrvatski neprijatelji (“Muslimani, Srbi, Rusi, Francuzi, Britanci...”) zele srusiti Tudjmana, a s njim i samostalnu Hrvatsku. Ali, s ostankom Bobana ostala bi pravocrtnom i mogucnost, kako rece Tudjman, “da ce morati odgovarati za ratne zlocine oni koji su neposredno, ne samo oni zapovjednici, nego politicki, koji su povezani sa time, i da ce Zapad morati inzistirati da se izruce sudu”. I tu postaje jasno zasto se Tudjmanu ne mili kad ga Boban proglasava svojim politickim vodjom. Tu se otvara i ona stara prica, pustena u opticaj netom po Bobanovu pogrebu, koja nalaze veliku rezervu prije negoli ga se svrsta u drustvo mrtvih, ili mozda onih koji su svoj vijek okoncali nenasilnom smrcu.

Pred svojim suradnicima, Franjo Tudjman se takodjer izlanuo o potpunoj ovisnosti o “medjunarodnim cimbenicima”, a prikazujuci vlastitu tastinu u svijetlu obrane nacionalnoga politickog integriteta. On Bobana mora smijeniti da bi sacuvao sebe, ali on sebe zeli sacuvati djevicanski netaknutog, skupa s njegovanim dekorom jednoga neovisnog drzavnika, dekorom nalik onim kulisama u starih palanackih fotografa, kroz koja su seoski djilkosi provlacili glave da se ovjekovjece kao kauboji ili musketiri ili atlete ili piloti. U ovome razgovoru trojice mrtvaca, po istoj scenografskoj analogiji u valovima izbijaju prepoznatljive i nepromijenjene istine kroz debele i vulgarne naslage lazi, jer oni za sve vrijeme ne prestaju strastveno lagati jedni druge, u svakoj kombinaciji i na svaku temu, bilo da pricaju o Kaknju i Varesu, ili Mostaru i Sarajevu, ili Ahmicima i Stupnom Dolu.

I dok im kosti vire iz dzepova, dokle jedan drugog propituju koliko tko zna o krivnji za pokolj ovaj ili paljevinu onu, mi s ove strane ogledala pocinjemo shvacati da ratni zlocinci rasporedjeni po bliskim no odvojenim vertikalama vlasti, o stvarima s terena nikad ne razgovaraju otvoreno kao Alibabini hajduci u pecini nakon boja, nego se jedan pred drugim drze nevjestima, i drzali bi se tako jos po cistoj inerciji sve da na licu mjesta jedan zadavi drugoga, pa s trecim isti cas otvori neizvjesnu rekonstrukciju dogadjaja. Izdat ce ih tek primjedbe na margini, poput one Tudjmanove mimogredne zabrinutosti oko suda za ratne zlocine, izdat ce ih nevjerojatni detalji poput onoga kada se - usred price o ratnim zlodjelima i s krvlju koja im sljapka u cipelama - vrate na temu osnivanja medjudrzavne “zajednicke Agencije za izgradnju turistickih objekata u Neumu”.

U Hrvatskoj se publika nakon objavljivanja stenograma u Feralu, uzbudila ponajprije zbog samoga kraja razgovora trojice mrtvaca, na kojemu Franjo Tudjman istice mogucnost jedne trgovine teritorijem susjedne drzave. Jer, posto je naoko Tudjman uvazio Bobanovo misljenje o nasljednicima – zapravo je taj dio komunikacije posluzio iskljucivo kao dobar bypass nakon prinosenja zrtve – osjetio je potrebu da dometne i posljednji vazan uvjet kandidatima za nova radna mjesta pregovaraca. Ukoliko izabrani bude iz bosanske Posavine, primjerice, od njega ce se traziti da jednom, prema potrebi, prihvati i trgovinu svojim zavicajem i zemljacima. Bliski Tudjmanov suradnik Vladimir Seks izjavio je, povodom objavljivanja stenograma, da nije bio izravnim sudionikom ovdje opisanih dogadjaja, ali “ako se o tome razgovaralo, ne znaci da se bosanskom Posavinom i trgovalo”, a i “sve treba gledati iz kuta real-politike u tom razdoblju”.

