U Sarajevu su se pojavili nenametljivo, sa ogromnim cekerima u kojima se krio ves, lazni biseri i nakit od hematita (treba li i pisati laznog), bluze, haljine i kravate od sumnjive svile. Za pretpostaviti je da su dosli iz Jugoslavije obzirom da se njihov dolazak poklopio sa

NATO bombardovanjima i da je vecina znala nekoliko osnovnih, za trgovinu sasvim dovoljnih rijeci. Kinezi u Sarajevu spavaju zajedno, vise njih u jednoj sobi. Nemaju pojma koliko ce ovdje ostati. Koliko god nekom prosjecnom Bosancu bili smijesni izvjestaji o “kombiju u kojem je uhvacena skupina kineskih drzavljana u pokusaju da ilegalno predje granicu” (jer kome bi, za milog Boga, palo na pamet da se sverca u zemlju kao sto je Bosna) za mnoge od njih Sarajevo je ispunjenje kineskog sna. Dnevna zarada prosjecnog kineskog prodavaca u Sarajevu ne prelazi 50 KM i zavisi od vise bitnih faktora. Trenutno su najsretniji oni koji imaju bijele sinteticke bluze (Lepo, iksaiksael, tvoja broj. Sada vruse. Original italijanski. Proba. Lepo. Devet marki) za koje se jagme svi, od napirlitanih gospodja, koje kupuju skoro inkognito, nikada ne probajuci i zavrsavajuci sve transakcije u nekoliko sekundi, do sarajevskih nena koje saburli isprobaju, pa jos malo promisle, pa vide “ima li sa kragnom”, pa tek onda placaju, jer valja odvojit devet maraka od penzije. Sve ovo vrijeme uzurbana Kineskinja gleda na sve strane svijeta i pokusava ubrzati trgovinu tihim, povjerljivim rijecima “polesija, brzo, brzo” ( “Ma sacekaj, bona, kakva policija, neka proba i Membrura”.) I to je onaj vrlo bitan drugi faktor kineske trgovine. Dok se domaci sverceri u sekundi od preprodavaca slicne robe “maskiraju” u obicnog nezainteresovanog prolaznika, tesko da ce i jedan zastitnik javnog reda i mira (bez obzira na viceve koji se o njima prepricavaju) pomisliti da se cura visoka cirka 1,56, kosih ociju, i osmjeha punog zuba, zove Hajra i da ceka tranvaj. Zato je scena u kojoj dva kurpulenta plavca hvataju za misicu pomenutu prodavacicu dok druge bezglavo bjeze vrlo cesta.

Sve sto se odigrava nakon “ulova” pokriveno je velom misterije (jer su policajci nevjerovatno tihi, a Kineskinja od sve odbrane zna reci samo “dobro, dobro”). Prema gestikulaciji moze se zakljuciti da ih pokusaju podmititi dvjema ogrlicama od krupnog bisera, sto oni, naravno, odbiju i zaprjete joj “ovaj put sam te pustio, ali slijedeci...”. Ona se sve vrijeme veselo smije nista ne kontajuci. Puste je, ona o dei za pola sata opet je na istom mjestu spremna da za pet maraka ponudi “ameriske” roze steznjak-gace debele dovoljno da zimi sacuvaju i najpromrzlije bubrege.

Koristi od Kineza imaju i sarajevski sverceri. Vlasnik jednog od stolova na kojima se prodaju dzidze i mamipare koristi ih kao svoje ekskluzivne i jako jeftine nabavljace: “hmatit” ogrlice sa privjeskom marka, bez privjeska pola marke. Nakon nekoliko minuta iste te ogrlice prodaje po dvije i pol odnosno dvije marke.

Sarajevo ima pretenzije da postane metropola. Do sada mu je od svega sto metropole svijeta imaju uspjelo ostvariti jednu stvar – u dalekom svijetu, u Rumuniji, Bjelorusiji, Kini, ima ljudi koji komsijama pricaju da su im djeca na privremenom radu u inostranstvu. U Bosni.

(V. Seksan)