U izdanju Buybooka objavljena je knjiga O nacionalizmu i drugi eseji jednog od najvecih mislilaca stoljeca iza nas, Isaiaha Berlina. Berlin je bio jedan od istinskih svjedoka: svojim ocima gledao je pocetak Oktobarske revolucije kao djecak u Petrogradu, a zatim je, pred kraj zivota vidio pad Berlinskog zida. Ko je ustvari bio ovaj covjek, sin bogatog petrogradskog trgovca, prijatelj Stravinskog, Ahmatove, Saharova, Pasternaka

Isaiah Berlin dijeli intelektualce na dvije grupe: one koji pripadaju jezevima (koji znaju samo jedno) i one koji pripadaju lisicama (koji znaju sve). Pa tako u prvu grupu stavlja Dantea, Platona, Lukrecija, Paskala, Hegela, Nietzschea, a u grupu lisica stavlja Sheakspearea, Herodota, Aristotela, Montaignea, Getea, Puskina. Tolstoja, medjutim naziva i lisicom i jezom. Mi bismo u tu kategoriju svrstali i Isaiahu Berlina - dakle i lisica i jez. Jer on zapravo zna sve. I zna samo jedno. A sve je pocelo od stiha grckog pesnika Arhiloha koji kaze: “Lisica zna mnoge stvari, ali jez zna jednu veliku”, i od mogucih tumacenja ovog stiha kojim su se bavili mnogi ucenjaci.

Treba procitati taj esej Isaiaha Berlina, pa razumjeti kakvu knjigu imamo u rukama i kakvog neobicnog i strastvenog, smjelog mislioca i tumaca istorije. Jez i lisica jeste najllepsi, najcudesniji esej koji sam ikad procitala u svom zivotu. Znam da ce neki reci: “Pretjerivanje”. Ali, ko ne veruje neka ode u knjizaru Buybook i neka kupi knjigu  Isaiah Berlin – O nacionalizmu i drugi eseji u sjajnom prijevodu Zorana Mutica koji nas je vec odavna zaduzio svojim prijevodima Rushdiea, Darela, Kavafija, Ricosa, Seferisa i mnogih drugih. Izdavac knjige je Buybook, a izdavanje je pomogao “FOD BiH”. Iako su se Berlinovi eseji u zadnjih petnaest godina uporno pojavljivali u ovdasnjoj periodici (III Program, Fantom Slobode) , ovo je njegova prva knjiga na nasem jeziku. U njoj se nalaze neki od najfascinantnijih radova kao: Machiavellieva originalnost, Winston Churchill 1940, vec pomenuti esej o Tolstoju, Rooseveltu kao i izuzetna esejisticka proza o Berlinovim susretima sa Borisom Pasternakom i Anom Ahmatovom u Rusiji 1945., koji su za njega, kako sam kaze “bili od najznacajnijih u cijelom zivotu.”

Miran zivot u vijeku uzasa
Kao moto svojoj knjizi Cetiri eseja o slobodi Berlin je odabrao tragicnu recenicu Lava Trockog: “Onaj ko prizeljkuje miran zivot, lose je prosao rodivsi se u dvadesetom vijeku”. Pred sam kraj zivota u jednom intervjuu, na pitanje sta ga najvise iznenadjuje odgovorio je: “Cinjenica da sam mogao zivjeti tako mirno i srecno u vijeku najvecih uzasa”. Bio je to najgori od svih vijekova, vijek staljinizma, hitlerizma i fasizma, ali ga je zato nagnao da napise svoje najbolje stranice i da u eseju Politicke ideje dvadesetog vijeka pokusa da dokaze da totalitarne strukture u ovom vijeku nastale na Hegelovim i Marksovim idejama nisu bolesne izrasline, nego logican nastavak glavnih tokova zapadne politicke misli.

Isaiah Berlin se rodio u Rigi 6. juna 1909. u porodici bogatog trgovca Mendela Berlina,koji je kao pocasni gradjanin carske Rusije imao pravo da putuje i trguje u cijeloj carevini. Kada je poceo Prvi svjetski rat, a Nijemci usli u Litvaniju, porodica se seli u Petrograd, a zatim u Englesku gdje se nastanjuju zauvijek. Iako djecak, Berlin ce se sjecati petrogradskih dana po setnjama Nevskim prospektom i odlazaka u operu gde je Saljapin pjevao Borisa Godunova. Tu, u Petrogradu je pocela velika ljubav prema muzici koja ce trajati cijelog zivota i koja ce se na samom kraju pretvoriti u neku vrstu misticne igre sa smrcu. Posljednjih nekoliko godina zivota provodio je sate rezervisuci zajedno sa svojom sekretaricom karte za koncerte cuvenih muzicara diljem Evrope, dvije godine unaprijed. I posto bi zavrsio rezervacije, zavaljivao bi se u fotelju i sklopljenih ociju ostajao satima nepomican, kao da je napravio dogovor sa smrcu, kao da je obavio najvazniji posao svoga zivota. Bio je prijatelj Igora Stravinskog, pisao libreta za njegova djela, a na komemoraciji u oksfordskoj sinagogi svirali su njegov prijatelji Isac Stern i Alfred Brendl.