Aktualna predsjednica saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku, te potpredsjednica HSLS-a Djurdja Adlesic drukcijeg je misljenja: “Ovo je doista vrijeme pisanja novih udzbenika povijesti jer iz stenograma imamo potvrdu svega onoga sto smo svih ovih godina slutili i znali da se dogadjalo”. Predsjednica Hrvatske narodne stranke, takodjer iz vladajuce koalicije, Vesna Pusic izrazila je cudjenje nad cinjenicom da je Hrvatska uopce opstala tolike godine, dok su je vodili ljudi koji su bili tako zapanjujuce sposobni trgovati ljudima i teritorijima. Banjalucki nadbiskup Franjo Komarica, kojega Mate Boban u ovom razgovoru spominje kao “izvanrednog covjeka”, kaze da jos nije procitao stenogram, ali se otkrivenoj trgovini ne bi zacudio. Odvjetnik Tihomira Blaskica u Haagu, Anto Nobilo ovaj razgovor vidi kao potvrdu tome koliko se Franjo Tudjman drzao svojih zamisli o “humanom preseljenju”, sto je onda i moglo zavrsiti jedino tako strasnim ratom...

Samo u ovom razgovoru, na Pantovcaku je usred toga strasnog rata eksplicitno pretpostavljena tisuca ubijenih ljudi, i prizvano je deset milijuna svjezih cistokrvnih sunarodnjaka, za popunjavanje demografskih rupa. U medjuvremenu, od Posavine se uglavnom odustalo, Baranja je ostala uglavnom cista, kao u najljepsim zeljama trojice mrtvaca. Konacno, pritom je sasvim svejedno sto su u ono vrijeme bili na zivotu, kao sto je danas cesto i mnogima od male pomoci njihovo aktualno stanje. Kud bi za to nasli uvjerljivijeg dokaza od njihove “zajednicke turisticke agencije”? Osim sto je u proteklom desetljecu izgradila mnostvo ekonomicnih objekata, sve do sada je zadrzala visoki intenzitet poslovanja, kada po svijetu jos kruze stotine tisuca ljudi koje su ta tri medjuetnicka turoperatera osobno ispratili i zadrzali na dugome i uzbudljivom putovanju. Pa, da bar jesu pokojni...

Idi, Mate, na turneju, neces biti zaboravljen

Dijelovi stenograma: Razgovor Tudjman-Boban-Susak (28. novembar, 1993 - Pantovcak)

PREDSJEDNIK: Slusajte, to je tako. S jedne strane za, radi licemjernosti, a s druge, radi strateskog pridobijanja Muslimana na svoju stranu, u podjeli Bosne, da ne bi otisli Srbima, jer onda dobivaju. Onda bi dobili u ruke skoro citavu BiH, i prema tome, to nije u interesu. I, tu smo u toj i takvoj skakljivoj situaciji, da bez obzira sto su nam prakticno momentalno, Muslimani nama glavni, mislim, nepomirljivi protivnik, i, s obzirom da zele osvojiti nasa podrucja i stvoriti svoju drzavu na racun Srbije, - onda Srbi ostaju strateski za nas i za Zapad, zbog njihove povezanosti s Rusijom. Onaj protivnik o kome treba se voditi racuna, i sada nam naplacuju - sada nam naplacuju. I Izetbegovic, i svi ti Muslimani su govorili stalno da si ti taj koji je vodio politiku razbijanja Bosne i prijateljstva sa Srbima. A, onda, govoreci istinu, u tim razgovorima s tim stranim diplomatama i Unproforcima, - ti si im dao malo materijala za to ... Moj Mate... Nisu tu samo Muslimani, to su i ti nasi Hrvati, oni Kljuici i biskup Puljic i Andjelovic, razumijes, koji su time pridonijeli jako da je Boban taj koji je vodio politiku ne cuvanja cjelovitosti, negoli razbijanja Bosne...

BOBAN: Nije bilo, bio sam ja jucer s njima na sastanku.

PREDSJEDNIK: S kime? S njima.

BOBAN: Biskupima i ovaj Komarica i nadbiskup i biskup Juric i njihovi vikari su bili ... Komarica, to je jedan izvanredan covjek, i prvi puta smo se vidjeli. Puljic tvrdi izmedju ostalog da smo 28. veljace 1992., - HDZ donio odluku o humanim preseljavanjima i prikljucivanju nekih dijelova BiH Hrvatskoj ... Donio sam dokaz gdje Alija kaze, - to je zapovijedno, to je zapovijed Predsjednistva drzave o zdruzenom djelovanju snaga 1. i 3. Korpusa, Vares je napadnut s tri strane, sjevera, juga i zapada. I, takvim zdruzenim snagama niko nije mogao odoljeti, a kamoli ustase, u tom smislu. A Delic kaze, cestita sto ste, kaze, oslobodili Vares od ustaskih zlocinackih hordi... Idite pregovarajte s Alijom – neka Zenica samo bude slobodna za izlaz. Sve Hrvate koji tamo ostanu, ja cu dozivotno hraniti, u ovom vremenu. Ja ne kazem da su... ne, ne, pazite, cekajte Predsjednice, - ja ne kazem da se oni nece vratiti...

PREDSJEDNIK: Mate, tu je bila malo greska vasa, tamo, tvoja i ovih drugih, jedna od glavnih, i to, i od crkve, da ste dali direktive da se Hrvati povlace iz (Nismo). Jeste, jeste.

BOBAN: Predsjednice, nismo, nismo bogami. (Jeste!)

PREDSJEDNIK:...Vidis Mate, citava ta hajka protiv samostalne Hrvatske, pa prema tome i protiv Tudjmana je bila u tome da je Tudjman stvorio Bobana, Tudjman ga je imenovao i on predvodi Tudjmanovu politiku tamo. Prema tome za sve je kriv Tudjman. Ja sam rekao nisam ja Bobana izmislio, nego da je Boban nastao iz otpora srpskoj agresiji.

BOBAN: Iako je ovo prvo istina.

PREDSJEDNIK: Pa nije istina da sam te ja postavio u smislu postavljanja, nego u jednu politiku... Ima i inzistira se na tome da ce se morati odgovarati za ratne zlocine oni koji su neposredno, ne samo zapovjednici nego i ovi politicki koji su povezani s time, i da ce Zapad inzistirati da se izruce sudu. I, zato inzistiraju na tim Ahmicima, Stupnom Dolu i Mostaru. Jeste li utvrdili- tko je dao naredbu da se taj most srusi? Za to rusenje mosta, tko je dao naredbu?

BOBAN: Ne moze se utvrditi tko je dao.

PREDSJEDNIK: To nam je opet donijelo i u odnosu na tebe i uopce hrvatsku politiku. To se nije smjelo desiti. Cujes, ako su imali tako, onda su mogli tuci kada prelaze, ne rusenje mosta i to je, Mate, nekakva, zapravo... Kada prelaze, a ne rusiti most. To Mate i kako su snimali dva dana kako se rusi, objavljivali od Njemacke do Amerike, tri cetiri dana kako Hrvati ruse most.

BOBAN: Iz slike se ne vidi ko rusi.

PREDSJEDNIK: Ne vidi se, ali je pripisano i nije niko doveo u pitanje da Hrvati ruse. Oni govore Hrvati ruse, to je tako.

SUSAK: U Mostaru, Mate, ubistva, na sve strane.

BOBAN: Stalo je.

SUSAK: Znam da je stalo. Ne trebas ti meni objasnjavati da je stalo, ali da nemamo jednu osobu na sudu za nesto?

BOBAN: Kako nema, ja sam informiran da ima preko 50.

SUSAK: Nismo to dali svijetu. Nismo iskoristili.

BOBAN: 42, 43 ubistva.