Isaiah Berlin nije ostavio autobiografske biljeske, niti bilo kakvo svjedocanstvo o sebi, a bio je uistinu svjedok vijeka: na njegovom pocetku, kada su poceli nemiri u Petrogradu vidio ih je ocima djecaka i kada je rusen Berlinski zid, pred kraj njegovog zivota. Zato smo smatrali da treba pomenuti ovih nekoliko cinjenica iz njegove biografije, da bi se bolje shvatila njegova zaokupljenost dvadesetim vijekom i onim sto se desilo u Rusiji u devetnaestom i dvadesetom vijeku. On ne krije da je fasciniran ruskom inteligencijom i u tekstu koji je napisao kada je srusen Berlinski zid, on kaze da vjeruje u buducnost Rusije, jer vjeruje u njenu inteligenciju. Pisao je o gotovo svim znacajnijim ruskim misliocima i umjetnicima: Hercenu, Bakunjinu, Bjelinskom, Berdjajevu, Dostojevskom, Tolstoju, Pasternaku, Ahmatovoj, Saharovu. Posljednja trojica bili su mu i prijatelji.

Latvijac, Jevrej, Nijemac, Italijan
Kada je 1945. kao mlad diplomata poslan u Moskvu, gotovo odmah se upoznao sa Pasternakom i Ahmatovom. Sva svjedocanstva upucuju na to da je taj susret obiljezio ova tri inetektualca u najvecoj mogucoj meri. Ahmatova je ostavila nekoliko pjesama koje govore o velikom zanosu za tog covjeka koji je jedan dan iskrsao u njenom domu, inace pod najstrozijim policijskim nadzorom: On nece postati moj muz voljeni/ali ono sto samo nas dvoje/dogovorili zauvjek/potresti ce ovaj dvadeseti vijek. A Pasternak u pismu Berlinu posto je napustio Moskvu: ”Dok je Ana bila ovdje, vi ste bili u svakoj njenoj trecoj rijeci. Tako dramaticno i misticno istovremeno. Navece u taksiju dok smo se vracali sa neke sjedeljke, nadahnuti, veseli i pomalo u oblacima, govorila je na francuskom: Notre ami (to ste vi) a dit, on a promis etc, etc. Na kraju su oni prijatelji koji vas nisu upoznali postali ljubomorni i pitali su: ‘Borise Leonidovicu, opisite nam Berlina, ko je on, kako izgleda?’ Svi vas vole i sjecaju vas se sa velikom toplinom”.

Kada bude objavljena kompletna ogromna prepiska Isije Berlina bit ce moguce pouzdanije rasvijetliti ovaj period, zasigurno znacajan za izucavanje ruske knjizevnosti toga doba, sudbine dvoje ruskih pisaca i posljedice boravka Isaiaha Berlina na njihove zivote, ukljucujuci i Staljinove optuzbe da Ahmatova spijunira za Berlina – sto je donijelo velike patnje Ahmatovoj, zatvaranje njenog sina i progone. Poznato je da je Berlin zavrsio Oksford, da je na All Souls Collegeu bio profesor, ali je on isto tako predavao filozofiju istorije na evropskim univerzitetima u Izraelu i Americi. U ciklusu predavanja koja je odrzao na Yaleu, govorio je o tri prevratnicke tacke u istoriji covjecanstva. Po njegovom misljenju to su bili Grci – Machiavelli – romantizam. Kriticar Edmund Wilson je zabiljezio da je u Americi bio priman i priznat kao velicanstvo.

Ovaj veliki istoricar ideja i filozof istorije, liberalni mislilac koji je svojim knjigama obiljezio vijek, svakako jedan od najorginalnijih tumaca istorije i njenih tokova i cudi, istovjetnih sa prirodom, nepredvidivom, neukrotivom, stihijnom, zasluzuje da bude u potpunosti predstavljen na nasem jeziku, da se njegove knjige ili bar izbori slicni ovom koji smo dobili, uskoro ponovo pojave. To preporucujemo sjajnom prevodiocu Zoranu Muticu i izdavacima i urednicima. Objavili su jednu od najznacajnijih knjiga, ne bi trebalo da se tu zaustave, trebalo bi da nam pokazu cjelokupnog Berlina u narednih desetak godina, jer pored eseja uvrstenih u ovaj izbor, steta je ne prikazati tekstove kakvi su Politicke ideje dvadesetog vijeka, Tolstoj i prosvijecenost, Hercen i Bakunjin; Ocevi i djeca, da nabrojimo samo neke. Postoje autori i knjige koje mogu biti prevedene, postoje knjige koje moraju biti prevedene da bi se shvatilo doba u kome zivimo, pogotovo ovo nase, uznemireno doba. Odgovori na vecinu pitanja naseg doba nalaze se u knjigama Isaiaha Berlina. Zato one moraju biti prevedene. Kolega sa All Souls Collegea William Waldegrane oprastajuci se od Berlina napisao je: “Da ste me upitali sta podrazumijevam pod pojmom pravi Englez poveo bih vas da vam pokazem Litvanca, Jevreja, Nijemca, Italijana , mjesavinu svih kultura Evrope. Poveo bih vas da vam pokazem Isaiju Berlina”. Na kraju ponovimo recenicu vrhovnog rabina, izrecenu u tisini oksfordske sinagoge, na dan sahrane Isaiaha Berlina, 5. novembra 1997. (imao je gotovo sto godina): “Gospode, ucini da misao njegova uvijek bude blagoslov”.