PREDSJEDNIK: Zbog zlocina, zbog progona to je primjer kako mi primjenjujemo ista ili gora genocidna ciscenja i nitko ne odgovara i zbog toga ce Mostar staviti pod medjunarodno tutorstvo itd.

BOBAN: Predsjednice, ja sam sada pismeno poceo upucivati i zahtjeve. Sve mi imamo, taj sud, pravosudje, imamo i policiju i sve ostalo i imao sam pet, sest ljudi s kojima sam mogao usmeno zavrsiti i to je zavrseno ...

PREDSJEDNIK: Mate, razmisli o ovome. Buduci da je pred svijetom stvorena takva situacija da si ti taj koji je zapravo zapreka rjesenju toga bosansko-hercegovackog problema, taj koji je onemogucio saradnju s Muslimanima, mozda cemo morati u interesu Hrvatske ici za tim i to je zapereka da vladas tamo, da nema Vlade i uopce da su organiziraniji i mi i Muslimani. Mozda bi smo morali suzbiti te optuzbe. Mozda bi smo morali traziti neko rjesenje da skinemo taj pristisak sa tebe i na hrvatsku politiku.

BOBAN: Cvrsta je vasa odluka i ja sam spreman bez pogovora i bez ikakvih frustracija osobnih ili bilo sto...

PREDSJEDNIK: Mate, ja ti govorim prijateljski, ne samo sa politickog stanovista, ja znam tvoje zasluge i prema tome dok je mene ziva ti neces biti zaboravljen niti cu dopustiti da ... pola godine vec imam takve zahtjeve ali ako bi smo morali neko Vijece hrvatsko, ne znam sto, to je i onako prelazno, treba argumentirati... Ti ces meni ostati u okviru hrvatske politike, znaci ako bismo morali zbog te medjunarodne situacije takve kakva jeste, mozda da kazemo nije to Boban, nego je to situacija ...ili da kazemo Boban zbog bolesti momentalno ne moze obavljati svoju duznost ili pak vijece neko, i tko onda u daljnjim pregovorima tko bi mogao biti taj koga bi smo – jer problem je Zapad. Znaci netko tko moze razgovarati s tim i takvim Muslimanima, a oni nece s Bobanom jer s Bobanom ne mogu ...

BOBAN: Recimo, ja sam predsjednik HDZ-a i ja idem sada na tromjesecnu turneju po Australiji, Americi, Kanadi pazite kroz to vrijeme mijenja me taj ... Meni predsjednice to ne treba. Ja mogu ujutro kazati da od danas ja nisam...

PREDSJEDNIK: Mate, politicki kazem, s moje strane kazem da sam spreman da se usaglasim s tom zapadnom politikom....Sto se mene tice ja ne poznajem mnogo druge, ali ono sto meni sada ulazi u moj vidokrug, to je s jedne strane Prlic, ali ne znam da li je on dovoljno HDZ- ovski prihvacen, da li Mile Akmadzic koji uziva ovako, zna jezike i uziva neko povjerenje kao krajnje koncilijantan covjek.

BOBAN: Prlic ne dolazi ... On je apsolutno pogresna karta i apsolutno pogresna informacija. Tko vam je dostavio ne znam.

PREDSJEDNIK: Cekaj, nisma li ja... Prlic je s tobom dolazio, kao predsjednik, ja ga nisam zvao.

BOBAN: Ja da sam imao priliku, nikada Prlic ne bi bio predsjednik Vlade, imam razloge, cvrste razloge, ali o tome necu reci.

PREDSEJEDNIK: Ali ti to nikada nisi rekao niti si predlozio nekoga drugog.

BOBAN: Nisam, nisam predsjednice. Nisam htio vas opterecivati s nasim govnarijama (Da). Ja sam mislio to rijesiti na drugi nacin ...

Predsjednice, nemojte ni u snu pripomisliti evetnutalno, pobijedili smo mi dolje, ni u snu pomisliti da odstupite milimetar od one politike. Svi oni igraju igru. Treba nam Tudjman zbog Knina itd. Mi cemo ovo, a to je najtezi krug, ali budite sigurni, tamo su spremni i dati sve da bude Hrvatska nekog oblika da se zadrzi. U toj Hrvatskoj ima mjesta, i nama fali sada, kada bi naselili slobodni hrvatski prostor koji drzi HVO i HV, kada bi mi nju danas naselili kao sto je Njemacka naseljena, fali nam deset milijuna Hrvata...

PREDSJEDNIK: Gojko, ja razmisljam o ovome sto Mate kaze, da kao predsjednik HDZ ode na tu turneju...

Da se Ante ne naljuti

U Hrvatskoj je objavljivanje stenograma u kom mrtvaci “ svojim rijecima” svjedoce o zlocinu izazvalo pravu buru reagiranja. U Bosni i Hercegovini pak, ciju kozu su ovi politicki i fizicki mrtvaci nekoc krojili, samo muk. Niti u tekstu prozivani i spominjani, niti oni koji bi po “sluzbenoj duznosti” o ovoj skandaloznoj tiskovini svakako morali imati misljenje, nisu se htjeli odazvati pozivima Dana i barem pokusati odbraniti ovaj dio svoje bigrafije, ili na bilo koji drugi nacin pojasniti ono o cemu ovaj dokument zorno svedoci. A svjedoci o tome da su trojica pokojnika, demonstrirajuci razornu konfuznost i odstustvo elementarnih retorickih sposobnosti, koja u pravilu ukazuje na nesredjenost misli, izuzetno sistematicni i efikasni bili samo “na terenu” i to Bosne.

Naime, u razgovoru spominjani bivsi predsjednik Vlade “HR Herceg Bosne” Jadranko Prlic konstatno je, sve do zakljucenja ovoga broja Dana bio na sastancima i to izvan zgrade. Njegova nas je sekretarica nakon brojnih poziva obavijestila tek o tome da moze izraziti samo sumnju da ce nam se gospodin po ovom pitanju javiti.

Spominjani, tada biskup, a sada kardinal Vinko Puljic takodjer nije dao svoje misljenje o konacno objelodanjenim “strateskim neprijateljima Muslimanima” i planovima krojenim na Pantovcaku. Njegov sef kabineta rekao je tek toliko da je kardinal na odmoru, da se uskoro vraca, ali da sumnja da ce moci udovoljiti nasem zahtjevu. Ni predsjednik HDZ-a Ante Jelavic, koji bi, da ima osjecaj odgovornosti kao sto ga nema, morao zauzeti makar kakav stav o faktu koji konacno dokazuje ono sto se odavno znalo, nije prozborio niti rijec. Njegov pak sef ureda ljubazno nas je obavijestio da je predsjednik na putu: “Gospodin Jelavic je na godisnjem odmoru. Mozda bi smo ga moli pozvati, ali... znate... vjerojatno bi se i naljutio ako bi smo ga zvali... ovim povodom”.

Niti bivsi predsjednik HDZ-a, a sada Nove hrvatske inicijative Kresimir Zubak rijeci nije htio prozboriti o trzistu teritorijama, zivim i mrtvim ljudskim glavama, metodama cinjenja i prikrivanja ratnih zlocina, preveslavanju svjetske diplomatije, falsificiranju odgovornosti i tehnici zrtvovanja politickih poslusnika-izvrsilaca u trenutku kad njihova srcanost i odanost vodji pocne ugrozavati vodju samog. Sramni muk hrvatskih duznosnika u BiH svakako se moze tumaciti kao rezultat potpune politicke bahatosti, ali i kao dokaz da su mnogi od njih bili neodvojivi dio “paklenog tima”, s tim sto su jos uvijek zivi i uticajni, a jos uvijek nespremni da prihvate minimum- da se zbog svih stenograma koji su s Pantovcaka grunuli u javnost i onih cija ce se jeka jos cuti novija hrvatska istorija svakako morati mijenjati. Nakon ovakvih svjedocanstava, mora!

(J. Hasovic)